Samo dan nakon što proslavimo rođenje Isusa Krista, u ozračju božićne radosti i mira, liturgijski kalendar stavlja pred nas lik svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika. Ovaj naizgled oštar kontrast između rođenja i žrtve nije slučajan, već nosi duboku teološku poruku o smislu vjere, hrabrosti i svjedočenja. Priča o svetom Stjepanu priča je o nepokolebljivoj vjeri koja je postala temelj Crkve i čija se uspomena, poznata kao Štefanje, duboko ukorijenila u hrvatskoj kulturi – piše Net.hr.
Sve što znamo o svetom Stjepanu dolazi iz novozavjetne knjige Djela apostolskih. Njegovo ime, Stéphanos, grčkog je podrijetla i znači “vijenac” ili “kruna”, što se pokazalo proročanskim s obzirom na to da je prvi primio krunu mučeništva. Vjeruje se da je bio helenistički Židov, odnosno Židov koji je odrastao pod utjecajem grčke kulture i jezika.
Njegov uspon u ranoj jeruzalemskoj Crkvi započeo je rješavanjem praktičnog problema. Naime, kako je zajednica vjernika rasla, helenističke udovice osjećale su se zanemareno u svakodnevnoj raspodjeli pomoći u odnosu na hebrejske. Kako bi se apostoli mogli posvetiti molitvi i naviještanju Riječi, pozvali su zajednicu da izabere “sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti” (Dj 6,3). Stjepan je bio prvi izabran i, prema tradiciji, najstariji među njima, zbog čega se često naziva i arhiđakonom.
No, njegova uloga daleko je nadilazila brigu za siromašne. Djela apostolska opisuju ga kao čovjeka “puna vjere i Duha Svetoga” koji je činio “velika čudesa i znamenja u narodu” (Dj 6,5.8). Njegova mudrost i rječitost dolazile su do izražaja u raspravama s članovima raznih sinagoga, koji mu se “nisu mogli suprotstaviti mudrosti i Duhu kojim je govorio”.
Upravo ga je ta duhovna snaga dovela do sukoba s tadašnjim vjerskim vlastima. Nemoćni u raspravi, njegovi protivnici potaknuli su lažne svjedoke koji su ga optužili za bogohuljenje protiv Mojsija i Hrama. Izveden je pred Sinedrij, vrhovno židovsko vijeće, isto ono koje je sudilo Isusu. Dok su ga lažno optuživali, Biblija bilježi da je njegovo lice sjalo poput lica anđela.
U obranu, Stjepan je održao jedan od najdužih i teološki najvažnijih govora u Novom zavjetu. U njemu je hrabro izložio povijest Izraela, od Abrahama do gradnje Hrama, ističući kako je Bog uvijek djelovao izvan zadanih okvira i kako je narod kroz povijest bio “tvrdovrat” i opirao se Duhu Svetomu. Vrhunac govora bila je izravna optužba članovima Sinedrija: “Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika, kojega ste vi sada izdajice i ubojice” (Dj 7,52).
Njegove riječi izazvale su bijes okupljenih. No, Stjepan je, ispunjen Duhom Svetim, pogledao u nebo i uskliknuo: “Evo, vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu!”. To je bila kap koja je prelila čašu. Gomila ga je izvukla izvan gradskih zidina i kamenovala. Njegova smrt nevjerojatno podsjeća na Kristovu.
Dok su na njega bacali kamenje, molio je: “Gospodine Isuse, primi duh moj!”, a zatim je kleknuo i zavapio: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!”. Nakon tih riječi je “usnuo”, kako Sveto pismo opisuje njegovu smrt. Cijelom događaju svjedočio je i odobravao ga mladić Savao, koji će kasnije doživjeti obraćenje i postati sveti Pavao.
Zašto slavimo Stjepana odmah nakon Božića?
Smještanje blagdana prvog mučenika odmah nakon proslave Kristova rođenja ima duboko simboličko značenje. Crkva time želi poručiti da je Kristovo rođenje neraskidivo povezano s njegovom budućom žrtvom na križu. Dijete u jaslicama Spasitelj je koji je rođen da bi umro za čovječanstvo.
Stjepan je prvi koji je doslovno slijedio Krista na tom putu žrtve. Njegova mučenička smrt njegov je “dies natalis” – dan rođenja za nebo. Time on postaje uzor svim kršćanima, pokazujući da vjera nije samo apstraktno uvjerenje, već predanje koje ponekad zahtijeva najveću žrtvu. Proslava Štefanja podsjeća nas da radost Božića nosi i poziv na hrabro svjedočenje vjere u svakodnevnom životu.
Državni blagdan
Dan svetog Stjepana, 26. prosinca, državni je blagdan u Republici Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama. U našoj tradiciji taj je dan poznat kao Štefanje i običaj je da se odlazi u posjet rodbini, prijateljima i susjedima kako bi im se čestitao Božić. To je dan zajedništva i produžetka blagdanskog slavlja.
Sveti Stjepan štuje se kao zaštitnik đakona, zidara, klesara, izrađivača lijesova te svih koji pate od glavobolje.
U umjetnosti ga se najčešće prikazuje kao mladića u đakonskoj odjeći, s palmom kao simbolom mučeništva i kamenjem, koje označava način njegove smrti. Na njegov blagdan imendan slave svi koji nose imena Stjepan, Štefan, Stipe, Stipo, Štefica, Štefanija, Krunoslav i Krunoslava, budući da ime Stjepan znači “okrunjen”.
Njegove relikvije su, prema predaji, čudesno pronađene 415. godine, nakon čega su prenesene u Rim, gdje i danas počivaju u bazilici sv. Lovre izvan zidina – piše Net.hr.
