Domovinski rat u Dubrovniku nezamisliv je bez Hrvatske ratne mornarice, posebno Odreda naoružanih brodova koji je imao odlučujući utjecaj na probijanje pomorske blokade i uspostavu koridora za dopremanje hrane, lijekova, naoružanja i streljiva. Pomorci u odorama Hrvatske vojske dali su nemjerljivo veliki doprinos u obrani grada, a zabilježeno je kako su od osnutka, 23. rujna 1991. pa do kraja prosinca 1992. godine gliseri ONB prešli više od 50 tisuća nautičkih milja te prevezli više od pet tisuća vojnika, ranjenika i civila, kao i više od 4 tisuće tona korisnog tereta (oružja, streljiva i vojne opreme) te živežnih namirnica.
Vrijeme čini svoje i sve je manje živih pripadnik ONB -a: u ratu je od ukupno 117 dragovoljaca poginulo pet pripadnika odreda, ali ispunjenje dobivene zadaće ni za najvećeg granatiranja nije dolazilo u pitanje. Dan dubrovačkih branitelja izvrsna je prigoda da se kroz razgovor s bivšim pripadnicima Odreda prisjetimo slavnih ratnih dana tijekom kojih su postrojbu osnovali prvi i jedini ratni zapovjednik Aljoša Nikolić te Miljenko Bratoš i Rudi Butković, a činili su je dragovoljci. Tijekom tih dana, postrojba nije izgubila ni jedno od ukupno 22 plovila! Podsjetimo, ONB je sredinom listopada 1991. već imao sedam plovila, a prvi naoružani gliser bio je Sveti Vlaho, zapravo švercerski čamac kojeg su zaplijenili carinici. Branitelji su mu oplatu ojačali čeličnim pločama, naoružali strojnicom te agresori nisu mogli da ih zaustave u proboju pomorske blokade.
‘DOGODILO SE U TRENUTKU, STRADAO JE KANADER…’
Ovom prigodom sugovornici su bili Stijepo Ivanišević iz HRM te Ivo Bačić i Ivo Milovčević iz ONB-a. Ivanišević kao lovac nije htio predati lovačku pušku ‘bokericu’ i Parabellum, nego se sa sinom Dariom, tad učenikom Pomorske škole, prijavio u HV. Prije rata je radio u hotelu Libertas i tu dočekao poziv da se priključi Tehničkoj jedinici za opsluživanje brodova i vozila. Prvi zadatak bio mu je da iz Župe, koju je obitelj zbog agresora morala napustiti, izvuče radionicu.
„Tjedan po napuštanju Župe, nas šestorica iz jedinice dobili smo kamion s dizalicom, pošli noću te izvukli alat i radionicu. Čekalo se da prođemo Dubac da miniraju put, a vjerojatno zbog dizalice, putem su nas gađali. U Libertasu sam sve spojio na agregate i probni stol, a nakon granatiranja 6. prosinca radionicu smo preselili u garažu Babina kuka. Najviše smo radili za ONB, a agregate za struju iz Excelsiora i Libertasa koristili da za Vodovod pumpaju vodu iz Omble u stari vodovod te su vatrogasci vodu dijelili cisternama. Zapovjednik HRM-a bio Matana s Mljeta, a potom poručnik fregate Tomica Veljić iz Splita, dok je u ONB glavni bio Aljoša i Vido Bogdanović kao njegov zamjenik. S njima je bio i Karlo Gjurašić. Nakon rada na jednom od glisera, mislim da je bio u vlasništvu Đura Raguža-Kanadera ili malog Litrice, na testu su nas gađali s Pobrežja“, govori Ivanišević dodavši kako su imali puno problema oko rada na tom gliseru. Tada je smrtno stradao Raguž, a Ivanišević je ozlijeđen. S tugom se prisjeća tog stravičnog trenutka.
„Išli smo ispitivati gliser i tad se to dogodilo… Bilo je u trenutku: poginuo je Kanader, ne sjećam se i još nisam svjestan od gelera, metka ili manovra. U gliseru sam ostao u lokvi krvi! Vido me je odveo u bolnicu te sam dobio šest ponata na glavi“, govori Ivanišević i sjeća da se tijekom poštede dogodila havarija Argosyja i Liburnije kad su, srećom, njegov brat i nevjesta uspjeli izvući živu glavu, a on je s roniocima spašavao stradalnike. No, agresori koji su sijali smrt, nisu ih obeshrabrili. ONB je nastavio s radom i pisao nove stranice svoje slavne povijesti.
‘NISMO MISLILI NA STRAH’
„Kasnije prelazimo u Kazbek, a na motorima plovila su uz mene najčešće bili Mile Lazarević, Luko Vuletić, Luko Klis i Braco Šišić, dok je Prkoča radio struju. Na dizalici su bili Safet i neki mladić kojem se ne sjećam ime. Svaki dan smo servisirali drugi gliser. Rezervne dijelove smo uzimali s brodova koji ne plove ili donacijom Atlantske plovidbe, a dosta smo mogli i popraviti. Koristili smo tokarski stroj Srećka Ljepave iz Šipčina, a što nije mogao napraviti on, radio je TUP. Pero Stražičić bio je zadužen za teledirigirane gondole koje bio eksplozivom uništavale neprijateljske brodove. Kad su nas zadužili da oformimo Radarsku službu, Mile Lazarević, Luko Vuletić i ja pošli smo na Mljet, na Ponti od Pomene izvaditi generator JNA. Izvukli smo ga po mraku i tek tad utvrdili da je 110 volti i za nas neupotrebljiv te smo se bazirali na agregate Lombardinia kojih sam dosta postavio za Radarsku službu i nišanske sprave topova. Jedan od topova koje smo osposobili bio na Trapitu, a dosta posla je bilo s haubicama iza Gromače“, prisjeća se naš sugovornik.
Ivanišević nam priznaje da na strah nije mislio, a u sve je bila uključena i obitelj. Sin je nosio hranu na Srđ, dok je on u HRM-u ostao do kraja 1993. kad prihvaća poziv švicarske kompanije Bosco da se vratim u flotu. Prihvatio je kako bi zbrinuo obitelj i obnovio spaljenu kuću. Danas je u mirovini i rijetko se nađe s ratnim prijateljima, osim s članovima lovačkog društva.
„Nedjeljom se u lovu Mile i ja na Pelješcu katkad prisjetimo tih dana, pa i smiješnog događaja na Mljetu dok još nije bio pod našom kontrolom. JNA je 1992. još bila u Ponti od gruja, a mi smo otišli do vojarne u Pomeni. Moram reći i to da nikad nismo bili gladni jer je logistika hrane bila izvrsna. Umorni od posla, pošli smo nešto pojesti, a ja sam ostavio nategnuti kalašnjikov na grani. Kad, odjednom rafal! Došla je divlja svinja i zaorala njuškom, kalašnjikov je pao i sam ispalio cijeli rafal! Tog se događaja i danas često sjetimo“, govori Ivanišević.
VOJSKA KOJA SAVRŠENO FUNKCIONIRA
Danasu mirovini Ivanišević, uživa s dvije male unuke, ali se rata, ipak, nerado sjeća. Zapravo, rat želi zaboraviti, a najviše uživa u svojoj barki.
„Uživam, ribam, vežemo se na Jakljanu i obilazimo. Tako opušten sjetim se i suboraca: bili su većinom mladi i neobuzdani. Ivo Bačić bi brodom došao skoro do same obale da je zapljusne! Bilo je tu inata, ali i ludosti…Vlado Merkaš je među prvima je bio u ONB-u, vozio Svetog Vlaha i nasukao se s njime ispred Solituda“, govori nam Ivanišević.
Idući sugovornik upravo je jedan od tada neobuzdanih iz ONB-a. Ivo Bačić je s Kanaderom te Matkom Sočom, kad je pala Rijeka dubrovačka do Mokošice, iz marine uzeo gliser s dva dizel motora. Nazvali su ga ”Đim– faker” i vezali u Gružu.
„Đuro i Matko su poginuli, ja nisam. Vido nas je u Gružu pitao hoćemo li u Odred naoružanih brodova, pristali smo i počeli voziti. Joško Pedrini je kao tehnička služba pomogao odnijeti s tog glisera sve stvari u Palace, a jedna od prvih vožnji bila je u Mokošicu gdje smo, u tri ture iz Gruža odvezli 7,5 tona hrane. Vozili smo gdje je trebalo, uz dosta vožnji u studenom i prosincu. Ploveći ka drugoj obali Omble, gađali su nas iz Mokošice jer su već bili tamo. Kad vas gađaju, vidite neke iskre, a oko vas zviždi, šušti. O tome nismo razmišljali, ali se to poslije vraća. U noći nema svjetla ni komunikacije s drugima, imaš samo posadu“, govori Bačić dodavši kako su bili složna ekipa pa smatra da je baš zato sve i uspjelo.
„Mnoge nisam poznavao, ali sam vremenom postao nerazdvojan s tim odvažnih i poštenim ljudima. Bili smo zajedno, stoga je sve i uspjelo! Odred je u to doba bio prava vojska i savršeno organiziran. Postao sam zapovjednik glisera i sjećam se, u Palaceu je do veljače 1992. bila “šok-soba“. Tu su bili Aljoša, Vido, Đuka Alemani, Karlo Gjurašić, Vlado Onofri, Aljoša je bio glavni, Vido šef plovnih snaga. Rekli bi: idi iz Uvale na Kalamotu, s nje na Lopud te u Suđurac ili do Broca. Vozio sam lijekove, oružje, ljude, Slobodna Dalmacija je dva mjeseca samo s nama stizala u Orsan ili Uvalu“, govori Bačić dodavpi kako su svi generali u Dubrovnik došli su s ONB-om, možda samo nisu Roso i Gotovina!Osobno je prevezao Markača, Šuška, Marekovića, Miroslava Tuđmana i Markicu Rebića.
„I ništa nam nije bilo teško osim- glasina! U Palaceu čuješ ‘pao Vukovar’, na Kalamoti ‘pao je grad’. Kažeš – nije a oni ‘jest, pao je kad ste vi otišli!’. Onda na Lopudu kažu ‘pao Koločep’! Dvadesetak dana je bila fama, što me psihološki fasciniralo, kao i baterija za noćni kontakt: dva kratka mi njima i oni nama, znači možeš doći na mul. Više puta se dogodilo da daš signal, ali misle da je desant i ne javljaju se! Boje se oni kao i ti. Ali, nismo puno razmišljali! To su te godine: radiš što ti kažu, a kad je veliko nevrijeme, Aljoša se zezao da ‘neće on more utijavati’! A mi smo bili dobra ekipa, odradili zadatak pa na spavanje. To su te godine“, prisjeća se Bačić.
‘DVA MITRALJESKA GNIJEZDA SU DERALA PO NAMA, GLISER JE POLETIO’
Na upit što posebno pamti, Bačić opisuje noć 19. studenoga kad ih je Nikolić digao u ponoć te su po uzbuni morali u Mokošicu i iz njegova doma prenijeti opremu za deminiranje. Išli su Nikolić, Vlado Onofri, Đović iz Vitaljine, Kanader, Đuka Alemani i on.
„Krećemo skoro u zoru, pređem ka lijevoj obali i Shellu. Nigdje nikog, tišina, došli smo tamo gdje je Vlaho Radonić, a tad počinje pucnjava! Dajem gas,Aljoša viče ‘Go, go!’, svi polijegali na pod glisera, Aljoša i ja stojimo, a iz dva mitraljeska gnijezda deru po nama. I tad u Sustjepanu pokupim colpo morto, gliser ‘zaore’, ‘stane na krmu’ i brzina padne samo tek na 5-10 milja. Srećom, pucaju prema zvuku jer nas ne vide, a užad smo vukli do Kaboge, gdje se to otkučalo i gliser odjednom ‘poleto’, možda smo s 25 čvorova uletjeli u Gruž i sakrili iza Velikog mula“, govori. Bačić ističe da su imali i šifre. Bazu su zvali Teča, a ‘suza lokva’ je značila čisto more.
„Periša Brković je 6. prosinca s Ludom Gudom ostao na Lopudu. Kad je počelo granatiranje, telefonom me zamolio da odem na Peline gdje su mu mati i brat te smo Kanader i ja autom došli majci koja je mislila da joj je sin poginuo. No, umirili smo je. Na povratku smo došli u Libertas koji je gorio, vidjeli izbjeglice iz Rijeke i poginule vatrogasce te istu večer ponovno plovili. Nekad bi noćili na Lopudu i sutra nastavili, što nam je bila oaza slobode i kao odmor“, opisuje Bačić teške, ratne momente.
„Dva puta su nas i gonili, bilo je to strašno: sijevalo sa svih strana, kao da iz prvog reda u kinu gledaš rat! Oba puta s nama je 15-ak ljudi brodom išlo u grad, uglavnom Primorci koji su se povlačili, dolazili do Stona i Šipanske luke te bi ih iz Suđurca vozili u grad“, prisjeća se.
NAJSLAĐA KAVA NA SVIJETU
„Bili smo kao družba Pere Kvržice! No, Kanader poginuo ’92, a Soče 1993. Posebno sam zapamtio kad su nas na Lopudu Ivo Herendija i Tonči Banović u zoru, pred odlazak u akciju, pitali jesmo li za kavu. Imali su kuhalo, mi ništa. Naravno da smo prihvatili, a ubrzo postali baš nerazdvojni prijatelji za cijeli život. To mi je bila najslađa kava u životu. Sjećam se i objeda kad bi nas Inda Zec zvao na kupus i danas ne znam što mi je bilo slađe: ona kava ili taj kupus. Poslije rata smo u marini Brković i ja otvorili servis i dolazili su nam svi s brodovima. Uz nas su bili Josip Koprivec-Četka, Maro Bijač, Zoran Čagalj, Braco Vragolov, Stanko Pavlović i Biočina. Danas je moj sin skiper i ne vozi po nevremenu. Kažem mu da nema mora i da može, ali odgovara ‘Stari, nije ti ovo rat, gosti hoće da je bonaca’. Jer, mi smo vozili po buri, ‘ko nas je pitao?“, govori Bačić prisvjetivši se jedne anegdote.
„Znali smo se i morali i opustiti. U ljeto 1992. smo spravili neku ribu u jednoga od nas doma. Rečeno nam je da tu noć ne vozimo pa se malo i popilo. Neću imenovati suborca kojem je netko, možda i ja, iskrenuo teču na glavu! No, on je “dužio“ Bobetka i tad zvoni motorola, da ga mora negdje voziti. Umro je od straha, vanka smo ga kupali i sušili kosu i robu te je trčao da generala iz uvale Lapad vozi u Ston!“, govori kroz smijeh.
VATRENI SILAZAK SA SRĐA
Treći sugovornik je bivši zapovjednik vatrogasne postrojbe Ploče iza Grada Ivo Milovčević koji je do listopada gasio požare, pa i one na Žarkovici i raketirani Centar 985 na Medarevu. O početku ratnih dana kaže kako mu je jednu večer u kafiću Trubadur Marko Vuletić koji je bio na Srđu, predbacio “Lako ti je tu, uzmi pušku pa pođi gore“.
„Rekao sam da je nemam pa me pozvao da dođem k njemu da mi je da. Dobio sam pušku samo 20 metaka i 25. listopada noću otišao na Srđ gdje sam držao stražu i vršio sve dužnosti. Za nekoliko dana je bio napad sa Žarkovice, diverzanti jugovojske su ušli u minsko polje, razminirali ga i skoro ušli u tvrđavu. U žestokoj borbi i pucnjevi dosta njihovih je ranjeno, možda i poginulo. Nismo doznali jer im je JNA paljbom s Žarkovice pomogla povlačenje. Gađala je i topovnjača s mora i pokidala vezu, pa smo imali samo dvije RUP-ovke. Sjećam se, dan kasnije, umivajući se gol do pojasa hladnom vodom, Mario Pezzi i rekao ‘Što sam noćas sanjao, ljudi bit će zlo!’. I nije se vratio!“, prisjeća se Milovčević.
Navečer su, dok padaju granate, trčali ka Bosanci gdje je do zore bilo žestoko. Tada je upao u škrip i rovino zglob, krv je tekla, a u tvrđavi ga je zapovjednik pustio da ide liječniku.
„Krenem ujutro oko 8 sati da bi dolaskom od odozgo do druge serpentine koju sa Žarkovice vide kao na pjatu, prošao kraj tri UNPROFOR-ca. Počeli su me gađati sa Žarkovice, a s mora topovnjača i patrolni brod! Kao u filmu, doletio je avion, vidio sam pilota u njemu! Pao sam, neko vrijeme bio u nesvijesti i put kojeg zdrav pređem za pola sata, oko 16-17 sati završio na Kapelici, Tad je s autom naišao profesor Jakšić, dao mi bocu vode jer od jutra nisam ništa pio te odveo u hotel Libertas gdje je supruga bila kao prognanica i gdje mi je pomogla liječnica“ kaže Milovčević. Nakon desetak dana je dobio poziv da se pridruži ONB-u, što je prihvatio jer je tamo bila samo probrana ekipa.
CIJELU NOĆ S BOMBAMA U RUKAMA
„Pošao sam u Palace s PAP-ovkom i skoro me zgrabila vojna policija: pitali otkud mi puška, što tamo radim…U ONB-u sam kao pomoćnik Vijbu gađao onaj grčki brod što je pokušao nasilno ući u luku! Tko zna tko je i što bilo u njemu? Streljivo, diverzanti? Opalili smo dva rafala po njima, ubrzo su se povukli i nestali“, kazao je. Pitamo ga što pamti kao najteže momente tijekom djelovanja u ONB-u. Kaže kako su to bile pogibije njegovih suboraca, kao i neki momenti kojih će se sjećati zauvijek. Jedan od njih je i momenat u kojem je otok Jakljan nadlijetao avion JNA.
„Na otoku je izvidnica nadzirala more i nebo i oni su to, sigurno doznali i više puta nas gađali. Zgrada u kojoj smo bili stresla se ko u potresu, istrčali smo preko 100 metara brisanog prostora rive ka “Erliconu“ i granatama. na rivi. Inače su nas često gađali i bacali bombe, dosta granata je palo na otok i u more oko njega. Bilo mi je normalno iz uloge kuhara u trenu preći na prvu liniju obrane! Kad je došao pravi kuhar, mislio je da lažem kad sam rekao da sam konobar, a ne kuhar. Od tad smo Braco Kvestić i ja više bili na “erliconu“. Jedne noći, oko 22 sata dana je uzbuna jer je neko plovilo išlo k’ nama pa je Nikolić jednog Bosanca i mene poslao do vodotornja na vrhu Jakljana gdje smo, osluškujući, proveli cijelu noć s bombama u rukama da bismo u zoru vidjeli da nema ništa i sišli do mora, ne znajući da je uzbuna odavno prekinuta! Ali, morali smo ostati do opoziva naredbe!“, prisjeća se Milovčević.
Sve ove teške, ali i slavne ‘crtice’ dovele su do povijesne pobjede, u kojoj je Odred naoružanih brodova, kao žila kucavica između opkoljenog Grada i vanjskog svijeta, odigrao jednu od ključnih uloga. Bilo je teško, ali uspjelo im je – zahvaljujući tome što su bili nerazdvojni, složni i ono što jesu: hrabri i buntovni.Domovinski rat u Dubrovniku nezamisliv je bez Hrvatske ratne mornarice, posebno Odreda naoružanih brodova koji je imao odlučujući utjecaj na probijanje pomorske blokade i uspostavu koridora za dopremanje hrane, lijekova, naoružanja i streljiva. Pomorci u odorama Hrvatske vojske dali su nemjerljivo veliki doprinos u obrani grada, a zabilježeno je kako su od osnutka, 23. rujna 1991. pa do kraja prosinca 1992. godine gliseri ONB prešli više od 50 tisuća nautičkih milja te prevezli više od pet tisuća vojnika, ranjenika i civila, kao i više od 4 tisuće tona korisnog tereta (oružja, streljiva i vojne opreme) te živežnih namirnica.
Vrijeme čini svoje i sve je manje živih pripadnik ONB -a: u ratu je od ukupno 117 dragovoljaca poginulo pet pripadnika odreda, ali ispunjenje dobivene zadaće ni za najvećeg granatiranja nije dolazilo u pitanje. Dan dubrovačkih branitelja izvrsna je prigoda da se kroz razgovor s bivšim pripadnicima Odreda prisjetimo slavnih ratnih dana tijekom kojih su postrojbu osnovali prvi i jedini ratni zapovjednik Aljoša Nikolić te Miljenko Bratoš i Rudi Butković, a činili su je dragovoljci. Tijekom tih dana, postrojba nije izgubila ni jedno od ukupno 22 plovila! Podsjetimo, ONB je sredinom listopada 1991. već imao sedam plovila, a prvi naoružani gliser bio je Sveti Vlaho, zapravo švercerski čamac kojeg su zaplijenili carinici. Branitelji su mu oplatu ojačali čeličnim pločama, naoružali strojnicom te agresori nisu mogli da ih zaustave u proboju pomorske blokade.
‘DOGODILO SE U TRENUTKU, STRADAO JE KANADER…’
Ovom prigodom sugovornici su bili Stijepo Ivanišević iz HRM te Ivo Bačić i Ivo Milovčević iz ONB-a. Ivanišević kao lovac nije htio predati lovačku pušku ‘bokericu’ i Parabellum, nego se sa sinom Dariom, tad učenikom Pomorske škole, prijavio u HV. Prije rata je radio u hotelu Libertas i tu dočekao poziv da se priključi Tehničkoj jedinici za opsluživanje brodova i vozila. Prvi zadatak bio mu je da iz Župe, koju je obitelj zbog agresora morala napustiti, izvuče radionicu.
„Tjedan po napuštanju Župe, nas šestorica iz jedinice dobili smo kamion s dizalicom, pošli noću te izvukli alat i radionicu. Čekalo se da prođemo Dubac da miniraju put, a vjerojatno zbog dizalice, putem su nas gađali. U Libertasu sam sve spojio na agregate i probni stol, a nakon granatiranja 6. prosinca radionicu smo preselili u garažu Babina kuka. Najviše smo radili za ONB, a agregate za struju iz Excelsiora i Libertasa koristili da za Vodovod pumpaju vodu iz Omble u stari vodovod te su vatrogasci vodu dijelili cisternama. Zapovjednik HRM-a bio Matana s Mljeta, a potom poručnik fregate Tomica Veljić iz Splita, dok je u ONB glavni bio Aljoša i Vido Bogdanović kao njegov zamjenik. S njima je bio i Karlo Gjurašić. Nakon rada na jednom od glisera, mislim da je bio u vlasništvu Đura Raguža-Kanadera ili malog Litrice, na testu su nas gađali s Pobrežja“, govori Ivanišević dodavši kako su imali puno problema oko rada na tom gliseru. Tada je smrtno stradao Raguž, a Ivanišević je ozlijeđen. S tugom se prisjeća tog stravičnog trenutka.
„Išli smo ispitivati gliser i tad se to dogodilo… Bilo je u trenutku: poginuo je Kanader, ne sjećam se i još nisam svjestan od gelera, metka ili manovra. U gliseru sam ostao u lokvi krvi! Vido me je odveo u bolnicu te sam dobio šest ponata na glavi“, govori Ivanišević i sjeća da se tijekom poštede dogodila havarija Argosyja i Liburnije kad su, srećom, njegov brat i nevjesta uspjeli izvući živu glavu, a on je s roniocima spašavao stradalnike. No, agresori koji su sijali smrt, nisu ih obeshrabrili. ONB je nastavio s radom i pisao nove stranice svoje slavne povijesti.
‘NISMO MISLILI NA STRAH’
„Kasnije prelazimo u Kazbek, a na motorima plovila su uz mene najčešće bili Mile Lazarević, Luko Vuletić, Luko Klis i Braco Šišić, dok je Prkoča radio struju. Na dizalici su bili Safet i neki mladić kojem se ne sjećam ime. Svaki dan smo servisirali drugi gliser. Rezervne dijelove smo uzimali s brodova koji ne plove ili donacijom Atlantske plovidbe, a dosta smo mogli i popraviti. Koristili smo tokarski stroj Srećka Ljepave iz Šipčina, a što nije mogao napraviti on, radio je TUP. Pero Stražičić bio je zadužen za teledirigirane gondole koje bio eksplozivom uništavale neprijateljske brodove. Kad su nas zadužili da oformimo Radarsku službu, Mile Lazarević, Luko Vuletić i ja pošli smo na Mljet, na Ponti od Pomene izvaditi generator JNA. Izvukli smo ga po mraku i tek tad utvrdili da je 110 volti i za nas neupotrebljiv te smo se bazirali na agregate Lombardinia kojih sam dosta postavio za Radarsku službu i nišanske sprave topova. Jedan od topova koje smo osposobili bio na Trapitu, a dosta posla je bilo s haubicama iza Gromače“, prisjeća se naš sugovornik.
Ivanišević nam priznaje da na strah nije mislio, a u sve je bila uključena i obitelj. Sin je nosio hranu na Srđ, dok je on u HRM-u ostao do kraja 1993. kad prihvaća poziv švicarske kompanije Bosco da se vratim u flotu. Prihvatio je kako bi zbrinuo obitelj i obnovio spaljenu kuću. Danas je u mirovini i rijetko se nađe s ratnim prijateljima, osim s članovima lovačkog društva.
„Nedjeljom se u lovu Mile i ja na Pelješcu katkad prisjetimo tih dana, pa i smiješnog događaja na Mljetu dok još nije bio pod našom kontrolom. JNA je 1992. još bila u Ponti od gruja, a mi smo otišli do vojarne u Pomeni. Moram reći i to da nikad nismo bili gladni jer je logistika hrane bila izvrsna. Umorni od posla, pošli smo nešto pojesti, a ja sam ostavio nategnuti kalašnjikov na grani. Kad, odjednom rafal! Došla je divlja svinja i zaorala njuškom, kalašnjikov je pao i sam ispalio cijeli rafal! Tog se događaja i danas često sjetimo“, govori Ivanišević.
VOJSKA KOJA SAVRŠENO FUNKCIONIRA
Danasu mirovini Ivanišević, uživa s dvije male unuke, ali se rata, ipak, nerado sjeća. Zapravo, rat želi zaboraviti, a najviše uživa u svojoj barki.
„Uživam, ribam, vežemo se na Jakljanu i obilazimo. Tako opušten sjetim se i suboraca: bili su većinom mladi i neobuzdani. Ivo Bačić bi brodom došao skoro do same obale da je zapljusne! Bilo je tu inata, ali i ludosti…Vlado Merkaš je među prvima je bio u ONB-u, vozio Svetog Vlaha i nasukao se s njime ispred Solituda“, govori nam Ivanišević.
Idući sugovornik upravo je jedan od tada neobuzdanih iz ONB-a. Ivo Bačić je s Kanaderom te Matkom Sočom, kad je pala Rijeka dubrovačka do Mokošice, iz marine uzeo gliser s dva dizel motora. Nazvali su ga ”Đim– faker” i vezali u Gružu.
„Đuro i Matko su poginuli, ja nisam. Vido nas je u Gružu pitao hoćemo li u Odred naoružanih brodova, pristali smo i počeli voziti. Joško Pedrini je kao tehnička služba pomogao odnijeti s tog glisera sve stvari u Palace, a jedna od prvih vožnji bila je u Mokošicu gdje smo, u tri ture iz Gruža odvezli 7,5 tona hrane. Vozili smo gdje je trebalo, uz dosta vožnji u studenom i prosincu. Ploveći ka drugoj obali Omble, gađali su nas iz Mokošice jer su već bili tamo. Kad vas gađaju, vidite neke iskre, a oko vas zviždi, šušti. O tome nismo razmišljali, ali se to poslije vraća. U noći nema svjetla ni komunikacije s drugima, imaš samo posadu“, govori Bačić dodavši kako su bili složna ekipa pa smatra da je baš zato sve i uspjelo.
„Mnoge nisam poznavao, ali sam vremenom postao nerazdvojan s tim odvažnih i poštenim ljudima. Bili smo zajedno, stoga je sve i uspjelo! Odred je u to doba bio prava vojska i savršeno organiziran. Postao sam zapovjednik glisera i sjećam se, u Palaceu je do veljače 1992. bila “šok-soba“. Tu su bili Aljoša, Vido, Đuka Alemani, Karlo Gjurašić, Vlado Onofri, Aljoša je bio glavni, Vido šef plovnih snaga. Rekli bi: idi iz Uvale na Kalamotu, s nje na Lopud te u Suđurac ili do Broca. Vozio sam lijekove, oružje, ljude, Slobodna Dalmacija je dva mjeseca samo s nama stizala u Orsan ili Uvalu“, govori Bačić dodavpi kako su svi generali u Dubrovnik došli su s ONB-om, možda samo nisu Roso i Gotovina!Osobno je prevezao Markača, Šuška, Marekovića, Miroslava Tuđmana i Markicu Rebića.
„I ništa nam nije bilo teško osim- glasina! U Palaceu čuješ ‘pao Vukovar’, na Kalamoti ‘pao je grad’. Kažeš – nije a oni ‘jest, pao je kad ste vi otišli!’. Onda na Lopudu kažu ‘pao Koločep’! Dvadesetak dana je bila fama, što me psihološki fasciniralo, kao i baterija za noćni kontakt: dva kratka mi njima i oni nama, znači možeš doći na mul. Više puta se dogodilo da daš signal, ali misle da je desant i ne javljaju se! Boje se oni kao i ti. Ali, nismo puno razmišljali! To su te godine: radiš što ti kažu, a kad je veliko nevrijeme, Aljoša se zezao da ‘neće on more utijavati’! A mi smo bili dobra ekipa, odradili zadatak pa na spavanje. To su te godine“, prisjeća se Bačić.
‘DVA MITRALJESKA GNIJEZDA SU DERALA PO NAMA, GLISER JE POLETIO’
Na upit što posebno pamti, Bačić opisuje noć 19. studenoga kad ih je Nikolić digao u ponoć te su po uzbuni morali u Mokošicu i iz njegova doma prenijeti opremu za deminiranje. Išli su Nikolić, Vlado Onofri, Đović iz Vitaljine, Kanader, Đuka Alemani i on.
„Krećemo skoro u zoru, pređem ka lijevoj obali i Shellu. Nigdje nikog, tišina, došli smo tamo gdje je Vlaho Radonić, a tad počinje pucnjava! Dajem gas,Aljoša viče ‘Go, go!’, svi polijegali na pod glisera, Aljoša i ja stojimo, a iz dva mitraljeska gnijezda deru po nama. I tad u Sustjepanu pokupim colpo morto, gliser ‘zaore’, ‘stane na krmu’ i brzina padne samo tek na 5-10 milja. Srećom, pucaju prema zvuku jer nas ne vide, a užad smo vukli do Kaboge, gdje se to otkučalo i gliser odjednom ‘poleto’, možda smo s 25 čvorova uletjeli u Gruž i sakrili iza Velikog mula“, govori. Bačić ističe da su imali i šifre. Bazu su zvali Teča, a ‘suza lokva’ je značila čisto more.
„Periša Brković je 6. prosinca s Ludom Gudom ostao na Lopudu. Kad je počelo granatiranje, telefonom me zamolio da odem na Peline gdje su mu mati i brat te smo Kanader i ja autom došli majci koja je mislila da joj je sin poginuo. No, umirili smo je. Na povratku smo došli u Libertas koji je gorio, vidjeli izbjeglice iz Rijeke i poginule vatrogasce te istu večer ponovno plovili. Nekad bi noćili na Lopudu i sutra nastavili, što nam je bila oaza slobode i kao odmor“, opisuje Bačić teške, ratne momente.
„Dva puta su nas i gonili, bilo je to strašno: sijevalo sa svih strana, kao da iz prvog reda u kinu gledaš rat! Oba puta s nama je 15-ak ljudi brodom išlo u grad, uglavnom Primorci koji su se povlačili, dolazili do Stona i Šipanske luke te bi ih iz Suđurca vozili u grad“, prisjeća se.
NAJSLAĐA KAVA NA SVIJETU
„Bili smo kao družba Pere Kvržice! No, Kanader poginuo ’92, a Soče 1993. Posebno sam zapamtio kad su nas na Lopudu Ivo Herendija i Tonči Banović u zoru, pred odlazak u akciju, pitali jesmo li za kavu. Imali su kuhalo, mi ništa. Naravno da smo prihvatili, a ubrzo postali baš nerazdvojni prijatelji za cijeli život. To mi je bila najslađa kava u životu. Sjećam se i objeda kad bi nas Inda Zec zvao na kupus i danas ne znam što mi je bilo slađe: ona kava ili taj kupus. Poslije rata smo u marini Brković i ja otvorili servis i dolazili su nam svi s brodovima. Uz nas su bili Josip Koprivec-Četka, Maro Bijač, Zoran Čagalj, Braco Vragolov, Stanko Pavlović i Biočina. Danas je moj sin skiper i ne vozi po nevremenu. Kažem mu da nema mora i da može, ali odgovara ‘Stari, nije ti ovo rat, gosti hoće da je bonaca’. Jer, mi smo vozili po buri, ‘ko nas je pitao?“, govori Bačić prisvjetivši se jedne anegdote.
„Znali smo se i morali i opustiti. U ljeto 1992. smo spravili neku ribu u jednoga od nas doma. Rečeno nam je da tu noć ne vozimo pa se malo i popilo. Neću imenovati suborca kojem je netko, možda i ja, iskrenuo teču na glavu! No, on je “dužio“ Bobetka i tad zvoni motorola, da ga mora negdje voziti. Umro je od straha, vanka smo ga kupali i sušili kosu i robu te je trčao da generala iz uvale Lapad vozi u Ston!“, govori kroz smijeh.
VATRENI SILAZAK SA SRĐA
Treći sugovornik je bivši zapovjednik vatrogasne postrojbe Ploče iza Grada Ivo Milovčević koji je do listopada gasio požare, pa i one na Žarkovici i raketirani Centar 985 na Medarevu. O početku ratnih dana kaže kako mu je jednu večer u kafiću Trubadur Marko Vuletić koji je bio na Srđu, predbacio “Lako ti je tu, uzmi pušku pa pođi gore“.
„Rekao sam da je nemam pa me pozvao da dođem k njemu da mi je da. Dobio sam pušku samo 20 metaka i 25. listopada noću otišao na Srđ gdje sam držao stražu i vršio sve dužnosti. Za nekoliko dana je bio napad sa Žarkovice, diverzanti jugovojske su ušli u minsko polje, razminirali ga i skoro ušli u tvrđavu. U žestokoj borbi i pucnjevi dosta njihovih je ranjeno, možda i poginulo. Nismo doznali jer im je JNA paljbom s Žarkovice pomogla povlačenje. Gađala je i topovnjača s mora i pokidala vezu, pa smo imali samo dvije RUP-ovke. Sjećam se, dan kasnije, umivajući se gol do pojasa hladnom vodom, Mario Pezzi i rekao ‘Što sam noćas sanjao, ljudi bit će zlo!’. I nije se vratio!“, prisjeća se Milovčević.
Navečer su, dok padaju granate, trčali ka Bosanci gdje je do zore bilo žestoko. Tada je upao u škrip i rovino zglob, krv je tekla, a u tvrđavi ga je zapovjednik pustio da ide liječniku.
„Krenem ujutro oko 8 sati da bi dolaskom od odozgo do druge serpentine koju sa Žarkovice vide kao na pjatu, prošao kraj tri UNPROFOR-ca. Počeli su me gađati sa Žarkovice, a s mora topovnjača i patrolni brod! Kao u filmu, doletio je avion, vidio sam pilota u njemu! Pao sam, neko vrijeme bio u nesvijesti i put kojeg zdrav pređem za pola sata, oko 16-17 sati završio na Kapelici, Tad je s autom naišao profesor Jakšić, dao mi bocu vode jer od jutra nisam ništa pio te odveo u hotel Libertas gdje je supruga bila kao prognanica i gdje mi je pomogla liječnica“ kaže Milovčević. Nakon desetak dana je dobio poziv da se pridruži ONB-u, što je prihvatio jer je tamo bila samo probrana ekipa.
CIJELU NOĆ S BOMBAMA U RUKAMA
„Pošao sam u Palace s PAP-ovkom i skoro me zgrabila vojna policija: pitali otkud mi puška, što tamo radim…U ONB-u sam kao pomoćnik Vijbu gađao onaj grčki brod što je pokušao nasilno ući u luku! Tko zna tko je i što bilo u njemu? Streljivo, diverzanti? Opalili smo dva rafala po njima, ubrzo su se povukli i nestali“, kazao je. Pitamo ga što pamti kao najteže momente tijekom djelovanja u ONB-u. Kaže kako su to bile pogibije njegovih suboraca, kao i neki momenti kojih će se sjećati zauvijek. Jedan od njih je i momenat u kojem je otok Jakljan nadlijetao avion JNA.
„Na otoku je izvidnica nadzirala more i nebo i oni su to, sigurno doznali i više puta nas gađali. Zgrada u kojoj smo bili stresla se ko u potresu, istrčali smo preko 100 metara brisanog prostora rive ka “Erliconu“ i granatama. na rivi. Inače su nas često gađali i bacali bombe, dosta granata je palo na otok i u more oko njega. Bilo mi je normalno iz uloge kuhara u trenu preći na prvu liniju obrane! Kad je došao pravi kuhar, mislio je da lažem kad sam rekao da sam konobar, a ne kuhar. Od tad smo Braco Kvestić i ja više bili na “erliconu“. Jedne noći, oko 22 sata dana je uzbuna jer je neko plovilo išlo k’ nama pa je Nikolić jednog Bosanca i mene poslao do vodotornja na vrhu Jakljana gdje smo, osluškujući, proveli cijelu noć s bombama u rukama da bismo u zoru vidjeli da nema ništa i sišli do mora, ne znajući da je uzbuna odavno prekinuta! Ali, morali smo ostati do opoziva naredbe!“, prisjeća se Milovčević.
Sve ove teške, ali i slavne ‘crtice’ dovele su do povijesne pobjede, u kojoj je Odred naoružanih brodova, kao žila kucavica između opkoljenog Grada i vanjskog svijeta, odigrao jednu od ključnih uloga. Bilo je teško, ali uspjelo im je – zahvaljujući tome što su bili nerazdvojni, složni i ono što jesu: hrabri i buntovni.
Domovinski rat u Dubrovniku nezamisliv je bez Hrvatske ratne mornarice, posebno Odreda naoružanih brodova koji je imao odlučujući utjecaj na probijanje pomorske blokade i uspostavu koridora za dopremanje hrane, lijekova, naoružanja i streljiva. Pomorci u odorama Hrvatske vojske dali su nemjerljivo veliki doprinos u obrani grada, a zabilježeno je kako su od osnutka, 23. rujna 1991. pa do kraja prosinca 1992. godine gliseri ONB prešli više od 50 tisuća nautičkih milja te prevezli više od pet tisuća vojnika, ranjenika i civila, kao i više od 4 tisuće tona korisnog tereta (oružja, streljiva i vojne opreme) te živežnih namirnica.
Vrijeme čini svoje i sve je manje živih pripadnik ONB -a: u ratu je od ukupno 117 dragovoljaca poginulo pet pripadnika odreda, ali ispunjenje dobivene zadaće ni za najvećeg granatiranja nije dolazilo u pitanje. Dan dubrovačkih branitelja izvrsna je prigoda da se kroz razgovor s bivšim pripadnicima Odreda prisjetimo slavnih ratnih dana tijekom kojih su postrojbu osnovali prvi i jedini ratni zapovjednik Aljoša Nikolić te Miljenko Bratoš i Rudi Butković, a činili su je dragovoljci. Tijekom tih dana, postrojba nije izgubila ni jedno od ukupno 22 plovila! Podsjetimo, ONB je sredinom listopada 1991. već imao sedam plovila, a prvi naoružani gliser bio je Sveti Vlaho, zapravo švercerski čamac kojeg su zaplijenili carinici. Branitelji su mu oplatu ojačali čeličnim pločama, naoružali strojnicom te agresori nisu mogli da ih zaustave u proboju pomorske blokade.
‘DOGODILO SE U TRENUTKU, STRADAO JE KANADER…’
Ovom prigodom sugovornici su bili Stijepo Ivanišević iz HRM te Ivo Bačić i Ivo Milovčević iz ONB-a. Ivanišević kao lovac nije htio predati lovačku pušku ‘bokericu’ i Parabellum, nego se sa sinom Dariom, tad učenikom Pomorske škole, prijavio u HV. Prije rata je radio u hotelu Libertas i tu dočekao poziv da se priključi Tehničkoj jedinici za opsluživanje brodova i vozila. Prvi zadatak bio mu je da iz Župe, koju je obitelj zbog agresora morala napustiti, izvuče radionicu.
„Tjedan po napuštanju Župe, nas šestorica iz jedinice dobili smo kamion s dizalicom, pošli noću te izvukli alat i radionicu. Čekalo se da prođemo Dubac da miniraju put, a vjerojatno zbog dizalice, putem su nas gađali. U Libertasu sam sve spojio na agregate i probni stol, a nakon granatiranja 6. prosinca radionicu smo preselili u garažu Babina kuka. Najviše smo radili za ONB, a agregate za struju iz Excelsiora i Libertasa koristili da za Vodovod pumpaju vodu iz Omble u stari vodovod te su vatrogasci vodu dijelili cisternama. Zapovjednik HRM-a bio Matana s Mljeta, a potom poručnik fregate Tomica Veljić iz Splita, dok je u ONB glavni bio Aljoša i Vido Bogdanović kao njegov zamjenik. S njima je bio i Karlo Gjurašić. Nakon rada na jednom od glisera, mislim da je bio u vlasništvu Đura Raguža-Kanadera ili malog Litrice, na testu su nas gađali s Pobrežja“, govori Ivanišević dodavši kako su imali puno problema oko rada na tom gliseru. Tada je smrtno stradao Raguž, a Ivanišević je ozlijeđen. S tugom se prisjeća tog stravičnog trenutka.
„Išli smo ispitivati gliser i tad se to dogodilo… Bilo je u trenutku: poginuo je Kanader, ne sjećam se i još nisam svjestan od gelera, metka ili manovra. U gliseru sam ostao u lokvi krvi! Vido me je odveo u bolnicu te sam dobio šest ponata na glavi“, govori Ivanišević i sjeća da se tijekom poštede dogodila havarija Argosyja i Liburnije kad su, srećom, njegov brat i nevjesta uspjeli izvući živu glavu, a on je s roniocima spašavao stradalnike. No, agresori koji su sijali smrt, nisu ih obeshrabrili. ONB je nastavio s radom i pisao nove stranice svoje slavne povijesti.
‘NISMO MISLILI NA STRAH’
„Kasnije prelazimo u Kazbek, a na motorima plovila su uz mene najčešće bili Mile Lazarević, Luko Vuletić, Luko Klis i Braco Šišić, dok je Prkoča radio struju. Na dizalici su bili Safet i neki mladić kojem se ne sjećam ime. Svaki dan smo servisirali drugi gliser. Rezervne dijelove smo uzimali s brodova koji ne plove ili donacijom Atlantske plovidbe, a dosta smo mogli i popraviti. Koristili smo tokarski stroj Srećka Ljepave iz Šipčina, a što nije mogao napraviti on, radio je TUP. Pero Stražičić bio je zadužen za teledirigirane gondole koje bio eksplozivom uništavale neprijateljske brodove. Kad su nas zadužili da oformimo Radarsku službu, Mile Lazarević, Luko Vuletić i ja pošli smo na Mljet, na Ponti od Pomene izvaditi generator JNA. Izvukli smo ga po mraku i tek tad utvrdili da je 110 volti i za nas neupotrebljiv te smo se bazirali na agregate Lombardinia kojih sam dosta postavio za Radarsku službu i nišanske sprave topova. Jedan od topova koje smo osposobili bio na Trapitu, a dosta posla je bilo s haubicama iza Gromače“, prisjeća se naš sugovornik.
Ivanišević nam priznaje da na strah nije mislio, a u sve je bila uključena i obitelj. Sin je nosio hranu na Srđ, dok je on u HRM-u ostao do kraja 1993. kad prihvaća poziv švicarske kompanije Bosco da se vratim u flotu. Prihvatio je kako bi zbrinuo obitelj i obnovio spaljenu kuću. Danas je u mirovini i rijetko se nađe s ratnim prijateljima, osim s članovima lovačkog društva.
„Nedjeljom se u lovu Mile i ja na Pelješcu katkad prisjetimo tih dana, pa i smiješnog događaja na Mljetu dok još nije bio pod našom kontrolom. JNA je 1992. još bila u Ponti od gruja, a mi smo otišli do vojarne u Pomeni. Moram reći i to da nikad nismo bili gladni jer je logistika hrane bila izvrsna. Umorni od posla, pošli smo nešto pojesti, a ja sam ostavio nategnuti kalašnjikov na grani. Kad, odjednom rafal! Došla je divlja svinja i zaorala njuškom, kalašnjikov je pao i sam ispalio cijeli rafal! Tog se događaja i danas često sjetimo“, govori Ivanišević.
VOJSKA KOJA SAVRŠENO FUNKCIONIRA
Danasu mirovini Ivanišević, uživa s dvije male unuke, ali se rata, ipak, nerado sjeća. Zapravo, rat želi zaboraviti, a najviše uživa u svojoj barki.
„Uživam, ribam, vežemo se na Jakljanu i obilazimo. Tako opušten sjetim se i suboraca: bili su većinom mladi i neobuzdani. Ivo Bačić bi brodom došao skoro do same obale da je zapljusne! Bilo je tu inata, ali i ludosti…Vlado Merkaš je među prvima je bio u ONB-u, vozio Svetog Vlaha i nasukao se s njime ispred Solituda“, govori nam Ivanišević.
Idući sugovornik upravo je jedan od tada neobuzdanih iz ONB-a. Ivo Bačić je s Kanaderom te Matkom Sočom, kad je pala Rijeka dubrovačka do Mokošice, iz marine uzeo gliser s dva dizel motora. Nazvali su ga ”Đim– faker” i vezali u Gružu.
„Đuro i Matko su poginuli, ja nisam. Vido nas je u Gružu pitao hoćemo li u Odred naoružanih brodova, pristali smo i počeli voziti. Joško Pedrini je kao tehnička služba pomogao odnijeti s tog glisera sve stvari u Palace, a jedna od prvih vožnji bila je u Mokošicu gdje smo, u tri ture iz Gruža odvezli 7,5 tona hrane. Vozili smo gdje je trebalo, uz dosta vožnji u studenom i prosincu. Ploveći ka drugoj obali Omble, gađali su nas iz Mokošice jer su već bili tamo. Kad vas gađaju, vidite neke iskre, a oko vas zviždi, šušti. O tome nismo razmišljali, ali se to poslije vraća. U noći nema svjetla ni komunikacije s drugima, imaš samo posadu“, govori Bačić dodavši kako su bili složna ekipa pa smatra da je baš zato sve i uspjelo.
„Mnoge nisam poznavao, ali sam vremenom postao nerazdvojan s tim odvažnih i poštenim ljudima. Bili smo zajedno, stoga je sve i uspjelo! Odred je u to doba bio prava vojska i savršeno organiziran. Postao sam zapovjednik glisera i sjećam se, u Palaceu je do veljače 1992. bila “šok-soba“. Tu su bili Aljoša, Vido, Đuka Alemani, Karlo Gjurašić, Vlado Onofri, Aljoša je bio glavni, Vido šef plovnih snaga. Rekli bi: idi iz Uvale na Kalamotu, s nje na Lopud te u Suđurac ili do Broca. Vozio sam lijekove, oružje, ljude, Slobodna Dalmacija je dva mjeseca samo s nama stizala u Orsan ili Uvalu“, govori Bačić dodavpi kako su svi generali u Dubrovnik došli su s ONB-om, možda samo nisu Roso i Gotovina!Osobno je prevezao Markača, Šuška, Marekovića, Miroslava Tuđmana i Markicu Rebića.
„I ništa nam nije bilo teško osim- glasina! U Palaceu čuješ ‘pao Vukovar’, na Kalamoti ‘pao je grad’. Kažeš – nije a oni ‘jest, pao je kad ste vi otišli!’. Onda na Lopudu kažu ‘pao Koločep’! Dvadesetak dana je bila fama, što me psihološki fasciniralo, kao i baterija za noćni kontakt: dva kratka mi njima i oni nama, znači možeš doći na mul. Više puta se dogodilo da daš signal, ali misle da je desant i ne javljaju se! Boje se oni kao i ti. Ali, nismo puno razmišljali! To su te godine: radiš što ti kažu, a kad je veliko nevrijeme, Aljoša se zezao da ‘neće on more utijavati’! A mi smo bili dobra ekipa, odradili zadatak pa na spavanje. To su te godine“, prisjeća se Bačić.
‘DVA MITRALJESKA GNIJEZDA SU DERALA PO NAMA, GLISER JE POLETIO’
Na upit što posebno pamti, Bačić opisuje noć 19. studenoga kad ih je Nikolić digao u ponoć te su po uzbuni morali u Mokošicu i iz njegova doma prenijeti opremu za deminiranje. Išli su Nikolić, Vlado Onofri, Đović iz Vitaljine, Kanader, Đuka Alemani i on.
„Krećemo skoro u zoru, pređem ka lijevoj obali i Shellu. Nigdje nikog, tišina, došli smo tamo gdje je Vlaho Radonić, a tad počinje pucnjava! Dajem gas,Aljoša viče ‘Go, go!’, svi polijegali na pod glisera, Aljoša i ja stojimo, a iz dva mitraljeska gnijezda deru po nama. I tad u Sustjepanu pokupim colpo morto, gliser ‘zaore’, ‘stane na krmu’ i brzina padne samo tek na 5-10 milja. Srećom, pucaju prema zvuku jer nas ne vide, a užad smo vukli do Kaboge, gdje se to otkučalo i gliser odjednom ‘poleto’, možda smo s 25 čvorova uletjeli u Gruž i sakrili iza Velikog mula“, govori. Bačić ističe da su imali i šifre. Bazu su zvali Teča, a ‘suza lokva’ je značila čisto more.
„Periša Brković je 6. prosinca s Ludom Gudom ostao na Lopudu. Kad je počelo granatiranje, telefonom me zamolio da odem na Peline gdje su mu mati i brat te smo Kanader i ja autom došli majci koja je mislila da joj je sin poginuo. No, umirili smo je. Na povratku smo došli u Libertas koji je gorio, vidjeli izbjeglice iz Rijeke i poginule vatrogasce te istu večer ponovno plovili. Nekad bi noćili na Lopudu i sutra nastavili, što nam je bila oaza slobode i kao odmor“, opisuje Bačić teške, ratne momente.
„Dva puta su nas i gonili, bilo je to strašno: sijevalo sa svih strana, kao da iz prvog reda u kinu gledaš rat! Oba puta s nama je 15-ak ljudi brodom išlo u grad, uglavnom Primorci koji su se povlačili, dolazili do Stona i Šipanske luke te bi ih iz Suđurca vozili u grad“, prisjeća se.
NAJSLAĐA KAVA NA SVIJETU
„Bili smo kao družba Pere Kvržice! No, Kanader poginuo ’92, a Soče 1993. Posebno sam zapamtio kad su nas na Lopudu Ivo Herendija i Tonči Banović u zoru, pred odlazak u akciju, pitali jesmo li za kavu. Imali su kuhalo, mi ništa. Naravno da smo prihvatili, a ubrzo postali baš nerazdvojni prijatelji za cijeli život. To mi je bila najslađa kava u životu. Sjećam se i objeda kad bi nas Inda Zec zvao na kupus i danas ne znam što mi je bilo slađe: ona kava ili taj kupus. Poslije rata smo u marini Brković i ja otvorili servis i dolazili su nam svi s brodovima. Uz nas su bili Josip Koprivec-Četka, Maro Bijač, Zoran Čagalj, Braco Vragolov, Stanko Pavlović i Biočina. Danas je moj sin skiper i ne vozi po nevremenu. Kažem mu da nema mora i da može, ali odgovara ‘Stari, nije ti ovo rat, gosti hoće da je bonaca’. Jer, mi smo vozili po buri, ‘ko nas je pitao?“, govori Bačić prisvjetivši se jedne anegdote.
„Znali smo se i morali i opustiti. U ljeto 1992. smo spravili neku ribu u jednoga od nas doma. Rečeno nam je da tu noć ne vozimo pa se malo i popilo. Neću imenovati suborca kojem je netko, možda i ja, iskrenuo teču na glavu! No, on je “dužio“ Bobetka i tad zvoni motorola, da ga mora negdje voziti. Umro je od straha, vanka smo ga kupali i sušili kosu i robu te je trčao da generala iz uvale Lapad vozi u Ston!“, govori kroz smijeh.
VATRENI SILAZAK SA SRĐA
Treći sugovornik je bivši zapovjednik vatrogasne postrojbe Ploče iza Grada Ivo Milovčević koji je do listopada gasio požare, pa i one na Žarkovici i raketirani Centar 985 na Medarevu. O početku ratnih dana kaže kako mu je jednu večer u kafiću Trubadur Marko Vuletić koji je bio na Srđu, predbacio “Lako ti je tu, uzmi pušku pa pođi gore“.
„Rekao sam da je nemam pa me pozvao da dođem k njemu da mi je da. Dobio sam pušku samo 20 metaka i 25. listopada noću otišao na Srđ gdje sam držao stražu i vršio sve dužnosti. Za nekoliko dana je bio napad sa Žarkovice, diverzanti jugovojske su ušli u minsko polje, razminirali ga i skoro ušli u tvrđavu. U žestokoj borbi i pucnjevi dosta njihovih je ranjeno, možda i poginulo. Nismo doznali jer im je JNA paljbom s Žarkovice pomogla povlačenje. Gađala je i topovnjača s mora i pokidala vezu, pa smo imali samo dvije RUP-ovke. Sjećam se, dan kasnije, umivajući se gol do pojasa hladnom vodom, Mario Pezzi i rekao ‘Što sam noćas sanjao, ljudi bit će zlo!’. I nije se vratio!“, prisjeća se Milovčević.
Navečer su, dok padaju granate, trčali ka Bosanci gdje je do zore bilo žestoko. Tada je upao u škrip i rovino zglob, krv je tekla, a u tvrđavi ga je zapovjednik pustio da ide liječniku.
„Krenem ujutro oko 8 sati da bi dolaskom od odozgo do druge serpentine koju sa Žarkovice vide kao na pjatu, prošao kraj tri UNPROFOR-ca. Počeli su me gađati sa Žarkovice, a s mora topovnjača i patrolni brod! Kao u filmu, doletio je avion, vidio sam pilota u njemu! Pao sam, neko vrijeme bio u nesvijesti i put kojeg zdrav pređem za pola sata, oko 16-17 sati završio na Kapelici, Tad je s autom naišao profesor Jakšić, dao mi bocu vode jer od jutra nisam ništa pio te odveo u hotel Libertas gdje je supruga bila kao prognanica i gdje mi je pomogla liječnica“ kaže Milovčević. Nakon desetak dana je dobio poziv da se pridruži ONB-u, što je prihvatio jer je tamo bila samo probrana ekipa.
CIJELU NOĆ S BOMBAMA U RUKAMA
„Pošao sam u Palace s PAP-ovkom i skoro me zgrabila vojna policija: pitali otkud mi puška, što tamo radim…U ONB-u sam kao pomoćnik Vijbu gađao onaj grčki brod što je pokušao nasilno ući u luku! Tko zna tko je i što bilo u njemu? Streljivo, diverzanti? Opalili smo dva rafala po njima, ubrzo su se povukli i nestali“, kazao je. Pitamo ga što pamti kao najteže momente tijekom djelovanja u ONB-u. Kaže kako su to bile pogibije njegovih suboraca, kao i neki momenti kojih će se sjećati zauvijek. Jedan od njih je i momenat u kojem je otok Jakljan nadlijetao avion JNA.
„Na otoku je izvidnica nadzirala more i nebo i oni su to, sigurno doznali i više puta nas gađali. Zgrada u kojoj smo bili stresla se ko u potresu, istrčali smo preko 100 metara brisanog prostora rive ka “Erliconu“ i granatama. na rivi. Inače su nas često gađali i bacali bombe, dosta granata je palo na otok i u more oko njega. Bilo mi je normalno iz uloge kuhara u trenu preći na prvu liniju obrane! Kad je došao pravi kuhar, mislio je da lažem kad sam rekao da sam konobar, a ne kuhar. Od tad smo Braco Kvestić i ja više bili na “erliconu“. Jedne noći, oko 22 sata dana je uzbuna jer je neko plovilo išlo k’ nama pa je Nikolić jednog Bosanca i mene poslao do vodotornja na vrhu Jakljana gdje smo, osluškujući, proveli cijelu noć s bombama u rukama da bismo u zoru vidjeli da nema ništa i sišli do mora, ne znajući da je uzbuna odavno prekinuta! Ali, morali smo ostati do opoziva naredbe!“, prisjeća se Milovčević.
Sve ove teške, ali i slavne ‘crtice’ dovele su do povijesne pobjede, u kojoj je Odred naoružanih brodova, kao žila kucavica između opkoljenog Grada i vanjskog svijeta, odigrao jednu od ključnih uloga. Bilo je teško, ali uspjelo im je – zahvaljujući tome što su bili nerazdvojni, složni i ono što jesu: hrabri i buntovni.
