Scenariju predstave prethodile su godine istraživanja koje su također rezultirale i objavljenom knjigom ”Sjećanja na rat”. I tu se, baš kao i u predstavi progovara o srpskim i crnogorskim ratnim zločinima, ubijanjima, pljačkanjima, mučenjima Hrvata u logorima, lažima, besmislu samog rata i o propagandi koja mu je prethodila.
Predstava ”Smrt u Dubrovniku” dramskog studija ”Prazan prostor” iz Podgorice proglašena je najboljom predstavom na ”Marulićevim danima” u Splitu prošle godine. U Crnoj Gori predstava je često ignorirana, a to je publici u Kinu Sloboda u razgovoru nakon predstave otkrila glumačka i autorska ekipa. Poseban im je izazov bio izvoditi potresnu predstavu u Dubrovniku, u gradu u kojemu se sva ta patnja o kojoj progovaraju i dogodila.
Scenarij s mnoštvom motiva
I zaista, nema se što prigovoriti samom scenariju, vidi se izniman trud u dubokom traganju za istinom. Među samim brojnim ratnim svjedočenjima, našla su se i ona od dubrovačkih branitelja Gorana Žuvele i Zlatka Bagoja, koji je bio i zarobljen u crnogorskom logoru Morinj. Autori su obuhvatili mnoštvo motiva, od same pljačke i paleži konavoskih kuća do zločina u Morinju, ubijanja i granatiranja. Od, po mišljenju mnogih, ubojstva njihovog admirala Krsta Đurovića, koji je poznat po tome što je govorio da ni jedna granata neće pasti na Dubrovnik dok je on živ, do izjava i citata njihovih najkrvavijih političara i zločinaca. Od pisama i pjesama Milana Milišića, prve žrtve rata u Dubrovniku i njegove tadašnje djevojke, beogradske slikarice Jelene Trpković do pisama pokojnog Pava Urbana njegovoj tadašnjoj djevojci Mari Bratoš. Kroz motive njihovih riječi, ispričana je sva ratna tragedija besmisla činjenja zločina u ime realno ničega osim laži, čiju je patnju podnio ranjeni Grad.
Mladi Crnogorci, tijekom gotovo tri sata duge predstave, u jednom su trenutku i doslovno podigli u zrak crvenom bojom obojene dlanove, simbolično tražeći oprost zbog krvi na rukama svojih sunarodnjaka i predaka. Publika u ”Slobodi” velikim aplauzom nagradila je njihov dokumentaristički, umjetnički i ljudski trud. Neki od njih otvoreno su progovorili o tome kako su tijekom odrastanja shvatili da ono što su im govorili doma zapravo nije istina, dok je ono o čemu se šutjelo bilo toliko glasno da ih je boljelo do te mjere da ih je pozvalo na akciju. Njihovo pozadinsko traženje oprosta u Dubrovniku, nije bilo tu samog zbog Dubrovnika, nego i zbog njih samih. Suočavanje s prošlošću dugotrajan je i kompleksan proces. Ovi mladi iz Crne Gore fantastičan su primjer kako se to može raditi i onda kada je prošlost krvava, skrivena, iskorištena i silovana, a zbog svega toga i zakopana jer otkapanje mora boljeti, ali i rušiti one moćnike koje su stvorili zločini i laž. Kao i uvijek iza svih ratova, profiteri još uvijek na njoj jašu.
Nisu svi željeli rat
Nema uopće sumnje, ovo je bilo ”veliko”. Jedan od mladih glumaca otkrio je kako su ga doma odgajali u duhu u kojem ga se uvjeravalo kako Crnogorci nisu genocidan narod. No, nije mu bilo teško proučiti povijest iz čega mu je bilo jasno koliko su puta u povijesti palili naša sela. Prošlost ne možemo promijeniti, kao ni susjede, ali budućnost je u našim rukama, kako je rekao inteligentni general Ante Gotovina. U rukama nas, ovdje, u rukama naroda koji je doživio patnju, i u rukama naših susjeda.
Da bi bilo jasno zašto je ovo sve tako ”veliko”, dovoljno je hipotetski zaključiti da se odvratni rat nikada ne bi bio ni dogodio da se pitalo ove ljude. I nije uopće bitno jesu li manjina, tu su. Bilo ih je i tada, bilo ih je i u Cetinju gdje su prosvjedovali protiv napada na Dubrovnik. Bio je živ i Krsto Đurović koji se protivio ratu, dok ga vjerojatno nisu ubili njegovi kojima se ratovalo. Nikad se u tom slučaju nije provela istraga, kao što tako u takvim slučajevima uvijek i bude. To je vrijeme kad se pojave nekakvi gospodari života i smrti, mira i rata, koji su iznad svih institucija, država, ali i ratova.
Jer, rat se uvijek odvija na više razina, odozdo prema gore. Dok ratuju mali ljudi, male ili velike nacije, zbog navodno nacionalnih interesa, lako motivirani i nahuškani lažima i ratnom propagandom, netko iznad sve to gleda i zbraja profit. Tako je oduvijek bilo, a tako je i danas, posebno izraženo u ratovima koji i sada trešte. Dok plaćamo skupo gorivo, samo se sjetimo svih besmislenih globalnih rasprava u kojima smo sudjelovali zagovarajući nekakve idiotske ideološke podjele i strane, potpuno nesvjesni da je jedina bitna podjela između ljudi u svijetu ona između onih koji to jesu i onih koji to nisu.
Ne treba biti ni Crnogorac, ni Hrvat, ni Amerikanac, ni Izraelac, ni Iranac, ni lijevi, ni desni, ni srednji za odbiti činiti ratni zločin. Dovoljno je biti čovjek. Dovoljno je bilo biti Krsto Đurović. Ipak, za to je potrebno malo više informiranosti i svijesti, pa i istinske, a ne deklarativne vjere u Boga, malo više znanja od onog prosječnog kojega često imaju hipnotizirane mase kojima je lako manipulirati na svakom dijelu svijeta.
Ratna propaganda kao temelj zla
Manipuliralo se i ’91. Zločinačka velikosrpska politika naišla je na plodno tlo u Crnoj Gori, no ne tako lako sama od sebe. Bilo je tu potrebno mnogo laži. Crnogorska propaganda morala je lagati o tisućama ustaša koje ovdje muče i rade zločine ljudima srpske i crnogorske nacionalnosti. Naravno, Dubrovnik je pritom i ”sam palio gume”. Mnogima od njih je odmah na terenu bilo jasno da je sve to laž. Takvima je teško bilo razumjeti lažni motiv, ginuti za besmislen cilj, takvi nisu ni mogli pobijediti i zato su i izgubili rat.
S druge strane, dubrovački branitelji branili su svoju rodnu grudu i zato im je srce bilo jače od zla koje je dolazilo. I danas, nakon 35 godina, mnogima je u Crnoj Gori jasno tko je započeo rat, tko je radio zločine, tko je bio agresor, a tko žrtva. Jasno je ovim mladima koja dolaze motivirani vlastitim suočavanjem s bolnom prošlošću, a vjerojatno je jasno i onima koji šute. Šutnja je nekada glasnija od ičega.
Na koncu, što je Dubrovniku donio ovaj događaj u ‘Slobodi’? Nekima to možda ne znači ništa. Nekima možda malo i znači, ali ne vjeruju da to donosi ikakvu promjenu, a neki bi ove ljude i dalje slali preko granice samo zato što su ”krive” krvi. Rane još uvijek bole, ne može ih izbrisati nikakva isprika, ali ona zato tu ne bi ni trebala biti. Ona nije bitna zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Ne postoji u društvu ništa gore od sukoba i ratova. Najgori ljudi su oni koji koji ih prizivaju, koji huškaju, koji stvaraju podjele. U konačnici je to uvijek samo zato da se na tim ratovima bogate. To su najveći izdajnici svake domovine, za njih je rezerviran Danteov deveti krug. Zato, svaka čast susjedima zbog ove predstave koja možda njima samima znači više nego nama. Uvijek je lijepo u ovakvom svijetu osjetiti se kao čovjek i shvatiti da oko tebe još uvijek ima ljudi.
