Nenad Vekarić preminuo je 20. srpnja 2018. godine u Zagrebu, nakon teške bolesti. O njegovoj smrti tada su izvijestili iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, ustanove kojoj je bio dugogodišnji upravitelj. U oproštajnom priopćenju djelatnici Zavoda istaknuli su da je preminuo njihov „upravitelj, plemeniti kolega i prijatelj, odani suradnik, posvećeni profesor i mentor, izvrstan urednik, neumorni istraživač i znanstvenik“.
U Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku zaposlio se 1984. godine, a već 1988. postao je njegov upravitelj. Tu je dužnost obnašao punih trideset godina, ostavivši dubok i trajan trag. Kako su istaknuli njegovi suradnici, pod njegovim vodstvom Zavod je „stekao novu, prepoznatljivu vizuru i postao nezaobilazna adresa za sve istraživače povijesti Dubrovnika“.
Znanstveni opus Nenada Vekarića iznimno je opsežan i vrijedan. Objavio je više od pedeset znanstvenih radova i dvadesetak autorskih knjiga, a posebno se ističe monumentalno djelo Vlastela grada Dubrovnika, zamišljeno u jedanaest svezaka. U svojim istraživanjima posvetio se povijesnoj demografiji, genealogiji i društvenoj strukturi dubrovačkog plemstva, pri čemu je razvio i originalnu metodologiju poznatu kao „metoda reprezentativne kapi“, koja je omogućila donošenje novih, dalekosežnih zaključaka na temelju sačuvanih izvora.
Bio je i iznimno predan nastavnik i mentor. Tvorac je doktorskog studija Povijest stanovništva te je mentorirao brojne disertacije na Sveučilištu u Dubrovniku i drugim hrvatskim sveučilištima. Njegov entuzijazam i znanstvena disciplina, kako su zapisali djelatnici Zavoda, „znali su se prenijeti na brojne suradnike“, a rezultati tog rada vidljivi su u nizu novih monografija i znanstvenih karijera koje su iz njega proizašle.
Nenad Vekarić rođen je 26. prosinca 1955. godine u Splitu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a magistrirao i doktorirao povijesne teme na Filozofskom fakultetu u Zadru. Od 2012. godine bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dobitnik brojnih nagrada za svoj znanstveni rad.
U oproštajnom tekstu Zavoda za povijesne znanosti HAZU naglašeno je da njegov odlazak „ostavlja neizmjernu prazninu u hrvatskoj historiografiji i povijesnoj demografiji“, ali i da ostaje jasna ostavština: „smjerokaz sastavljen od znanstvene izvrsnosti i ljudske topline“.
