Vjenčali su se u Dubrovniku, u crkvi svetog svetog Andrije, prije točno 70 godina i 4 dana, 19. studenoga 1955.
Danas su na Osojniku, OPG Stara kuća, obitelji Muhoberac, u krugu svojih voljenih najbližih i dragih prijatelja rijetki jubilej proslavili.
S njima su sinovi, liječnik, dr. Vicko i Mladen, matematičar i informatičar, bili, Vickovi supruga Sandra, sinovi Pero i Nikola, posinak Maroje, negova supruga Pia i kćerkica Nora, Nikolina draga Luce i četverostruki obiteljski kum Branko sa svojom Anom bili.
70 godišnjim slavljenicima je i Hidroelektrana Dubrovnik gotovo cijeli radni vijek zajednička radna sudbina bila. Dundo Pero je mirovinu zaslužio za volanom službenog Mercedesa i vozio direktora i mnoge važne suradnike Hidroelektrane, a teta Kate je bila kuharica i konobarica, najprije kratko radeći u restoranu Projekta Južni Jadran, potom u restoranu Društva inženjera i tehničara, a zatim do umirovljenja, kao i njen Pero, u Hidroelektrani Dubrovnik.
Upitani o “receptu” za tako dugi i sretan zajednički život, teta Kate, uz smijeh, “priznaje”: “Mene je moj Pero sve naučio, u mornarici je ekonom bio, kuhati i peglati za oficire je znao, pa i meni “lekcije” iz domaćinstva i poslova u kući dao, sve me polako i vremenom naučio. Kad smo se upoznali još sam maloljetna i bez nekog životnog iskustva bila, a uz mog Pera sve sam lako i rado naučila.
Vjenčali smo se kad sam punoljetna plus dva mjeseca bila, u braku nam dva dobra i vrijedna sina rodila. Zajedno smo ih odgajali da budu pošteni i radišni, najprije dobri učenici, potom i studenti i cijenjeni u radu u svojim strukama. Nije mi bilo teško svaka dva tjedna u školu na informacije hoditi, njihov rad i učenje pratiti, čim su iz škole došli, nešto su pojeli, pa se knjiga i domaćih radova latili. Kad sam im, tako vrijednima, palačinke i koješta fino i ukusno pravila, ja sam se veselila, a oni s gustom smazali i što ih poslasticama tratavam se nisu ljutili! “Moram šapnuti” i da je Pero samo jedan put u škole na informacije stigao, duže radno vrijeme i česta poslovna putovanja i vožnje imao!”
I na koncu, što slavljenicima poželiti, nego da ih zdravlje i dobra kondicija prati, da se svi mogu i proslavama još većih obljetnica radovati!
Nije zgorega i to reći da je zaista vitalni gospar Pero, jednom šofer, uvijek šofer, i danas na Osojnik sam svoju najdražu Katu dovezao i doma je poslije proslave odvezao…
Napisao i snimio: Željko Tutnjević
