Tema tog predavanja bila su dvojica hrvatskih kazališnih velikana, eminentnih redatelja, točnije obljetnice 140 godina od rođenja dr. Branka Gavelle, te 110 godina od rođenja dr. Marka Foteza koji su zaslužni za osmišljavanje i provedbu u djelo osnovnih repertoarnih i ambijentalnih naslova na kojima počivaju Igre. Jelača je navela kako Foteza i Gavellu treba zbog novih generacija spominjati kao one koji su osmislili megaprojekt Dubrovačkih ljetnih igara koje su ‘naša varijanta festivala u Salzburgu, Edinburghu i Avignonu’.
-Fotez je prvotno bio pomoćni redatelj i volonter u HNK u Zagrebu. Bio je student germanistike i dosta samoinicijativan, ali nikad nije bio poklonik standardnih rješenja. Fotez je 27. listopada 1938. u zagrebačkom HNK nakon skoro četiri stoljeća zaborava režirao i “Dunda Maroja“ dramaturški prilagodio sceni kao redatelj i adaptator teksta predstave koju je tadašnja kritika ocijenila kao “događaj prvog reda na kulturnoj sceni“. Tada je Dubravko Dujšin prognozirao maksimalno sedam predstava, ali ih je odigrano čak 138: “Dundo“ je gostovao u Parizu, Beču, St.Petersburgu, Moskvi, Italiji, Engleskoj, Njemačkoj…da bi se 1973. zabilježila šesttisućita izvedba predstave!!! Frano Čale je rekao kako “da to nije učinio Fotez, tko zna tko bi i kad bi to učinio“. Fotez je začetnik dubrovačke teatarske ambijentalnosti, on je otkrio zapušteni Lovrijenac kao ambijentalnu pozornicu, a 168 skalina kojima je Fotez poveo do Lovrijenca Mariju Crnobori kao svoju nevjestu i buduću Ofeliju (što joj je bio “vjenčani dar“) kasnije su nazvani Skalini Marka Foteza. Ta je predstava “Hamleta“ igrala punih 12 godina na Igrama, a doživjela je ogroman odjek i u svjetskom tisku zahvaljujući kojem se glas o predstavi proširio te su na nju dolazile i svjetski poznati državnici, glumci i autori kao što su bili Jan Kot te Eugen Ionesco“ – kazala je Jelača o Fotezu te se osvrnula i na Branka Gavellu.
-Gavella je trideset godina stariji od Foteza, a za Igre je rekao kako su “plod sretnog spoja kulturnog potencijala koji je stoljećima ugrađivan u mire Grada i inicijative pojedinaca, u prvom redu Marka Foteza“. Gavella se prvi dohvatio Iva Vojnovića na Igrama te 1953. godine postavio “Na taraci“ na način da se “sve odvijalo kako je to Vojnović opisao“. Gavella je naročito polagao pažnju na autentičnost i izvornost dubrovačkog govora, a upravo je on nametnuo visoko vrednovanje scenskog govora kao osnovno glumačko sredstvo. Za Gavellu je definicija glume “suigra glumca i redatelja”, a druga ključna režija i antologijska predstava bila je uprizorenje “Ifigenije na Tauridi“ J. W. Goethea u parku Gradac gdje je ambijentirao grčki mit. Marija Crnobori je i tu dobila izvrsne kritike M. Crnobori“ – rekla je Jelača te dodala kako je Gavella intenzivno istraživao cijelu hrvatsku dramsku baštinu te, između ostalih, režirao Lucićevu “Robinju“, Držićevu “Tirenu“ i Gundulićevu “Dubravku“. Za Gavellu su suvremenici govorili da je “silno poštivao i bio zaljubljen u Dubrovnik“, a 1950. je bio jedan od utemeljitelja Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu, dok je 1953. sa skupinom glumaca i redatelja osnovao Zagrebačko dramsko kazalište, danas poznatije kao Dramsko kazalište “Gavella“.
Fotez i Gavella su pedesetih godina prošlog stoljeća prvi otvorili “kulturni prozor u svijet“, što je šezdesetih i sedamdesetih godina bilo na vrhuncu, sretna okolnost je da su se na njihovom su se putu našli veliki umjetnici.
