Pjesma je na društvenim mrežama privukla pozornost i izazvala mnoštvo emocija, kako kod čitatelja, tako i kod samog autora kojeg su dirnuli brojni komentari.
Predsjednica Udruge Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije Marija Lukšić napisala je tako: “Pjesma kakvu zaslužuju naši anđeli. Hvala Mariu na ovako dirljivim stihovima. Čitajući ovu pjesmu suze su samo navirale. Pohraniti u srce ovu pjesmicu.”
Pjesmu prenosimo u cijelosti:
U luci moga djetinjstva, u Gružu,
gdje galebovi još pamte tišinu
i gdje se uz obalu još zrcali tuga potonulog broda Aurore,
stoje olovke pod nebom,
kao uspravni stupovi sjećanja
između zemlje i vječnosti.
Ne čekaju više školsko zvono,
nego tiho bdiju nad imenima
što su nam oteta iz svakodnevnice,
imenima koja su prerano postala uspomena
i vratila se Svjetlu iz kojega su došla.
Bijele ruže šapuću na vjetru Gruža,
kao drevni znak duše i srca.
Svaka latica jedno je neizgovoreno “mama”,
jedan osmijeh što lebdi nad Gradom
poput neugaslog ferala u noći.
Djeca nisu znala za mržnju.
Njihov svijet bio je krug sunca,
miris mora, crtež galeba,
lopta na skalinima
i dlanovi puni ljeta.
Bili su čisti poput prvog daha zore,
mali čuvari nevinosti
u velikom hramu života.
A onda je došao rat,
bez lica i bez duše,
noseći tamu ljudi
koji su izgubili svjetlost vlastitoga srca.
Ugasio je male korake po domovima,
po ulicama
i ostavio tišinu
težu od kamena
i dublju od mora podno Srda.
Ali ono što je rođeno u Ljubavi
ne može nestati.
Jer duša nije pepeo.
Duša je iskra.
Vječni plamen skriven u Ruži života.
Zato danas ove velike olovke
ne stoje samo kao spomenik,
nego kao simbol zavjeta čovječanstvu:
da čuvamo dijete u sebi,
da ne dopustimo da mrak nadvlada srce,
da mir započinje u mislima,
u riječi,
u djelu.
I dok Dubrovnik noću sluša more,
među zvonima i valovima
čuju se njihovi glasovi —
tihi, nježni, nevini, vječni.
Kao da iz nevidljivog hrama Svjetla
šapuću Gradu:
“Ne gradite samo zidove i spomenike.
Gradite dobrotu.
Gradite razumijevanje.
Gradite MIR.”
Jer djeca ne odlaze potpuno.
Ona ostaju u svjetlu bijele ruže,
u molitvi majke,
u suzi oca,
u treptaju svijeće
i u svakom srcu
koje još zna voljeti bez mržnje.
Zato večeras zastanimo.
Otvorimo srce tišini.
Pružimo ljubav, blagost i dobrotu.
Jer svaki čovjek koji nosi mir u sebi
postaje mali čuvar Svjetla.
A Svjetlo, jednom probuđeno,
nikada ne umire.
Inače, Obuljen je bio humanitarno angažiran poezijom na koncertu ‘Pax et Bonum’, za djecu Vukovara u Lisinskom, gdje se odrekao svih autorskih prava u svrhu pomoći djeci.
