Zato je upozorio Vladu da nijedan hrvatski vojnik u tome neće sudjelovat. Za Davidovu praćku kaže kako nije jedini sustav na svijetu. A i da jest, to nije argument za savezništvo s narodom koji vjeruje da su Božji narod i da hodaju “Svetom Zemljom”.
Za one kojima su važniji tehnički nego ideološki argumenti, neka se zapitaju zašto je izraelski sustav obrane toliko šupalj da ga probijaju rakete koje ‘ne postoje’, lansirane s lansera koji također ne postoje, a sve su skupa pripisuju ljudima koje zapadni svijet doživljava u krpama i sandalama, a koji još uvijek žive u 15. stoljeću i to u pećinama.
A dok se naši političari bave ratnom tematikom, Crkva je svečanim činom u varaždinskoj katedrali posvetila prvu djevicu u Hrvatskoj. Sinjorina Marta postala je službeno posvećena djevica, što ti ga dođe ko titula između srednjovjekovne viteške zakletve i moderne digitalne značke. Naravno, čin je bio svečan, uz prisustvo biskupa i medijskih kamera. Jer ako već biraš život bez romantičnih odnosa, red je da to bude uz ceremoniju. A ne, kako to obični smrtnici rade, uz anonimnost i realnu mogućnost bračnog razočarenja. Građani koji za ovakve svetkovine nisu prije čuli, nisu sigurni ni u poantu poruke. Nije valjda – žene ne rađajte, to je grijeh, a djeca samo smetaju. Ili, muški klonite se svojih žena u krevetu, jer i to je grijeh? Bi li se Bog složio s time da je ova zrela djevica posvećena njemu? Znači li to da se rađat ne mora, ako si duhovno produktivan? Dok svijet globalno ulaže u znanost, medicinu i prava žena, a vladino Ministarstvo demografije mlade podmićuju da se što više reproduciraju, Crkva promovira trajni celibat kao životni upgrade. Izgleda da ništa ne pokazuje ‘duhovnost’ ko dobrovoljni povratak u model star nekoliko stoljeća, samo ovaj put s modernim osvjetljenjem i boljim marketingom. U svakom slučaju, ako je ovo smjer, budućnost izgleda – povijesno.
Na društvenim mrežama šok i nevjerica; USKOK raspisuje međunarodnu potjernicu za Pavlekom, bivšim skijaškim direktorom koji je, prema sumnjama, 30 milijuna eura namijenjenih snježnim sportovima uspješno preselio na sunčanu Ibizu. Time je samo potvrđena već prihvaćena teorija: svaki euro koji dotakne državni sustav, automatski dobiva putovnicu za toplije krajeve. Nije to krađa, to je samo migracija kapitala prema boljim vremenskim uvjetima.
Za mnoge, problem uopće nije Pavlek. On je, kažu, samo pažljivo pratio obrazovne programe domaće političke scene, učio i naučio. U nekom momentu vjerojatno je sebi postavio pitanje: jesam li ja jedina budala koja ovo ne radi? I tako je krenuo, mic po mic, sto eura, pa tisuću, pa milijun. Zato za Pavleka predlažu humaniji pristup; umjesto zatvora – rehabilitacija. Postupno odvikavanje, s milijuna na tisuće, pa na stotine, dok se ne vrati na nulu i ponovno nauči živjet s minimalnim unosom tuđih para. Jer, budimo realni, nagli prekid može izazvati apstinencijsku krizu. A u cijeloj priči diskretno se pojavljuje i glavni sponzor snježnih sportaša HEP, s čijeg se bankomata, kojega teškom mukom pune građani, financiraju sportski savezi koji, eto, razvijaju međunarodne ambicije. Osobito kad je riječ o bankovnim transferima.
Predsjednik Donald Trump još jedanput je potvrdio svoju sklonost objavama, koje svijet doživljava kao spoj reallity showa i geopolitičkog trilera. Ovaj put, on tvrdi, CIA mu je dostavila izvješće prema kojem je navodni novi iranski vrhovni vođa Khamenei – homoseksualac. Istovremeno neki opskurni europski mediji podmeću teoriju da povod ratu u Iranu nije strah od nove opake nuklearne sile, nego odbojnost ženoljupca – predsjednika, prema homoseksualcima. Kažu, zaboravite atomske centrifuge, u pitanju je ideološki rat. A to bi u gej friendly Europi moglo izazvat animozitet prema Americi, pa bi Iran mogo dobit podršku EU i briselske agende. Spominje se čak i sudjelovanje Irana na Euroviziji, nakon što su brojni anketirani građani jasno naznačili da bi između geja i pedofila, uvijek birali – geja.
Građansku inicijativu “Zdravi Split” ni’ko ne pita za izbor, pa negoduju što je ovih dana, malo izvan splitske luke, sidro bacio USS Gerald R. Ford, diskretno, nenametljivo, premda je najveći ratni brod ikad sagrađen.
Iz američke ambasade u Zagrebu uvjeravaju javnost da je riječ o prijateljskom posjetu, baš ko da je stigo predsezonski kruzer s američkim penzionerima, a ne plutajući simbol globalne ratne mašinerije od sto tisuća tona i 13 milijardi dolara, a sve na – atomski pogon.
Hrvatski političari smiruju javnost: nema razloga za brigu. Ratni brod države koja je u sukobu s Iranom u našoj luci? Pa to je praktički turistička atrakcija. Selfi s nosačem aviona – nova razglednica Dalmacije. Istovremeno vražji mediji nude alternativnu verziju priče; isti taj brod navodno nije bio poželjan na grčkoj Kreti, a logistički izazovi mjesecima već zaštopane septičke jame na brodu, postaju metafora za šire sranje stvari. Jer ako već govorimo o globalnoj sili, zašto ne bismo raspravljali i o pražnjenju pet tisuća noćnih bokarića članova posade? Dodamo li tome i tehničke sitnice: brod kojega nije zapalio neprijateljski projektil, nego se zapalio radi kuršlusa na kuhinjskim aparatima, dobit ćemo novu dimenziju vojne doktrine; toster kao sigurnosni rizik. I dok Iran demonstrira domet svojih projektila prema američkoj bazi Diego Garcia u Indijskom oceanu, geografske usporedbe s Splitom zvuče utješno, skoro isto, ali ipak – nije isto. Diego Garcia nije poznato turističko središte.
