Nepuna godina njegovog vođenja županije pokazala je kako Pezo vrlo ozbiljno radi, ostvarujući brojne projekte diljem županije. Od uređenja komunalnih luka, desalinizacije Neretve, preko uređenja cesta, plaža i uvala, škola i vrtića, do uvođenja najpametnije tehnologije u vidu robotskog čišćenja podmorja. Muči ga, i to s razlogom, problem odvajanja otpada, koje u županiji ide puževim korakom. Ili, malo preciznije, ne ide. Posljedica je to slabog ili nikakvog rada brojnih općinskih načelnika i gradonačelnika. Čini se kako je njima jedino važno, biti tu gdje jesu, zbog čega je otpad tema koja ih ne zanima. Nekako su skontali kako je to ‘zelena agenda’, pa samim time to treba opstruirati. Načuli su kako je ‘zelena agenda’ zapravo uvredljiv termin za ‘ljevičare’. Nisu ‘uhvatili’ koliko je problem otpada ključan za budućnost i opstanak svih, a prije svega onog od čega većina u ovoj županiji živi. Turizma! U svakom slučaju čestitke Pezu. Gospar Pezo, s punim pravom, malo glasnije pokažite što radite. Sve nas nervira sazivanje presica i svečano rezanje vrpce za popravljenu rupu na cesti, ali ni tolika samozatajnost nije uvijek dobra. Pogotovo što će tim načinom, svi oni načelnici i gradonačelnici u županiji, koji prstom ne mrdnu, na kraju sve te projekte pripisati sebi u zasluge. Znam, reći ćete, nije važno tko je napravio, nego je važno to imati. Jest i to je istina, ali istina je da tako svi ti bezidejni ‘pusti me stat’ neradnici, osim nekih doista vrijednih iznimki, ostaju vječno i nemaju potrebe uhvatiti se posla. Ni neće.
Problem sa samozatajnošću nema naš Plenki. Možda jest novinarka bila ‘svadljiva’, ali to nije razlog za lekciju koju je uputio njoj, ali prije svega javnosti. Tim prije što je svadljivost ili podcjenjivanje novinara, ali i oponenata, njegov osnovni ‘modus operandi’. Sve je krenulo od preporuke ministra turizma koji je preporučio svim turističkim djelatnicima smanjenje cijena za najmanje deset, čak i dvadeset posto. Imamo peh što ministar nije u stanju obrazložiti, o komu i o čemu govori, nego lupa na sve, paušalno. Naravno, svi su onda sa zanimanjem pratili kako je upravo taj ministar za svoju vilu na Klisu, koju iznajmljuje, ove godine podigao cijenu za 12 posto, iako mulja kako nije. Ministar nije najbolje razumio kako je sve pitanje vrijednosti za novac. Ili to razumije samo kad se radi o njegovoj vili? Nije uspio obrazložiti ono što Mato stalno i uporno ponavlja. Nije skupo kad dobiješ vrijednost za svoj novac. Preskupo je kad loš hambi naplatiš dvadeset eura. Em nije vrhunski, em je običan hambi i ako ga toliko naplatiš, onda pljačkaš. A turisti s pravom ne žele doći i biti opljačkani. Ni u lošem apartmanu, ni u lošem restoranu, ni u lošem fast foodu. Sasvim svejedno.
Jednako tako, zaboravio je Plenki poznatu Vladinu mantru o tržištu koje se samo regulira. Ili se to odnosi samo na cijene u butigama? Ipak, najviše ga je snervalo pitanje o tome zašto država ne smanji svoje cijene za autoceste i Jadroliniju, primjerice. Baš se jako naljutio i poručio nam kako nitko ne shvaća koliko nam država pomaže. „Zaboravili ste koliko vam subvencioniramo energente? Ha?“ Kao da to daje iz vlastitog špaga (?!). Nije baš tako Plenki, sve to Vlada daje iz našeg špaga. Naše vlastite pare. Ali dobro, sve je to u trenutku ljutnje (!?). Meni se čini kako su mu živci sve tanji, ali što ćemo, nije lako nositi se s poslom u kojem te svi napadaju. Zaboravio je kako njegova arogantnost izazva upravo suprotan efekt. Posebno kad je lova od turizma tako neizvjesna i ovisi o sto vanjskih faktora. Faktora, na koje ne možemo utjecati. Kako su naši stari govorili, nikad sva jaja u jednu košaru. A mi smo baš sva jaja stavili u tu jednu i jedinu turističku košaru. A vražja košara ima potencijalnih rupa. Hoće li izdržati? Strah, pa čak i ova prilično vidljiva panika su normalni i nikako bez osnove. Zato je posve razumljivo kako nam je Plenki jako snervan i sve tanjih živaca.
Spomenik najmlađima koji su ubijeni u napadu na Dubrovnik doista je dostojno pokazao kako su besmisleno i zbog neviđenog zločina izgubljeni životi malenih. Malenih, koji su tek počeli istraživati svijet oko sebe. Toj dječici punih životne radosti i znatiželje uskraćeno je baš sve ono lijepo i čudnovato, što bi im budućnost donijela. Naprasno i užasno, sve je prekinuto. Od početne lokacije do konačnog dizajna, u cijeli proces bili su aktivno uključeni roditelji poginulih mališana. Dugo na ovim našim prostorima nije viđen spomenik koji slomljenim olovkama toliko zorno govori o izgubljenim dječjim životima, kao ovaj u Gružu. Kako su rekli autori spomenika, ‘svaka boja nosi jedno ime i jednu tišinu. Djeca više ne mogu crtati svoje snove, ali njihove boje Grad će zauvijek pamtiti’.I hoće. Eto vas.
