Oni su Anja Pitulić, Doroteja Antić, Branislav Đorđević i Jovan Dražić. Obrazovani su, progresivni, načitani… Nitko od njih nema više od 25 godina. No, za predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegov režim oni su huškači, kriminalci i rušitelji ustavnog poretka. Prema njegovim tumačenjima, oni su državni neprijatelji. Teroristi. Najveći problem Srbije. Pored korupcije, huškačke retorike, siromaštva, najveći problem su četvero mladih studenata iz Novog Sada iznimnog znanja, inteligencije, elokventnosti i širokih pogleda na život, društvo i na svijet, te njihovi kolege i prijatelji koji su organizirali masovne prosvjede. Očito su veći problem i od političkih, ‘stručnih’ i ostalih interesnih struktura koje su bile uključene u projekt nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, koja se urušila i zbog čega je život izgubilo 16 ljudi, među kojima i četvero djece, a više ih je bilo ozlijeđeno. Proces u ovom slučaju koji se dogodio krajem 2024. godine još nije ni počeo, a zbog te nesreće i manjkavosti u istrazi, ova je grupa studenata i pokrenula prosvjede diljem Srbije koji su ubrzo postali povijesni, masovni. Međutim, ovoj mladoj ekipi se sudi.
Neko drugo društvo bi bilo sretno da ih ima. Pružilo bi im svu potrebnu infrastrukturu za razvoj, studiranje i usavršavanje, kako bi svoje znanje i kompetencije mogli tom društvu i vratiti. Kako bi bilo bolje, razvijenije, naprednije. No, u svoju zemlju oni se ne smiju vratiti. Zato što su se drznuli upozoriti na stanje u Srbiji, na korupciju i na nekompetentnost, što je i dovelo do pogibije 16 ljudi, pritom organizirajući masovne prosvjede diljem zemlje, o čemu su izvještavali i brojni svjetski mediji.
Prije godinu dana, za njima je raspisana tjeralica, upravo dok su boravili u Dubrovniku na festivalu ‘ZNA DU’. Od toga je prošla godina dana. Anja, Doroteja, Branislav i Jovan žive i rade u Hrvatskoj, jer se u svoju zemlju ne mogu vratiti. Daleko su od svojih domova, obitelji i svog Novog Sada. I nakon godinu dana, na istom su mjestu. Na istom festivalu, i u istom gradu. Ali puno bolje nego tada. Jer danas su još sigurniji u ono što rade i ono što žele. To je država u kojoj se smije kritizirati vlast i propitivati društvene anomalije, koja poštuje slobodu govora i pravo na javno okupljanje, koja njeguje demokratske vrijednosti i koja će zatvarati kriminalce, kojima često u prime timeu daje medijski prostor, umjesto studenata.
‘BILO JE DRAMATIČNO, ISTRČALI SMO ISPRED LUŽE…’
„Danas je godišnjica našeg političkog egzila. Prisustvovali smo programu festivala u Dubrovniku kad su nam odjednom počeli zvoniti mobiteli. Odvjetnik je zvao prijateljicu, ona mu je odgovorila kako ne može razgovarati jer je na festivalu. On je kazao da nas sve izvede vanka. Bilo je vrlo dramatično, istrčali smo ispred Luže gdje smo doznali kako se ilegalno snimljen audio zapis s našeg sastanka emitira na pet televizija s nacionalnom frekvencijom“, prisjeća se Anja Pitulić, studentica kulturologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i lice s Vučićeve tjeralice.
Jovan Dražić, Anja Pitulić i Branislav Đorđević
Kako kaže, formiran je krizni stožer koji ih je iz studija na TV-u prozivao teroristima i rušiteljima ustavnog poretka Republike Srbije. Tabloidni mediji Srbije pod kontrolom Aleksandra Vučića su pozvali Tužiteljstvo na poduzimanje koraka. Sutradan je šestero njihovih kolega, koji su u tom trenutku bili u Novom Sadu, uhićeno, dok je Anja koja je s preostalim kolegama tada bila u Dubrovniku na festivalu, ostala u Hrvatskoj, na savjet njihovog odvjetničkog tima.
„Bilo je strašno kaotično kad smo dobili informaciju da se ilegalno snimljen audio zapis s našeg sastanka emitira na nacionalnim televizijama. Nismo znali što nas čeka, niti je itko znao koliko sve ovo može trajati. Da nam je netko prije godinu dana rekao da ćemo još biti ovdje, da ćemo raditi, studirati, mislim kako ne bismo vjerovali da je to moguće. No, kada bih se sada vratila u taj period, vidim kako to i nije bilo toliko nepredvidivo jer smo već tada i osjetili i znali koliko srpska vlast može daleko ići u svojim pokušajima da sklone ljude koji upozoravaju na ono što čine, kako s ulica, tako i iz države“, kaže Doroteja Antić koja je završila komunikologiju i odnose s javnošću, i također je lice s Vučićeve tjeralice.
Doroteja Antić
Ovi mladi ljudi u Hrvatskoj danas su daleko od svojih domova, ali ne odustaju od borbe za pravedniju i bolju zemlju u kojoj su se rodili i u kojoj su do prije godinu dana živjeli. Pitamo ih o iskustvima u Hrvatskoj.
„Nikakvih neprilika nismo imali, imamo samo pozitivna iskustva s divnim ljudima ovdje – bilo da su to profesori s različitih sveučilišta, ili novinari, ili jednostavno građani koji su čuli za našu sudbinu, odlučili nas podržati, koji su nam maltene svaki dan slali kuhani objed“, govori Branislav Đorđević, još jedno lice s Vučićeve tjeralice.
Takva pomoć im je u tom trenutku, u kojem je sasvim neočekivano došlo do situacije da se ne mogu vratiti u svoju zemlju, bila od nepresušne važnosti. No, nakon prvotnog šoka, preostalo im je jedno prilagoditi se novonastaloj situaciji. Branislav, koji je studirao povijest na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, počeo je studirati na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Kaže kako su kolege bili iznenađeni njegovim slučajem, no kako su mu ubrzo pružili veliku podršku koju, naglašava, nikada neće zaboraviti.
‘NIJEDNA OBITELJ NE BI SMJELA DOŽIVJETI OVO ŠTO JESU NAŠE’
Ne mogu se vratiti u svoj Novi Sad ni u Srbiju, ni u svoj dom, pa im roditelji i prijatelji dolaze u posjete u Hrvatsku. Doroteja kaže kako im je na početku to bio veliki šok, no međusobno su već bili prilično bliski pa su, osim što su kolege i prijatelji, u ovoj situaciji jedni drugima na neki način postali – obitelj.
„Nismo nikada bili potpuno sami, imali smo jedni druge i donekle smo jedni drugima postali dom. Godinama smo bliski“, kaže Doroteja.
Branislav kaže kako se svaka obitelj s ovom udaljenošću nosi na svoj način, no kako je njegovoj puno lakše otkako znaju da je on dobro. A i on mirno spava otkako zna da su i oni dobro.
„Ovisi kako se i koliko tko prilagodio, no svima je teško. U početku su svi bili u strašnom šoku. Mojima je i poslije godinu dana jako teško, svaki dan im je težak da funkcioniraju kako treba. Neki drugi su ovu situaciju bolje primili, no u konačnici je svima teško. Guramo iz dana u dan, to nam je jedino preostalo, i viđamo se kako i koliko možemo, dok se situacija ne riješi“, kaže Jovan Dražić, student povijesti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i, naravno, još jedno lice s Vučićeve tjeralice.
Anja kaže kako je i njenoj obitelji teško, kako su međusobno jako bliski i kako nikada nisu bili ovako dugo razdvojeni.
„Bilo mi je jako žao mog mlađeg brata koji je napunio 18 godina ovog ljeta. Bio je sam u stanu kad je policija kucala na vrata kako bi izvršila pretres. Naše obitelji prošle kroz nešto što nitko ne bi trebao doživjeti. No, i mi, i naši roditelji znamo da smo zapravo na neki način imali sreće jer smo bili s profesorima i ljudima koje dobro poznajemo i što smo zbrinuti, dok su naši prijatelji bili u pritvoru. Trebalo je vremena da to prihvate, ali kada jesu, shvatili da je ovo zapravo najbolja moguća situacija“, kaže Anja.
ŽRTVE POLITIČKOG PROGONA
Zbog svojih su napora u kojima nisu učinili baš ništa pogrešno, osim što su uložili trud da država u kojoj žive postane slobodnije i bolje mjesto, u kojem će se poštovati prava i zakoni, postali meta političkog progona, medijskih pritisaka, ali i oštrih kritika dijela srpske javnosti. Međutim, ogroman dio građana Srbije, i sam nezadovljan stanjem u njihovom društvu, dao im je veliku podršku, pa i pomoć.
„Dobili smo podršku od velikog dijela javnosti, no od jednog dijela smo dobili i veliku osudu. Dolazim iz manjeg mjesta odakle su moji roditelji, i to se tamo posebno osjetilo. Jedan dio javnosti je uvjeren kako smo strani plaćenici, nekakvi agenti svjetskih sila… To je postojalo i postoji, no nama to ne igra veliku ulogu na niti jednom nivou. Jer, od ljudi koji su nama važni dobili smo punu podršku i razumijevanje“, govori Jovan. Dodaje i kako je puno onih koji na samom početku nisu bili na njihovoj strani, no s vremenom su im pružili podršku jer su shvatili što se tu zapravo događa.
„Shvatili su da je ovo politički proces, namješten proces… Mi smo za svoju zemlju napravili sve što smo mogli i od sebe smo dali sve što smo mogli. I to ljudi znaju“, dodao je.
‘CRVENA LINIJA JE ODAVNO PRIJEĐENA’
Ova hrabra ekipa zajedno sa svojim kolegama okupila se oko neformalne grupe STAV, a čine je bivši i trenutačni studenti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Studenti su kroz povijest uvijek bili pokretači društvenih promjena, a oni su ovu pomalo izgubljenu ideju osvježili krajem 2023. godine, kad su se pobunili zbog izborne krađe na lokalnim izborima. Nakon toga su organizirali brojne akcije i radionice koje se odnose na medijsku pismenost, na bolje uvjete u menzama, na demokratske vrijednosti… No, režimu u Srbiji to nije osobito odgovaralo.
Uslijedile su manipulacije i laži pa je propagandna mašinerija u javnost pustila dezinformaciju o tome kako se njihov profesor Dinko Gruhonjić prije dvije godine na tribini u Dubrovniku hvalio kako nosi isto ime kao i ustaški zločinac iz Jasenovca. Studenti su ustrajali u svojim upozoravanjima kako tamošnje društvo nije slobodno, kako se ne poštuju temeljna ljudska prava, kako svi oni koji se usude ukazati na probleme ubrzo postaju žrtve medijske hajke i različitih progona. Apelirali su na društvo, kako se mora probuditi, kao i na svoje kolege studente. No, kako Branislav kaže, sve je teklo prilično sporo.
Urušavanje nadstrešnice iz 2024. bilo je svojevrstan katalizator situacije. Od tog kobnog 1. studenog, studenti su svakog dana organizirali neku aktivnost, prosvjed ili akciju u kojoj su vlast pozivali na odgovornost. Ubrzo su im se pridružili i kolege s ostalih fakulteta, a to je dalje izazvalo pravu lavinu u javnosti koju više niti jedan represivni aparat nije mogao zaustaviti. Ljudi su izašli na ulice. Najmasovniji prosvjed se dogodio 15. ožujka 2025. godine u Beogradu, zbog čega je Srbija odlučila uhititi studente, kad je na ulice izašlo oko 300 tisuća ljudi!
„Studenti su se okupili oko nas, kazali su – crvena linija je odavno prijeđena, nismo prije reagirali, ali nikada nije kasno, idemo do kraja!“, kaže Branislav.
‘NAJTEŽE JE GLEDATI PRETUČENE PRIJATELJE, LJUDE KOJE POZNAJETE, A NE MOŽETE IM POMOĆI’
Nijedna borba nikada nije lagana, a one koje se odnose na opće dobro obično su najteže. Pitamo ih koji trenuci su im bili najteži tijekom njihove borbe koja još traje.
„Lani smo došli na festival u Dubrovnik misleći kako ostajemo ovdje dva dana, a zapravo smo ostali šest. Organizatori festivala su nam pomogli dok se ne snađemo i dok ne vidimo što ćemo dalje. To su bili sati i sati razgovora; s odvjetnicima, s ljudima iz Srbije, s ljudima ovdje… Najgori momenat mi je bila vožnja iz Dubrovnika u Zagreb. Ne znamo gdje idemo, gdje ćemo živjeti, gdje ćemo raditi, što nas čeka… U tom trenutku sam znala da se ja zapravo selim, da će ovo potrajati, i to se naposljetku i dogodilo. Danas znam da to i nije bilo toliko loše. Ja volim Zagreb, voljela sam ga i prije ovoga, bila sam u njemu, ali drago mi je da sam danas baš tu“, kazala je Doroteja.
„Za mene je najteži momenat bio to što sam znao da šestoro mojih suboraca trunu u pritvoru, ni krivi, ni dužni. Nismo, naravno ni mi krivi što se ne možemo vratiti u Srbiju, ali barem smo bili slobodni ovdje, za razliku od njih. Nekima od nas je malo falilo da se spakiramo i vratimo u Srbiju samo zbog toga. Ako već trunemo, da trunemo svi zajedno“, prisjetio se Jovan.
„Jako teški trenuci su bila dva upada policije na Filozofski fakultet. Vidio sam svoje kolege koji su bili prebijeni, koji su se nagutali suzavca koji je zapravo zabranjen u cijeloj Europi. Gledao sam kako policija bjesomučno tuče građane, kako ispred fakulteta, tako i u blizini kampusa. Gdje ljudi, od kojih dobar dio njih znate, ispaštaju na najgore moguće načine, samo zato što se bore i za vas i za bolje sutra“, izjavio je Branislav.
„Najgora je ta nemogućnost da pomognete, a istovremeno gledate na videima koji su se širili društvenim mrežama svoje prijatelje koji dobivaju batine i guše se u suzavcu. Iznimno brinete, a možete jedino sjedati i čekati da se svi ti ljudi jave da nisu uhićeni. Ta izopćenost je dosta teško padala. Svi smo zahvalni na tome što naši prijatelji više nisu u pritvoru. Naš život je ponovno počeo sličiti na život kad su oni pušteni braniti se sa slobode“, emotivno je kazala Anja.
ZEMLJA U KOJOJ ĆE DEMOKRACIJA NEŠTO ZAISTA ZNAČITI
Njihova borba traje već godinu i pol dana. Kroz to vrijeme, suočili su se s različitim teškim životnim okolnostima, neprilikama i izazovima. No, ustrajni su u svojim ciljevima, a jedno od njih je i rušenje aktualnog režima u Srbiji. Kako kaže Jovan, sve njihove snage i resursi usmjereni su kao formiranju studentske liste koja bi se trebala natjecati na izvanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji, za koje zahtijevaju da se raspišu.
„Umor, naravno, postoji, ali nakon godinu pol dana borbe nitko od nas studenata neće stati dok se ne riješimo ove vlasti. Ta borba se mora nastaviti i ovaj režim se mora promijeniti“, poručuje Jovan.
U tom kontekstu, Anja kaže kako Srbija kakvu oni priželjkuju jest zemlja koja se kreće ka europskom putu, u kojoj će riječ demokracija nešto zaista i značiti, u kojoj će se poštovati ljudska prava i u kojoj će, kako kaže, nestati ‘sva mržnja i nacizam koju Srpska napredna stranka koja je na vlasti usađuje u narod već 30 godina, kako bi život bio ljepši i kvalitetniji za neke buduće generacije’.
„Smatram kako moja generacija neće osjetiti taj konačni boljitak, jer je to toliko ukorijenjeno i toliko će biti teško očistiti Srbiju od režima koji je zatrovao svaku poru društva, ali vjerujem da zajedničkim snagama i neprestanim radom, možemo doći barem do dijela tog cilja“, kaže Anja.
‘SVRGAVANJE VUČIĆA JE NAJLAKŠI DIO POSLA, PRAVA BORBA KREĆE NAKON TOGA’
Kako je riječ o dugotrajnom i zahtjevnom procesu, itekako su svjesni. Jer njihova poanta nije mijenjanje jedne osobe na vlasti. Poanta je mijenjanje cjelokupnog društva.
„Svrgavanje Vučića s vlasti je najlakši dio posla. No, suštinske društvene promjene su krajnji cilj, i to će sigurno trajati godinama. Sigurno u narednom vremenu ponekad nećemo znati tko je tko i kakve su nečije namjere, ali imamo dvije opcije – ili graditi bolju zemlju ili propasti, i kad to znamo, utoliko nam je lakše. Jer znamo da je ovo jedini put“, kazao je Branislav.
Jovan smatra kako je Srbija kao država u cijelosti erodirana i uništena, od institucija, pa do političke i kulturne sfere, za vrijeme vladavine ovog režima.
„Stoga se moramo vratiti na one najosnovnije ciljeve, a to je da vlast bude smjenjivana onda kad je loša po građane. Da i oni koji dođu poslije Vučića budu smjenjivani, ako ne djeluje u korist građana, a ne da nas se potkupljuje da glasamo, sendvičima. Da mijenjamo svaku sljedeću koja nam se, kao građanima, ne bude sviđala“, izjavio je Jovan.
„To je izuzetno ambiciozan projekt. Baš sam ovih dana na festivalu u Dubrovniku, razgovarajući sa sudionicima, iskristalizirala tu misao koja me mori već dulje vrijeme – prava borba će početi tek kad Vučićev režim padne. Jer tek tad ćemo se morati zaista izboriti i graditi jednu bolju Srbiju. Jer su je oni do te mjere uništili da je jedna unakažena ruševina od zemlje. Mladi u Srbiji i građanstvo su pokazali da imaju tu snagu boriti se za bolje društvo, što me raduje. Trenutačno nisam najoptimističnija jer znam da će taj režim neće lako popustiti, bez obzira na ljude na ulicama, no ničija nije zauvijek gorjela“, smatra Doroteja.
Vlast se mijenja onda kad je narod zaista spreman na promjenu. Jer, ma koliko bilo teško, narod je ipak taj koji daje zadnju riječ. Stoga ih pitamo jesu li građani Srbije uistinu spremni na promjene.
„Ne mora cijeli narod biti spreman na promjenu, ali više od pola stanovništva Srbije je pokazalo spremnost za neku inicijativu, i smatramo kako je to sasvim dovoljno da se promjena dogodi. Kao društvo nismo sazreli do kraja, ali smo nedvojbeno pokazali inicijativu za to sazrijevanje“, kaže Branislav.
‘NITKO U SRBIJI NIJE SIGURAN’
Bez obzira na sve s čim su se susreli kao vrlo mladi ljudi, kažu da se ne boje. Naravno, uvijek postoji bojazan koja se odnosi na sigurnost njihovih obitelji. No, pomaže im to što znaju kako im je savjest čista jer sve što čine, čine kako bi ostvarili jednu bolju i normalniju Srbiju, u koju se jednom žele vratiti.
„Smatram kako su svi građani Srbije veoma hrabri, a mi se ne bojimo i sigurni smo u sebe jer znamo da se borimo za pravu stvar. U svakom momentu, čak i kada to drugi možda i nisu najbolje razumjeli, radili smo najbolje što smo mogli i ono što smo procjenjivali kao potrebno, čak i neophodno. Mislim da možemo živjeti bez grižnje savjesti“, izjavila je Anja.
Pitamo ih i kakvu Srbiju oni priželjkuju.
„To je Srbija u kojoj vladaju osnovna ljudska prava i slobode, koja počiva na demokratskim načelima, to je zemlja u kojoj smo prihvaćeni kao građani, kao aktivisti koji su se borili za bolju Srbiju, a ne kao teroristi i nasilnici koji su pokušavali da je sruše“, smatra Doroteja.
„Za nas je to Srbija u kojoj se zbog korupcije i nezakonitosti neće dogoditi urušavanje nadstrešnice. Borimo se za Srbiju u kojoj će se ljudi osjećati sigurno kada hodaju ulicom, koji neće strahovati za sebe ili svoje najmilije, da će se nešto urušiti na njih. Dan pada nadstrešnice u Novom Sadu ujedno je bio dan kad su građani zvali jedni druge da provjere jesu li živi. I to se nastavlja događati; tramvaji iskaču iz šina, autobusne stanice se urušavaju, nitko u Srbiji nije siguran ni u jednom smislu. Ako izađete na ulicu, nešto vas može ubiti, srušiti vam se na glavu. Ako izađete na ulicu da se bunite protiv toga, policija i batinaši SNS-a mogu vam slomiti vilicu, kao što se dogodilo našoj kolegici Ani. Možete biti uhićeni jer upozoravate na nepravilnosti. Imamo prijatelje koji su bili u pritvoru sedam mjeseci, od čega dva u pritvorskim jedinicama, a pet mjeseci u kućnom pritvoru, potpuno ilegalno. U Srbiji dakle nijedna osoba ni u jednom trenutku nije sigurna. U Srbiji nijedna osoba nema dostojanstven život jer ljudska prava ne znače ništa vladajućoj stranci i režimu Aleksandra Vučića. Mi se borimo za Srbiju u kojoj nitko neće biti razdvojen od obitelji, na ovaj ili onaj način“, kazala je Anja.
PLAŠENJE USTAŠAMA, MASONIMA I ALBANCIMA
Gradnja boljeg društva počinje vizijom budućnosti. To bi bila budućnost u kojoj se radovi ne otvaraju bez uporabne dozvole, zbog čega će smrtno stradati 16 osoba. Ni u kojoj tramvaji ne iskaču iz šina. To bi bila budućnost u kojoj se mladi ljudi neće odvajati od obitelji, kao osvetnički čin za iskazivanje nezadovoljstva zbog nepravde i korupcije. No, puno je lakše baviti se ideologijama i politikantstvom nego projektima i konkretnim rješenjima. Kako bi se skrenula pozornost javnosti, ali i osobna odgovornost, politika rado zna pribjeći spinovima o često izmišljenim vanjskim neprijateljima. Pa su režimski mediji tada pisali kako su ‘studenti našli saveznika u ustašama’, onda kad se nisu smjeli iz Dubrovnika vratiti doma.
„Nikad se nismo trudili srušiti taj narativ jer nitko tko je normalan, u to ne vjeruje. Mediji koji plasiraju takav narativ zapravo nisu ni mediji nego su jedna propagandna mašinerija koja dobiva enorman novac od vlasti, i koji prolazi kod jednog dijela njihovog biračkog tijela. Oni te narative grade godinama, a temelje se na demonizaciji onih koji im ne odgovaraju. Zapravo, za svakoga tko im ne odgovara, kažu da je ili ‘ustaša’, ili ‘propagira srebrenički genocid’, ili ‘ima neke veze s Albancima’. To prolazi samo kod priprostog dijela naroda, jer nitko normalan te medije ne čita, ne gleda, niti im vjeruje. Od svih stvari, taj narativ nam je najsmješniji, tome se baš smijemo jer su gluposti“, kaže Doroteja.
„Taj revizionizam i konstantno vraćanje u prošlost nisu slučajni. Ovoj vlasti odgovara držati ljude u neznanju, govoriti da su sigurni samo tamo gdje ih čuva Vrhovni Vođa. Naime, puno je lakše vladati narodom u konstantnom strahu od potpuno izmišljenih vanjskih prijetnji, kako bi se održala slika Velikog Vođe. I prije nego što smo došli u Hrvatsku, govorili su nam kako smo strani plaćenici koji instrukcije za rušenje države dobivaju od Hrvatske. Iskreno, ne znam tko nam to točno daje instrukcije, no to je narativ koje vlast gura jer im je lakše tako nego objasniti ljudima vlastite postupke i pokazati odgovornost“, izjavila je Anja.
PODRŽATI DOBRO, A OSUDITI ZLO
Nakon godinu dana, ponovno u Dubrovniku, šalju jednaku poruku svojim sunarodnjacima.
„Nemojte dozvoliti da nas dijele, mi moramo shvatiti kako vodimo istu borbu, a to je borba za bolje sutra. Umjesto da se dijelimo, idemo surađivati i raditi za to bolje sutra, jer sve će biti bolje ako do toga dođemo“, poručuje Branislav.
„Kada smo već u blatu do grla, nemojmo se svađati oko toga jer nam se ne sviđa vrijeme vanka. Moramo se zajednički udružiti oko toga kako izaći iz blata i da ovo zlo koje se nadvilo nad Srbijom nestane jednom zavazda“, dodaje Jovan.
Kako ovi mladi ljudi govore istinu, najbolje znaju građani Srbije koji žive realnost malih plaća, malih mirovina, svakodnevne nesigurnosti, represije i huškačkog narativa.
A Dubrovnik se i onda, kao i danas, mora pokazati dobrim domaćinom i utočištem ovim hrabrim ljudima. Ako zbog ničega drugoga, onda zbog podržavanja onoga što je dobro, a osuđivanja onoga što je zlo. Tući djecu na ulicama je zlo. Braniti pravo na javno okupljanje i iskazivanje nezadovoljstva je zlo. Dijeliti obitelji je zlo.
Ostaje se nadati kako će uskoro moći slobodno živjeti tamo gdje je njihov dom. Kao što i sami kažu, bez straha da će ih netko istući jer prosvjeduju na ulici ili da će se nešto srušiti na njih. Dotad, pomalo sebično možemo zaključiti – drago nam je što ste među nama.
