Ispod Pošte Lapad, na križanju Dalmatinske ulice i one Kneza Domagoja, nalazila se ona. Košćela. Ogromna. Mesnata. Lisnata. Tvorila je prirodan kružni tok za automobile. Tvorila je prirodan kružni hlad za ljude. A onda ju je Vrtlar uklonio. Rekli su da je postala opasna. Srušit će je neverin. Past će grana nekome na glavu. Da utješe građane, rekli su da će posaditi novu.
Košćeli treba dugo da izraste, nećemo mi doživjeti bogati hlad nove biljke. Neke košćele u Dubrovniku stare su više stotina godina. Sjećaju se Austro-Ugarske, države koja je radila brojne pizdarije po Dubrovniku, a danas je nitko ne proziva za kulturocide. Sjećaju se košćele jarka ispod zidina koje Austrijanci zatrpaše, pa pokraj Revelina i Minčete napraviše cestu koja i dan danas unakažava te vizure. Ali naviknuli smo se na cestu, nismo mi košćele pa da se sjećamo kako je prije bilo lijepo, bez intervencija Beča. Što tek reći za Vojno kupalište na Banjama, kakav atak na plažu!
Austrijanci srušili rimski akvadukt na ulazu u Cavtat
Sjećaju se cavtatske košćele da je na ulazu u njihov gradić bio ostatak rimskog akvadukta. I tu je prolazila austrijska cesta – baš su Austrijanci voljeli graditi ceste blizu spomenika – ali nije bila nešto široka, pa kad je car Franjo Josip dolazio u posjet Cavtatu, Austrijanci odlučiše srušiti rimski akvadukt kako bi proširili cestu.
Svega su se, rekoh, košćele nagledale u povijesti, jedino se nitko nije nagledao njih. Stigla je celtis australis puno prije australopitekusa na Mediteran. Bila je tu još za vrijeme Ilira i prvih grčkih kolonija. Ispratila je Rimljane, dočekala Slavene, svjedočila naprednoj Dubrovačkoj Republici, potom dolasku Marmonta, pa onda caru Franju Josipu, Karađorđevićima, ustašama, nacistima, fašistima, četnicima, partizanima, pa onda caru Titu Josipu i naposljetku HDZ-u. U svim tim stoljećima, a prošlo ih je dvadeset i kusur, nitko, ama baš nitko, košćeli nije pridavao neku pozornost.
Pisci i pjesnici Mediterana divili su se vinovoj lozi, jedanaesterce su posvećivali maslini, u sonete ubacivali lovor i smokvu, a u roštilj ruzmarin, ali veliki majstori riječi, ni stiha nisu posvetili debeloj, lisnatoj košćeli. Ako su već birali debelo deblo s velikim hladom, uvijek je ispred košćele bio platan. Tako veliki Platon piše kako je još veći Sokrat vodio rasprave pod platanom. Eto, čak ni tu košćela nije našla mjesto, iako s hladom nimalo ne zaostaje za poznatijim rođakom, a za razliku od njega čak daje jestivi plod.
Što je pak nova diskriminacija naše jadne košćele. Na placi ćete pronaći svakakvih proizvoda, primjerice suho lišće drače za čaj – i lijepo ćete ga platiti bez obzira na to što ga nitko ne uzgaja, nego samo pobere – ali nikad u svom cijelom životu nisam vidio da netko nudi košćelu. Jasno je i zašto – nije lako nabrati plodove košćele, pa samim tim kako će se formirati cijena, ali isto tako nije lako ni nabrati tartufe, pa ih se beru i prodavaju po ogromnim ciframa. Ako mene pitate, košćela nimalo ne zaostaje za precijenjenim gljivama.
Briga klape za košćele
Uglavnom, za mene je košćela ultimativni simbol Mediterana. Za nju se, za razliku od vinove loze, nitko ne mora brinuti. Ne smeta joj suša, ne smeta joj vjetar, čak ni ispušni plinovi vozila, ništa njoj ne smeta, sama će se ona vinuti u visine. A oko loze (ili ne daj Bože pomadore) sto muka. Pa podrezivanje, pa vezivanje, pa dohrana… Totalno je nejasno kako su pomadora i vinova loza uopće preživjele evoluciju bez pomoći ljudske ruke. Isto kao što je totalno nejasno kako ama baš nijednoj klapi nije palo na pamet da opjeva košćelu.
Košćela je neobrana
Nima koga da radi puhe
Dica su isprid ekrana
A na stablu komarci i muhe
Jedini koji su desetljećima cijenili košćelu bila su djeca. Guštali su u njenim plodovima, a pice koristili kao metke za puhalicu. Naravno, ta su vremena prošla, a da itko cijeni košćelu, napisao bi neku ovakvu, nostalgičnu pjesmu:
košćele su neobrane
jer mame brane
brane djeci da se hrane
past će s grane
bolje da dane
provode uz ekrane
neg’ da vidaju rane
s košćele neobrane
Shvatili ste, tragedija je da sam ja u ovom kratkom tekstiću napisao više pjesama o košćeli nego zajedno svi ljudi Mediterana u povijesti. Da ona košćela ispod Pošte Lapad nije bila baš na posebnom mjestu, nitko se njom ne bi zamarao. Pa nije ona maslina ili vinova loza. Čak je i čempres od nje bitniji. Nema košćele ni u slikarstvu, glazbi, filmu. Nema je čak ni u Bibliji.
Nigdje je nema, a opet, tu je oduvijek. Stoljećima nijemo svjedoči, a kad naposljetku premine, nitko ne primijeti. Živi baš kao i najbolji ljudi među nama. Tiho, skromno i bez pompe, a opet moćno i veliko.
