“Dubrovnik se unatoč žestokom otporu malobrojnih i slabo naoružanih branitelja nakon gotovo dva mjeseca krvavih borbi našao u potpunom okruženju s kopna, mora i iz zraka, a jedina veza s ostatkom Hrvatske su bili gliseri Odreda naoružanih brodova. U takvoj, činilo se tada, bezizlaznoj situaciji mi smo bili prisiljeni organizirati obranu samog grada, pa je prva crta obrane bila na potezu Sustjepan, Nuncijata, magistrala, Srđ, Orkanski visovi i Belvedere, a ujedno je trebalo organizirati koliko toliko normalan život onih stanovnika koji su odlučili ostati u gradu, kao i tisuća izbjeglica iz okolnih općina Konavle, Župa dubrovačka i Dubrovačko primorje. Bilo je to pakleno teško. Unatoč malobrojnosti, jer odnos snaga je bio otprilike 1 branitelj nasuprot 30 četnika, Dubrovnik nikada nije u potpunosti okupiran. N I K A D A! Nije bilo četničkog brijanja i ispijanja kafe na Stradunu, niti je bilo četničkog orgijanja po Kneževom dvoru ili Sponzi. A toga nije bilo samo zbog toga što se branitelji nisu htjeli predati iako su nas u studenom htjeli predati! Toga nije bilo jer su branitelji obranili ovaj grad.
Ti branitelji su bili pripadnici DUBROVAČKIH postrojbi ZNG, TO, PZO, TRD, MUP, SJP Grof, ONB, inžinjerija, HRM i dragovoljci (neka mi oproste oni kojih se nisam sjetio), uz nemalu pomoć drugih, ali malobrojnih branitelja koji su dolazili u smjenama iz Omiša, Splita, Sinja, Velike Gorice, doline Neretve (neka mi oproste oni kojih se nisam sjetio), a pred kraj opsade i iz Rijeke (Ajkule). Jedno je važno naglasiti, svi oni koji su dolazili u ispomoć, nakon nekog vremena provedenog u paklu grada pod opsadom su i odlazili, a mi smo ostajali i ostali do kraja, do deblokade, tako da reći da Dubrovčani nisu branili Dubrovnik je suludo, odvratno do bola, bezobrazno i omalovažavajuće prema svim onim našim suborcima koji su poginuli prije i tijekom opsade Dubrovnika. Naravno da je uloga naših suboraca koji su dolazili sa strane bila ogromna, ali tvrdio sam, tvrdim i tvrdit ću – ne i presudna. Na njihovom doprinosu smo im zahvalni do groba. Barem ja.
Dubrovnik se branio samo i isključivo od početka agresije na ovaj grad i tijekom opsade do 26. svibnja 1992. godine. Sve poslije toga više nije bila obrana grada, jer grad nije bio okupiran, nego su to bile akcije čišćenja zaleđa Dubrovnika, pri čemu su ogroman obol dale postrojbe gardijskih i pričuvnih brigada iz gotovo cijele Hrvatske.
Da, i iz Dubrovnika su bježali vojno sposobni muškarci, ali pod oružjem je bilo točno onoliko ljudi s koliko smo cijevi raspolagali. Bilo je masu situacija kad su Dubrovčani odlazili na položaj BEZ ORUŽJA. U Konavlima sam naletio na moje prijatelje i suborce koji su s jednim topom išli po Konavlima i pružali nam potporu s desetak granata s koliko su i raspolagali, a posada topa je bila – nenaoružana. Nisu imali ništa od pješačkog naoružanja. Ništa! Dali smo im nekoliko ručnih bombi i to je bilo to. Kad je počelo stizati naoružanje taj se broj uvećavao.
Da, i u Dubrovniku je bilo prisilno mobiliziranih, ali gdje nije, ali Dubrovnik su branili i obranili ponajprije pripadnici dubrovačkih postrojbi, naravno uz pomoć ljudi koji su dolazili pomoći nam, i to je jedina istina. Tko god kaže drugačije taj laže i ne želi nam dobro.
Sad idem na Srđ zapaliti svijeću jer prekjučer nisam bio u gradu”, objavio je Elezović na društvenim mrežama.
