Marijana Dokoza, rođena u Zadru, hrvatska je književnica, novinarka i glavna urednica portala Fenix-magazin. Dugogodišnje novinarsko iskustvo stekla je radeći u brojnim hrvatskim tiskanim i internetskim medijima, a i danas djeluje kao dopisnica Večernjeg lista, HRT-a, Vijenca, Hrvatske matice iseljenika i drugih medija. Živi i radi u Njemačkoj, gdje se profilirala kao istaknuta autorica na području književnosti i kulture.
Autorica je šest romana — pet na hrvatskom (Izgubljeni u ljudskim mislima, Naranyin plač, Grijesi, Tragovi, Njegova žena) i jednog na njemačkom jeziku (Die Stimme), te triju zbirki poezije (Sjene prošlosti, Dvorac tajni, Prijestupnici). Romani Naranyin plač, Grijesi i Njegova žena postali su bestseleri u Hrvatskoj, a roman Grijesi bio je nominiran za nagradu Kiklop. Roman Njegova žena, temeljen na istinitim događajima, preveden je na engleski i talijanski jezik, uvršten u zbirku British Library u Londonu te prepoznat i na međunarodnom tržištu.
O najnovijem djelu plodne autorice govorili su nakladnik Zvonimir Despot, glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić i autorica, a odlomke iz djela čitale su Maja Mozara iz Hrvatske matice iseljenika u Dubrovniku i Snježana Herek, dopisnica Večernjeg lista iz Beča.
Provalija nije izmaštano djelo, autorica ga je napisala na temelju životne priče čovjeka kojeg u romanu zove Josip, da bi se zaštitili identiteti supruge, svo troje djece i njega, obzirom da žive u malom mjestu, a o tome kako je roman nastao autorica kaže:
“Što biste pomislili kada bi vam se muškarac u četrdesetima javio putem društvenih mreža i rekao da je, nakon više od deset godina braka, tek nedavno otkrio kako je velik dio njegova života laž? Kako biste reagirali kada biste doznali da troje djece, koju je godinama smatrao svojom, volio ih i odgajao, zapravo nisu njegova?
Josipa sam upoznala tek nakon što sam završila roman o njegovu životu. Vozio je gotovo sat i pol do Zagreba kako bi me susreo i konačno osobno upoznao spisateljicu s kojom je gotovo godinu dana bio u svakodnevnom kontaktu. Upravo je meni povjerio nevjerojatnu istinu o svom životu, ali i najskrivenije osjećaje – sve ono što je ostalo u tmini čak i nakon što su mnogi u njegovoj obitelji i kraju vjerovali da su već čuli sve o njemu, njegovoj ženi i djeci. Otkrio je i ono što ni sam nije znao da još nosi u sebi.
Nakon tog zagrebačkog susreta, vozeći se prema Zadru, shvatila sam da sam napokon dobila odgovor na pitanje koje me mučilo tijekom cijelog pisanja romana: kako je moguće da jedna žena rodi troje djece muškarcu s kojim nije u braku, a onoga s kojim jest uspije uvjeriti da su njegova? Kako Josip ništa nije primijetio? Riječ je o troje djece, a ne o jednom djetetu!
Odgovor je ležao u Josipu. U dobroti čovjeka koji je sjedio nasuprot meni i mirno govorio o svojoj obitelji, o djeci koju i nakon otkrivanja nezamislive i toliko bolne istine i dalje naziva svojom. Voli ih istom nježnošću kojom ih je prvi put primio u naručje. Na njegovu licu, u glasu i u pogledu nije bilo ničega doli čiste dobrote. Upravo zbog te dobrote nije mogao prepoznati zlo.
Josip nije osuđivao svoju, sada već bivšu suprugu zbog onoga što mu je učinila. Bio je ljut, bijesan, povrijeđen, ogorčen, osramoćen… ali nijedan od tih osjećaja nije ga slomio niti je iz njega „izbio“ tu njegovu dobrotu. I dok se danas mnogi pitaju: „Kako je mogla?“, on mirno odgovara: „Ma, što je, tu je. Prošlo je. Samo Bog sudi, ja neću.“ I nastavio je voljeti djecu koja nisu njegova, a ipak jesu njegova. Otac je koji je svojoj djeci na njemu najbolniji način pokazao kako istinska snaga svakog čovjeka leži u ljubavi, oprostu i dobroti.”
