Bivši generalni vikar Dubrovačke biskupije nedavno je javno upozorio na rastući radikalizam, agresivno domoljublje i sve češće posezanje za simbolima koji u kolektivnoj memoriji nose teška povijesna značenja povezana s progonom i logorima, uključujući i razdoblje Nezavisne Države Hrvatske. Njegov istup izazvao je snažne reakcije – od podrške i ohrabrenja do kritika, uvreda i prijetnji. U razgovoru za Dubrovački dnevnik govori o vlastitom iskustvu i priznaje kako je i sam nekoć bio ‘zaluđen’ nacionalizmom, dotaknuli smo se i pitanja zašto dio društva danas ponovno romantizira mračne povijesne simbole, kako gleda na fenomen popularnosti pjevača Thompsona, zašto političari rado posežu za vjerskim simbolima u javnom prostoru te kakvu ulogu Crkva može i treba imati u društvu koje se sve češće dijeli.
Što vas je osobno potaknulo da javno progovorite o porastu radikalizma i netolerancije?
– Prije svega osjećaj odgovornosti. Kao svećenik ne mogu ostati ravnodušan kad vidim da se simboli povezani sa zločinačkim režimom koji je iza sebe ostavio logore i tolike nevine žrtve ponovno romantiziraju ili relativiziraju i to u kontekstu koncerta koji je snažno religijski obojen. Konkretan povod bile su snimke salutiranja “Za dom spremni” iz BiH koje su se širile društvenim mrežama. Istodobno, svjestan sam da porast radikalizma ne nastaje u praznom prostoru. Uzmimo samo posljednjih petnaestak godina, Europa je prošla kroz niz kriza: od financijske krize 2008., preko migrantskog vala i terorističkih napada 2015., pandemije 2020., pa do rata u Ukrajini. Svaka od tih kriza povećala je nesigurnost i strah, populizam i govor podjela. Papa Franjo stalno je upozoravao na radikalizam i netoleranciju i na verbalno nasilje te pozivao na kulturu susreta, bratstvo solidarnosti, socijalno prijateljstvo i pravednost i odbacivanje logike “mi protiv njih”. U takvom govoru slijedili su ga mnogi biskupi, svećenici i vjernici u svijetu, a poneki i u Hrvatskoj.
Jeste li zbog tog istupa imali reakcije vjernika u vidu podrške ili osude?
– Reakcije su u početku bile očekivane i uobičajene. Većina ljudi koji me prate na društvenim mrežama podržala je objavu, dio se nije složio, a dio je kritički propitivao moje stavove, što smatram legitimnim i korisnim. Međutim, nakon što su objavu prenijeli mediji i kada je izašla iz kruga ljudi koji me osobno poznaju, reakcije su postale brojne i izrazito podijeljene. Mnogi su izrazili podršku, ali dio komentara bio je oštar, a manji, premda bučniji dio uključivao je difamirajuće i uvredljive pa čak i prijeteće poruke. Žalosno je kada se takav govor pojavljuje i pod maskom vjere. Ipak, u stvarnim susretima s ljudima, osobito s vjernicima koje poznajem i susrećem, nisam doživio osudu niti neugodne situacije. Bilo je podrške, bilo je i neslaganja, ali u granicama uzajamnog poštovanja.
Uz podršku, bilo je i kritika. Na što su se one najčešće odnosile i kako na njih odgovarate?
– Najčešći prigovor bio je da sam reagirao na podizanje desnice i ustašku simboliku, dok se u javnosti često toleriraju simboli povezani s partizanima, poput petokrake. Dio ljudi pritom podsjeća i na Domovinski rat, jer su vojnici JNA koji su napadali Hrvatsku nosili upravo taj simbol, pa osjećaju da se u javnosti primjenjuju dvostruki kriteriji. Mislim da je važno priznati da taj osjećaj kod mnogih ljudi stvarno postoji. Ali moja reakcija nije bila pokušaj da presuđujem cijelu povijest niti da ulazim u raspravu o tome koji su simboli zakonski dopušteni, a koji nisu. Moja reakcija bila je uvjetovana očitim porastom popularnosti i normalizacijom ustaškog narativa, što nije samo moj osobni dojam nego to potvrđuju i zadnja sociološka istraživanja. Ja koji sam taj narativ zastupao dok je bio mnogo manje društveno prihvaćen osjećam koliko je to pogubno. Zato sam reagirao na konkretan čin i na simboliku koja je kod nas snažno povezana s režimom koji je počinio teške zločine. Isto tako smatram da se o svim zločinima, pa i onima koji su počinjeni nakon rata pod komunističkom vlašću, mora govoriti otvoreno i pošteno i jasno ih osuditi. Problem nastaje kada rasprava odmah postane nadmetanje: jedni ističu samo jedne zločine, drugi samo druge. Tada zapravo nitko ne želi do kraja pogledati vlastitu stranu povijesti. A bez toga nema ni stvarnog pomirenja ni zrelosti društva. Mi iz Crkve znamo da nas nabrajanje tuđih zločina ne vodi do boljeg života u sadašnjosti. Neki povjesničari zbrajaju i tvrde da je pod kršćanskim križem u 2.000 godina ubijeno 500 milijuna ljudi. Dobro je i potrebno i te događaje rasvjetljavati. No, ako promatramo kršćanstvo samo kroz tu brojku, činimo povijesnu nepravdu. Iz povijesti valja učiti, ali ne smijemo od nje učiniti vrelo frustracija i osvetničkih namjera. Zato joj treba oprezno pristupati, i zato sam se ohrabrio iznijeti djelić vlastite povijesti kako bi njime apelirao na taj oprez. U konkretnom slučaju važan razlog moje reakcije bio je i taj što se radilo o događaju koji ima snažnu religijsku dimenziju. Kada se vjera i religijski simboli povežu sa zločinačkim ideologijama i režimima, tada to postaje i pastoralno pitanje. Kao svećenik osjećam odgovornost reagirati kako vjera ne bi postala prostor u kojem se takve ideologije romantiziraju ili opravdavaju.
Smatrate li da svećenici u Hrvatskoj dovoljno javno reagiraju na društvene devijacije?
– Političari gotovo svakodnevno reagiraju na društvena zbivanja, ali njihove su reakcije često uvjetovane logikom izbora, popularnosti i vlastitim biračkim tijelom. Politika nažalost često ne brine za opće dobro, nego se pretvara u borbu za podršku. Upravo zato su društvu potrebni i drugi glasovi, sveučilišni profesori i novinari, stručnjaci i intelektualci, koji mogu govoriti slobodnije, iz perspektive znanja i općeg dobra, a ne stranačkog interesa. Nažalost takvi su rijetki. Svećenici i biskupi ne bi smjeli ulaziti u stranačku politiku, ali imaju moralnu odgovornost iz perspektive čovjekova dostojanstva pred Bogom, dakle iz vjere, progovoriti kada se relativizira zlo, kada se manipulira poviješću ili kada se potiče isključivost. Šutnja u takvim trenucima jest prešutno odobravanje. Svjestan sam da javno reagiranje nosi cijenu, kritike, napade i nerazumijevanje. No ako se pozivamo na evanđelje, onda ne možemo birati samo sigurne teme. Krist nije šutio pred socijalnom nepravdom, religioznim licemjerjem, tlačenjem, mržnjom prema strancima, pa ni Crkva ne smije šutjeti kad god su istina, pravednost i dostojanstvo čovjeka ugroženi.
Gdje je granica između domoljublja i ideologije koja isključuje druge?
– Kao što je to nedavno napisao dubrovački paroh prof. Vladan Perišić, zdravo domoljublje prepoznaje mane vlastitog naroda i želi ga učiniti pravednijim, humanijim i boljim, ne na račun drugih, nego zajedno s drugima. Ono ne traži neprijatelja kako bi potvrdilo vlastitu vrijednost. Šovinizam, naprotiv, počinje kada se nacija uzdiže na razinu apsoluta, kada postaje gotovo sveta i nedodirljiva, a svaka kritika proglašava se izdajom. Tada se vlastita pripadnost gradi na omalovažavanju drugih i na mitologiji o vlastitoj kulturnoj, religioznoj i moralnoj superiornosti. Za nas kršćane, i pravoslavne i katolike, a onda i Hrvate i Srbe, ako vjerujemo da je svaka osoba stvorena na sliku Božju, dostojanstvo čovjeka ne ovisi o tome kojoj naciji pripada. Zato nijedan narod nema “više prava na istinu” niti veću moralnu vrijednost samo zato što je “naš”. Ne smijemo prešućivati vlastite pogreške niti opravdavati zlo samo zato što ga je počinio netko “naš”. Kriterij dobra i zla mora vrijediti jednako za sve. Kršćanin može voljeti svoju domovinu, ali ne smije je obožavati, ne smije šutjeti pred nepravdom i zlom, čak i ako to znači ići protiv svojih, svoje većine.
Napisali ste kako ste i vi kao mladić crtali ustašku oznaku U. Zašto? Kako i kad je došlo do promjene u svijesti pa ste shvatili da je to krivo?
– U vrijeme početka Domovinskog rata krenuo sam u prvi razred osnovne škole. Ratne vijesti, herojski narativi, domoljubne pjesme, “Cro Army” sličice, igračke oružja i dječje “igranje rata”, sve smo to kao djeca devedesetih doživljavali uzbudljivim, nesvjesno gradeći crno-bijelu sliku svijeta u kojoj su “naši” bili samo dobri, a “drugi” samo loši. Ranije su u svijetu partizana i “švaba” odrastale neke druge generacije. Nažalost, mnogi smo odrastali u ratu. A činjenica da djeca i danas odrastaju i odgajaju se u ratovima i uz ratove jedna je od najvećih civilizacijskih sramota čovječanstva. Kao srednjoškolac taj sam “ratni” narativ dodatno produbio: slušao sam gotovo isključivo domoljubnu glazbu, išao na takve koncerte i čitao sadržaje koji su glorificirali ustaški pokret. Zločini koji se nisu mogli potpuno prešutjeti, poput logora, relativizirali su se ili umanjivali, a o mnogima se uopće nije govorilo. U tom sam razdoblju i sam bio poput mladih koje danas vidimo na snimkama kako salutiraju ZDS. Promjena nije došla naglo, nego postupno. U trećem razredu srednje škole otišao sam u Split u sjemenište jer sam odlučio postati svećenik. Ondje sam upoznao prijatelja, danas kolegu svećenika, koji je sa mnom počeo otvoreno razgovarati o Drugom svjetskom ratu i o zločinima ustaškog režima. U početku sam poricao i dalje relativizirao ono što nisam želio prihvatiti. Prekretnica je bila u trenutku kada sam prihvatio jednostavan, ali snažan argument: ustaško “u” ne može stajati uz križ, Isusov križ. Križ je znak spasenja i univerzalne Božje ljubavi, i ne može se svesti na bilo kakvu ideologiju, pokret ili naciju. Vjera ne može služiti opravdavanju zla. Ljubav prema Bogu morala je biti jača od ideološke zasljepljenosti. Nakon toga sam postupno prestao relativizirati i počeo ozbiljno razumijevati razmjere zla fašizma i nacizma, s kojima je ustaški režim bio povezan i čije je politike provodio. Zato se ovo pitanje koje ste meni postavili treba ponoviti danas nama odraslima, svećenicima, roditeljima, odgojiteljima: Zašto naši vjeroučenici, zašto vaša djeca crtaju “u”?
Kako tumačite činjenicu da se vjerski simboli često koriste u političkim i ideološkim sukobima?
– Vjera je mnogim ljudima važan dio identiteta. Čak i oni koji je ne prakticiraju često će se izjašnjavati vjernicima jer im to daje osjećaj pripadnosti, tradicije i možda moralne ispravnosti. Upravo zato religijski simboli imaju snažnu integracijsku i mobilizacijsku snagu. Zbog toga neki političari rado posežu za vjerskim simbolima kako bi pridobili dio birača. Time religiji pridaju političku funkciju, a to je zlouporaba vjere. Vjera ne smije služiti kao ukras kampanje niti kao legitimizacija političkog projekta. Još je opasnije kada se sveti tekstovi i simboli koriste za opravdavanje isključivih ili agresivnih politika. Kada se Biblija ili religijski jezik uzimaju kao nadahnuće za nasilje, kao što vidimo u retorikama koje prate aktualne ratove, tada dolazimo do ozbiljnog svetogrđa.
Osjećate li da dio vjernika poistovjećuje vjeru s političkom pripadnošću?
– Devedesetih je u nekim sredinama postojalo snažnije poistovjećivanje vjernika s jednom političkom opcijom. Bogu hvala, u svojih petnaest godina svećeništva nisam osobno imao takvo iskustvo. Vjernika ima u različitim političkim strankama, kao što u svakoj stranci ima i onih koji se ne smatraju vjernicima. Crkva mora biti otvorena svima i ne smije se vezati uz jednu političku opciju. Njezino poslanje je naviještati evanđelje i biti prostor susreta, duhovni zavičaj u kojem mogu susresti Boga, Isusa Krista, a ne produžena ruka bilo koje stranke. Kad se Crkva poistovjeti s kojom bilo političkom opcijom ili strankom, iznevjerava svoje poslanje.
Kako kao svećenik tumačite porast simpatija prema idejama povezanim s NDH?
– Čini mi se da u našem društvu još uvijek ne postoji dovoljno iskrena i dosljedna volja za suočavanjem s prošlošću, s čišćenjem pamćenja kako nas je upozoravao papa Ivan Pavao II. U nas je toliko nastojanje da se prošlost stalno popravlja, da je naši preci sigurno ne bi prepoznali, jer prošlost koju mi želimo, nije bila takva. Ostaje dojam da se sukobi iz Drugog svjetskog rata i razdoblja komunizma povremeno održavaju na životu jer su politički i ideološki korisni. Takva stalna nedorečenost i dvosmislenost u javnim osudama simbola jednog ili drugog totalitarizma stvara prostor za relativizaciju. U vremenu identitetske nesigurnosti i društvenih podjela dio ljudi poseže za pojednostavljenim, mitologiziranim slikama prošlosti. NDH se tada ne promatra kroz povijesne činjenice, nego kroz simboliku “državnosti”, dok se zločini umanjuju ili prešućuju. No NDH je bila marionetska država Mussolinijevih fašista i Hitlerovih nacista, režim koji je provodio rasne zakone i sustavnu represiju, i to se nikako ne može prešutjeti niti opravdati. Kao svećenik smatram da nijedan totalitarizam, bilo fašistički bilo komunistički, ne može biti uzor kršćanskog identiteta. Ali njih ne smijemo izjednačavati da bismo tako umanjili ili relativizirali bile čije zločine. Ljubav prema domovini ne znači zatvarati oči pred zločinima, povrh svega našim, nego imati hrabrosti priznati ih i graditi društvo koje neće živjeti od stalnih podjela, nego od istine i pomirenja.
Što mislite zašto dio mladih privlači radikalna retorika i simbolika?
– Mladi ljudi prirodno traže ideale, smisao i jasne orijentire. U mladosti je snažna potreba za herojima i pripadanjem nečemu većem od sebe. Radikalne ideologije nude jednostavne odgovore na složena pitanja i crno-bijelu sliku svijeta, “mi” smo dobri i ugroženi, “oni” su loši i krivi. Takva pojednostavljenja su privlačna jer daju osjećaj jasnoće, snage, identiteta i sigurnosti. Problem je što ta slika nije istinita. Stvarnost je složenija, a povijest surovija. Zato je važno mladima ne držati samo moralne lekcije, nego ih upoznati s cjelovitom istinom, kroz obrazovanje, susrete, posjete mjestima stradanja i kroz svjedočanstva žrtava. Vjerujem da se laž ne pobjeđuje zabranama i etiketama, nego istinom, dijalogom i osobnim svjedočanstvima. Ako smo vjernici, rekao bih po onoj Isusovoj: čistim i dobronamjernim pogledom u lice drugoga. Zato je u borbi protiv radikalizacije važno čuti obične ljude kojima se rat dogodio, što im je donio i odnio, razumjeti “banalnost zla” koja nam ugasi mogućnost kritičkog promišljanja i empatije, pa od bližnjeg učini neprijatelja, od jučerašnjih susjeda, možda i prijatelja, napravi neprijatelje.
Kako ratno iskustvo i konkretne ljudske priče mogu pomoći u suprotstavljanju radikalnim ideologijama?
– Rat pokreću političke odluke i ideologije, a hrani se propagandom koja obmanjuje, zavodi i radikalizira. Na kraju najčešće to svojim životom ne plaćaju oni koji huškaju nego obični ljudi koji se nađu na bojištu i nevini civili. Tijekom napada na Dubrovnik i opsade poginulo je 116 civila i 194 hrvatska branitelja, dok je na strani napadača poginulo 165 vojnika JNA. Rat iza sebe ostavlja toliko patnje i boli da ne obilježi samo generaciju koja ga je doživjela, nego i generacije rođene desetljećima poslije. Većina od njih rat nije birala nego ih je zatekao, a zbog njegovih posljedica još uvijek pate. Da bismo ljudski i vjernički nakon 35 godina nastavili dalje i spriječili da se takvo što ponovi, nije nam dovoljno samo vraćati se na uzroke koji su doveli do rata – koji su nam uostalom dobro poznati – nego bi nam bilo potrebno baviti se posljedicama rata na ljude i s jedne i druge strane granice. Mislim da bi to bio važan korak u borbi protiv radikalizma, a za bolju i pomirenu budućnost. Primjerice, u želji za razumijevanjem i pomirenjem, a ne relativizacijom, koliko god to nekome teško zvučalo, vjerujem da bi nama bilo korisno i važno čuti i iskustva stradanja ljudi iz Trebinja, kao što je našim susjedima u Trebinju korisno i važno čuti iskustva ljudi koji su stradali u Dubrovniku. Kada se suočimo s konkretnim ljudskim pričama, ideološke iluzije gube svoju privlačnost, a propaganda svoju snagu.
Jesu li društvene mreže po vašem mišljenju pojačale polarizaciju i mržnju?
– Društvene mreže same po sebi nisu ni dobre ni loše, ali način na koji funkcioniraju može snažno pojačati polarizaciju. Algoritmi su vođeni logikom pažnje i profita, nude nam sadržaj koji potvrđuje naše stavove jer takav sadržaj izaziva više reakcija. Tako nastaju tzv. “informacijski mjehuri”, u kojima ljudi uglavnom čuju ono s čime se već slažu. Posljedica je da se sužava prostor za dijalog, a jača osjećaj da je vlastito mišljenje jedino razumno. U takvom okruženju lakše se šire pojednostavljene poruke, teorije zavjere i govor mržnje. Paradoksalno, u vremenu kada je komunikacija tehnički lakša nego ikad, međusobno razumijevanje je slabije.
Koliku odgovornost imaju javne osobe kada relativiziraju ekstremizam?
– U evanđelju Isus govori učenicima: “Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.” Biti javna osoba znači imati pozornost, utjecaj i publiku. A gdje postoji veći utjecaj, postoji i veća odgovornost. Javne osobe ne odgovaraju samo za ono što izgovore, nego i za ono što svjesno prešute. Kada se relativizira ekstremizam ili izostane jasno distanciranje od zla, to može djelovati kao prešutno odobravanje. Nitko nije dužan komentirati svaku temu, ali kada se radi o ideologijama koje su iza sebe ostavile nasilje, progone i žrtve, tada odgovornost raste. Javni prostor traži jasnoću, osobito od onih čiji glas ima težinu.
Kako gledate na fenomen popularnosti Marko Perković Thompson u kontekstu identiteta, religije i politike?
– MPT je među svojim slušateljima izgradio imidž obiteljskog čovjeka, praktičnog vjernika i domoljuba. Njegov repertoar nije reduciran samo na ratne teme, većina pjesama su ljubavne, duhovne i domoljubne, što kod mnogih ljudi jača osjećaj identiteta i pripadnosti. U tom smislu njegova popularnost govori i o potrebi dijela društva za simbolima koji povezuju vjeru, naciju i zajedništvo. Danas, u vremenu izražene društvene polarizacije, njegovi koncerti za neke postaju više od glazbenog događaja, postaju znak identitetskog opredjeljenja. Problem nastaje kada se u takvom ozračju pojavljuju simboli ili poklici koji su povezani s totalitarnim režimom, a izostane jasna i nedvosmislena distanca. Ne ulazim u nečije motive, ali smatram da svatko tko ima velik javni utjecaj nosi i veliku odgovornost. MPT je ranije znao reagirati i pozvati mlade da ne dižu desnicu, tim je važnije da to učini i danas, osobito u trenutku kada se društvo dodatno radikalizira. Govor o Bogu, a u isto vrijeme šutnja u ovakvim situacijama nisu spojivi.
Slušate li vi privatno glazbu koju izvodi Marko Perković Thompson?
– Dok sam bio mlađi znao sam gotovo sve njegove pjesme i slušao ih. Kasnije albume sam poslušao, ali ne mogu reći da puštam u sobi. Od hrvatskih izvođača danas su mi puno draži Oliver i Gibonni.
Treba li Crkva biti glasnija u osudi govora mržnje?
– Pod Crkvom podrazumijevamo hijerarhiju: papu, biskupe, svećenike, ali i sve vjernike. Papa Franjo i papa Leon, ali i raniji pape su vrlo jasno osuđivali govor mržnje. Također mnogi biskupi, svećenici i vjernici. Nažalost u hrvatskom javnom prostoru takvi glasovi nisu uvijek dovoljno čujni. Možda se više govori unutar crkvenih prostora nego u medijima. Smatram da bi bilo potrebno da takve poruke budu češće i javnije izrečene, osobito u trenucima kada je društvena klima zaoštrena.
Što bi po vašem mišljenju bio prvi korak prema smirivanju društvenih podjela i zdravijeg tumačenja povijesti?
– Prvi korak prema smirivanju društvenih podjela jest prepoznati mržnju i jasno odustati od mržnje i od svega što mržnju potiče ili simbolički oživljava. Ne čekati da drugi priznaju svoje pogreške, nego biti spremni prvi pogledati istini u oči. To je temelj zdravog odnosa prema prošlosti. Drugi korak je upoznavanje i poštivanje tuđih žrtava, jednako kao i spremnost da priznamo zločine počinjene u ime vlastite zajednice. Hrvatski biskupi su 1995. godine, povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, napisali riječi koje su i danas iznimno aktualne. Treba ih iznova čuti: “Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike, ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Ključ odgovora nalazimo u molitvi Gospodnjoj. Sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Bez suočavanja s istinom i suosjećanja prema svim žrtvama bez obzira na njihovu pripadnost, nema istinskog mira. Budućnost ne možemo graditi na mitovima, nego na istini, koliko god ona bila bolna.
Koja je danas najvažnija kršćanska poruka društvu koje postaje sve podijeljenije?
– Isus je uoči svoje muke molio Oca “da svi budu jedno”. To je možda i danas najvažnija kršćanska poruka društvu koje se sve više dijeli. Dvije tisuće godina kasnije njegovi se učenici često međusobno sukobljavaju, vrijeđaju i svrstavaju jedni protiv drugih, zaboravljajući na temeljnu poruku evanđelja. Bog je, vjerujemo, postao čovjekom kako bi nam pokazao da smo svi djeca istoga Oca. To znači da nijedan čovjek nije samo pripadnik “druge strane”, nego prije svega brat ili sestra. Ako to ozbiljno shvatimo, onda ne možemo drugoga promatrati kroz nišan ideologije, nego kao brata i sestru.
Kako se osjećate na Korčuli? Je li vam to velika promjena budući da ste bili rektor crkve svetog Vlaha pa bi se možda moglo protumačiti da ste degradirani na poziciju župnika župe u Veloj Luci.
– Na Korčuli, u Veloj Luci, mi je lijepo. Došao sam otvorena srca, a ljudi su me dočekali otvorenih ruku. Osjećam se prihvaćeno i zahvalno. U Crkvi ne bi trebalo biti govora o avancavanju ili degradaciji. Svećenik nije zaređen za funkciju, nego za služenje. Biskup Mate smatrao je da sam potreban u Gradu, najprije kao generalni vikar, a zatim kao rektor crkve sv. Vlaha. Obje te službe nevoljko sam prihvatio jer sam smatrao da sam premlad. Kada je došao biskup Roko, on je smatrao da sam potreban u Veloj Luci, za to ne mogu reći da sam nevoljko prihvatio jer svoju “mladost” nisam smatrao preprekom za ovu službu. Bogu sam zahvalan i na ranijim i na ovoj službi. Često me pitaju hoću li se vratiti u Grad ili hoću li ići iz Vele Luke. Moj odgovor je jednostavan, ne znam što mi donosi budućnost. Prije 24 godine, ne znajući kud će me to sve odvesti, krenuo sam putem svećeništva otvoren Bogu. I dalje sam Njemu otvoren ići kamo me zove, što god to bilo.
