Kako je došlo do suradnje s Dubrovačkim trombunjerima?
Cijela priča je krenula prije nekoliko godina tako što je netko u Gradu skontao da znam nešto raditi sa škarama i rukama. (smijeh) Mali je ovo grad, svi se znamo. Postojala je potreba za dopunom njihovih starih uniformi, snalazili smo se za materijale, pa sam nekolicini mladih članova radila te staro-nove uniforme. Znala sam da se dogovaraju za nove, došli su do mene i pitali me bih li to ja napravila. Takva kakva jesam, odmah sam rekla – a gdje ću vas poslati? Kao pojava su mi predivni, dragi, veseli i baš mi je bio ponos i čast raditi za njih. Jako sam sretna što smo uspjeli sve dobro ukomponirati.
Uniforme su prekrasne, ali vjerujem da se iza njih krije puno posla, rada i truda.
Jest! Prvi veliki posao je bio naći robu, što nije lako ni u Gradu, ali ni u Lijepoj Našoj. Uspjeli smo naći odličan materijal za košulje, Tekstilpromet iz Splita nam je tu jako puno pomogao. A za čoju smo se baš morali potruditi. Dugo smo je tražili, trombunjeri su se također zauzeli na ’tisuću’ strana. Bio je to zajednički trud, dala sam im kontakte koje sam imala od ranije, da se nađe što bolja kvaliteta, jer danas to stvarno nije lako. Čoja se može naći crna, crvena, zelena kao za stol za biljar, ali njima potrebnu boju je baš bilo teško naći. Dali smo si truda, svi su se zauzeli, ali je to trajalo više mjeseci. Kad je konačno došla roba, počeli smo izrađivati uniforme. Prošla uniforma koju je dizajnirao Marin Gozze je bila prekrasna, svaka mu čast na tome što je napravio. Međutim, zbog funkcionalnosti su trebale neke prilagodbe, pa smo se zajednički dogovarali što promijeniti. Izradila bih model, oni bi ga gledali, pa bi skupa dalje dorađivali. Tu je proteklo otprilike godinu dana.
Koliko je bitan zajednički rad i suradnja?
Svidjela mi se kompletna naša komunikacija, a ja ni ne znam drugačije. Puno više napraviš dogovorom. Kad to ide tako – izvest ćemo nekako! Isprve možda nećeš dobiti nešto što želiš, ali kad se sve jasno iskomunicira, onda ću tako i napraviti. Kad ne znaš što trebaš dobiti, teško ćeš do toga doći. Komunikacija nam je vrhunska, stvarno sve pohvale. Brzo smo došli do rješenja, postojalo je puno prijedloga što poboljšati, ostaviti, dodati… Kad bih izradila model, onda smo zajedno komunicirali što je dobro, a što nije.
Koliko je zahtjevno bilo izraditi toliku količinu odora?
Bili su dobri, pa su mi dali vremena! (smijeh) Prvo smo dobili materijale za košulje. Znala sam da će trebati vremena da se nađe čoja. Trebalo je vremena i da nađem razna pojačanja. Kad izradiš model i znaš kako vizualno treba izgledati, znaš i što treba sve dodati da bi izgledalo onako kako je zamišljeno. Vrijeme čekanja čoje iskoristila sam tako što sam izrađivala košulje. Krenula sam sa standardnom veličinom, prije nego što su mi došli na probe, s vjerovanjem da ih ima u toj veličini! (smijeh) Inače, sve uniforme sam radila u tri veličine. S iskustvom sam znala gdje mogu ‘uloviti’ vrijeme. Zahtjevno je bilo, pogotovo vremenski, dogovorili smo se da to bude za ovogodišnju Festu i tako sam sretna što sam uspjela. Bez obzira na moje životne, privatne situacije, do neba sam zahvalna mojim trombunjerima što su imali razumijevanja. Ni u jednom trenutku nisu posumnjali da neću uspjeti! Nisu radili pritisak, niti pitali hoću li stići, ni treptajem oka nisu posumnjali u mene. A još smo bili u fazi mjerenja, dečki nisu uspjeli svi ni doći, trebalo je izmjeriti 50 i kusur ljudi.
Oni su imali apsolutno povjerenje, a vi ste ga opravdali.
Stvar je u tome da smo ‘kliknuli’ na prvu. Kad imaš taj spoj, nema greške! U bilo kojem poslu. Kao što sam već rekla, zajednička suradnja je bila vrhunska i takva će i ostati. Želim im još jednom zahvaliti, ali i obitelji i prijateljima koji su ‘uskočili’ kad mi je trebalo. I naravno, mom meštru od makina!
Puno vam je sigurno značilo i dugogodišnje iskustvo u ovom poslu. Nažalost, svjedoci smo da je sve manje krojačica i krojača, kako u Dubrovniku, tako i u Hrvatskoj.
Znam reći da posao s iglicom baš i ne paše u 21. stoljeće. Dosta tradicijskih obrta nažalost nestaje. Ovo je predivan zanat, predivan posao, ali uzme jako, jako puno vremena. Nekad kad tražim mlade za pomoć, oni znaju pitati – kolika je satnica? Nema toga. Ovo je posao koji se gleda na način da je bitno ono što učiniš. Nekome će trebati šest sati, a nekome 26 za isti proizvod. Jako je teško danas raditi s iglicom, ali ne samo krojačima – tu su naši postolari, tapetari, oni koji rade s kožom… Ista je situacija i s drugim tradicijskim obrtima – urarima, kamenoklesarima i brojnim drugima. Nešto bi trebalo učiniti da se sve održi, da nešto mladih dođe u ove zanate, jer su stvarno predivni.
Koliko ste primijetili da se vaš posao mijenjao kroz godine? Osim manje krojača, mijenjaju se i materijali, dosta je toga drugačije.
Kako vrijeme teče, sve je veći izbor materijala, ali puno manje kvalitete. Sjetit ćemo se Varteksa, koji je imao vrhunsku kvalitetu odjeće, baš kao Mura, Rio-Rijeka… Odjeća nam je danas pristupačnija, ali moje subjektivno mišljenje je da kvaliteta materijala nije baš dobra, baš kao i kvaliteta izrade. Tu su razne butige, kao i internet, ali upitna je kvaliteta. Ima i lijepih komada, ali sve manje.
Prije se plaćalo više, ali znalo se zašto, zbog dobre kvalitete.
Da, sad je drugačije. Imamo više modela, sve je dostupnije, kvaliteta je niža, ali zato brže i mijenjamo odjeću.
Postoje li momenti kad shvatite da se neku odjeću jednostavno ne isplati ‘spašavati’?
Sve češće. (smijeh) Sad su maturalne večeri u điru, maturantice redovito imaju lijepe veste, ali ponekad su potrebne neke promjene. Tu se trudim biti dostupna, koliko god mogu. Nedostaje nas, ali ja želim biti uz njih, želim im pomoći.
Nakon velikog ‘zalogaja’ s trombunjerima, vraćate se svom ‘normalnom’ poslu. Što bi to točno bilo?
Idem dalje, želja mi je izbaciti neke nove stvari, torbice, suvenire za ljetnu sezonu. Pozabavit ću se novim kreacijama, kako bismo imali nove stvarčice s asocijacijom na Dubrovnik, ali i one za koje se baš vidi da su ručno proizvedene. Koristim prirodne materijale, kao što su lan, konoplja, pamuk. Volim izrađivati torbice, košulje, tunike, da se vidi na njima da ih se nigdje drugdje ne može kupiti ni naručiti. To mi je zadatak jer mi je zadnja dva ljeta ponuda bila dosta niska u odnosu na prethodne godine, s obzirom da su mi uniforme oduzele dosta vremena. Ne možeš sve stići! Prije sam jako voljela raditi večernje haljine, pa čak i vjenčanice, skupilo se toga kroz godine.
Cijene li ljudi ručni rad, dobre materijale?
Ja bih to podijelila u više grupa. Neki ljudi stvarno to cijene i prepoznaju, shvaćaju koliko je tu truda – pa i za nabaviti određenu vrstu materijala. Drugima je divno što postoji takva ponuda, ali ne mogu predočiti koliko treba vremena da se izvede ono što si zamislio, uz znanje koje već imaš. Na brzinu se možda i može nešto napraviti, ali sam ja navikla na svoju kvalitetu. Ispod toga ne želim ići. Potrebno je uložiti dosta vremena i truda da bi nešto ispalo kako treba. Zadnja grupa su oni koji se dive mojim proizvodima, ali kupuju negdje drugdje.
Jesu li 24 sata dovoljna za sav taj posao?
Fali mi sati u danu, dana u tjednu, tjedana u mjesecu! (smijeh) Negdje malo oduzmeš, negdje malo dodaš, snalazim se. Skratila sam malo radno vrijeme s klijentima, popravke manje-više ni ne radim, da bih imala više vremena za neke meni bitne stvari.
Davno ste se odlučili za ovaj zanat. Da se možete vratiti u mlađe dane, biste li ga ponovno odabrali?
I bih i ne bih! (smijeh) Bih zato jer stvarno volim to raditi, uživam u tome. Pogotovo kad vidim da neka cura nosi moju torbicu par godina, da se moje tunikice nose s gustom… Baš sam sretna. Sam put do finalnog proizvoda nije baš lagan, ali osmijeh na kraju ne može ništa zamijeniti. Za mene se bavljenje ovim poslom isplati, što ću, takva sam kakva jesam. Stekneš puno prijatelja, puno ljudi ti prođe kroz život, volim tu pozitivnu stranu. Da treba rada i truda, treba, s iglicom nije lako. Ali opet bih je odabrala!
