Građani negoduju zbog cijene šporkih makarula u Vili Čingriji
Šporki makaruli nisu ‘fine dining’ izmišljotina, nisu jelo koje traži skupe egzotične sastojke ni kulinarske akrobacije. Nastali su kao hrana koja je trebala zasititi, malo toća i puno paste za sirotinju. I baš zato je reakcija građana razumljiva i potpuno opravdana. Ljudi se ne bune protiv gastronomije, nego protiv simbolike u kojoj jelo koje je nastalo iz skromnosti postaje simbol gramzljivosti.
Vila Čingrija je brutalno kvalitetna propuštena prilika
Stvarni problem ove priče nije sama cijena nego propuštena prilika.
Vila Čingrija, za razliku od većine dubrovačkih restorana, nudi ono što je u gradu gotovo izumrlo: vrhunsku uslugu, ozbiljan ambijent i kuhinju koja ima smisao i priču. Tamo se jela ne bacaju na stol, nego prezentiraju, objašnjava se zašto su takva kakva jesu, gost nije smetnja nego razlog postojanja. Usluga je precizna, nenametljiva i profesionalna, a ukupno iskustvo osjetno odskače od većine komercijalnih restorana u gradu.
I baš zato je rasprava toliko glasna.
Vila Čingrija posluje u uvjetima kakve nitko drugi nema. Ne plaća najam Gradu, prostor je obnovljen europskim sredstvima, a u radu u najvećem broju sudjeluju učenici. To nisu optužbe, nego gole činjenice. Te činjenice znače samo jedno, postoji itekako realan prostor za formiranje cijena koje bi mogle postaviti drukčiji, zdraviji standard. Umjesto toga, dobili smo još jednu porciju paste od 20 eura. Drugu najskuplju porciju šporkih makarula u gradu. Cijenom ih za dva eura ‘šiša’ samo jedan čisto komercijalni restoran.
Projekt koji bi trebao biti primjer postao dio problema
I tu dolazimo do ključne točke: vrijednost za novac (value for money). Nije sporno da Vila Čingrija nudi vrijednost, sporno je što tu vrijednost ne koristi kao alat za promjenu tržišta. Kad bi objekt s ovakvim uvjetima i kvalitetom spustio cijene, tada bi ostatak ugostiteljske scene bio prisiljen reagirati. Tada bi se moralo objasniti zašto se prosječna pasta u Dubrovniku, čak i u objektima bez ambijenta i kvalitetne usluge, naplaćuje skuplje nego u dijelu prestižnih europskih destinacija koje nude i jedno i drugo.
Dubrovnik već dugo pati od sindroma „može proći“. Može proći još jedan preskup pjat, može proći još jedan nadrkan konobar kojem je gost smetnja, može proći još jedna sezona u kojoj se domaći i turisti tretiraju kao ista prolazna stavka. Ali onda kad se pojavi netko tko je dobio sve preduvjete da pokaže kako može drugačije, očekivanja su logično veća.
Zato ovo nije napad na Vilu Čingriju nego poziv na odgovornost, da iskoriste poziciju koju imaju. Ako ni projekti financirani javnim novcem nemaju hrabrosti unormaliti cijene i natjerati ostale da se prilagode, onda ćemo se i dalje vrtjeti u besmislenim raspravama je li 20 eura puno za pjat paste. Da, puno je!
