Barkajoli bi mogli biti uvršteni u popis nematerijalne kulturne baštine Unesco-a.
Identitetsko naslijeđe grada Zadra, posebna je tradicija i vještina koja se prenosi s koljena na koljeno zadarskih obitelji od kojih danas prometuje samo obitelj Gregov, mogli bi biti uvršteni u popis nematerijalne kulturne baštine Unesco-a.
71 metar dug plovni put od Đige do luke i barkajoli sa veslima, nekada je bio jedini način prelaska sa Poluotoka do novog dijela grada a danas je više turistička atrakcija.
Većina je barkajola sa nekadašnje Cerarie, (stara Voštarnica) jer je od tamo započinjao put. Posvjedočit će to i gospođa koja je pronašla podatak da je jedan barkajol u ranom 14 stoljeću kupio zemlju na Poluotoku kako bi se dok ne vozi, bavio poljoprivredom, piše Radio Zadar.
Strana luke Jazine u 14 stoljeću postaje aktivna, s jedne na drugu stranu obale se prevozi stoka u brodovima, a sa industrijalizacijom se gradi tvornica svijeća i destilerija pa su normalno ljudi putovali barkom iz poslovnih razloga.
Do sredine 20 tih godina vozio je 21 barkajol a onda je izgrađen most. Do tada nisu samo tri smjene barkajola bile u pogonu već i tri vaporeta.
Poznate barkajolske obitelji
Polombito, Grdovići , Matulići, Ricovi, Rimanići, pok. Karlo Sindičić, Uhode i Gregovi, sve su to doajeni barkajolstva u Zadru.
Josip Pino Polombito jedan je od njih a kako je biti barkajol pitanje obiteljskog naslijeđa tako je i on sin poznatog oca barkajola koji je znanje prenio na sina.
Radilo se naime u tri smjene jer su sa strane današnje Brodarice bile tvornica Maraška i tvornica pašte.
– Premda taj posao nije lagan, bilo je i vremena za anegdote koje se i danas prepričavaju – napominje Polombito.
– Ljudi su se okupljali i družili na lokaciji iznad Vruljice. Tamo bi igrali karte pa su tako glavni rivali bili Marko Mikin Žmak i barkajol Jurinić, nadimka Coto. Kako je Coto izgubio partiju, Žmak mu je bio zalijepio naljepnice od pive sa vanjske strane barke a on to nije primjetio. Skoro je zaplakao kada su mu putnici skrenuli pažnju. – priča Polombito.
Danas su na moru 3 barke, barkajola je četvoro a povremeno uskoči glava obitelji Gregov, naime jedine obitelji koja ovu tradiciju još održava.
Berto Gregov će kazati kako je sezona završila, stalnih mušterija ima ali kako se sve više vozi na 4 kola normalno da nema više interesa za barke.
Kaže da je veliki izazov kada zapuše jako jugo i tramontana jer od barkajola traži veliku vještinu kako bi sigurno ukrcao i iskrcao putnike. Grad im, dodaje uplaćuje doprinose pa je kruh barkajola nešto lakši.
– Tu sam 32 godine i nije lako. Od ovog živim a nekada mi olakšavaju posao neke komične situacije koje se znaju događati. Često se znaju pokačiti muž i žena u barki jer joj on obećava romantičnu vožnju a onda kad udje i kad malo zavalja, odmah završi na pajolima pa nastane vika i svađa – kaže jedan od Gregova koji sa isto nada da će barkajoli ući među odabrano društvo na popis Unescove baštine.
I.N.
