Na današnji dan 1965. godine svečano je otvorena posljednja velika hrvatska dionica Jadranske magistrale — cesta od Trogira do Dubrovnika, duga oko 291 kilometar. Upravo je dovršetkom te dionice prvi put ostvarena neprekinuta cestovna veza cijelom istočnom obalom Jadrana.
Za tadašnju Jugoslaviju bio je to jedan od najvećih infrastrukturnih pothvata nakon Drugog svjetskog rata, a za hrvatsko priobalje početak novog gospodarskog i društvenog razdoblja.
Nova cesta, koja se protezala od slovenskog primorja preko Istre, Rijeke, Zadra, Splita i Dubrovnika pa sve do Crne Gore, simbolično je predstavljala ulazak jadranske obale u moderno doba. Dotad su brojna mjesta bila povezana tek uskim lokalnim putovima, makadamima ili isključivo brodskim linijama.
Velika investicija koju je dobrim dijelom pomogao SAD
Gradnju Jadranske magistrale, uz novac tadašnje jugoslavenske federacije, većim su dijelom iz sjene financirale Sjedinjene Američke Države putem kredita Svjetske banke, osiguravajući tako milijunska sredstva usred Hladnog rata. Prethodno je naftni gigant Shell nudio potpuno financiranje u zamjenu za dvadesetogodišnju koncesiju, što je tadašnja jugoslavenska vlast odbila. Izgradnju su, uz američku financijsku injekciju, izvele domaće građevinske tvrtke.
Državni vrh na čelu s Josipom Brozom Titom smatrao je kako je razvoj turizma ključan za priljev deviza i gospodarsko jačanje zemlje, pa je obalna cesta proglašena projektom od strateškog značaja.
Gradnja je trajala etapno. Pojedini dijelovi ceste postojali su još prije rata, osobito između Rijeke i Novog Vinodolskog, ali tek sredinom 1950-ih započinje sustavno povezivanje čitave obale. Najintenzivniji radovi odvijali su se između 1963. i 1965. godine, kada je dovršena posljednja velika dionica od Šibenika prema Dubrovniku.
Deseci tisuća radnika i stotine inženjera
Na izgradnji magistrale sudjelovalo je više od 10 tisuća radnika, oko 300 inženjera i tehničara, kao i brojne građevinske tvrtke iz svih republika tadašnje države. U pojedinim fazama pomagale su i vojne jedinice JNA.
Radovi su bili iznimno zahtjevni. Trasa je prolazila kroz teško pristupačne obalne litice, kamenjar, planinske usjeke i područja bez ikakve infrastrukture. Graditelji su morali podizati mostove, probijati stijene i graditi kilometre potpornih zidova uz samu morsku obalu.
Posebno zahtjevne bile su dionice podno Biokova, kroz Makarsko primorje i oko dubrovačkog područja, gdje je cesta često doslovno “urezana” u stijene iznad mora.
Cesta koja je povezala obalu
Magistrala je prolazila kroz gotovo sva važnija obalna mjesta: Umag, Pulu, Rijeku, Senj, Karlobag, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Omiš, Makarsku, Ploče i Dubrovnik. U ukupnoj duljini imala je više desetaka mostova i vijadukata, a kasnije su joj dograđivane nove dionice i objekti.
Za stanovnike priobalja to je značilo kraj prometne izolacije. Putovanja koja su prije trajala danima sada su se mogla obaviti u nekoliko sati. Po prvi put omogućena je redovita autobusna i teretna povezanost duž cijele obale.
Što je uništeno gradnjom?
Gradnja magistrale, međutim, nije prošla bez posljedica. Kako bi se cesta probila uz obalu, uništeni su brojni suhozidi, dijelovi vinograda, maslinika i borovih šuma. Na pojedinim područjima presječena su stara polja i tradicionalni putevi prema moru.
Neka naselja izgubila su dio stare urbanističke cjeline jer je cesta prolazila neposredno kroz mjesta. U to vrijeme malo se vodilo računa o zaštiti okoliša i krajobraza, pa su mnogi dijelovi obale trajno promijenjeni.
Unatoč tome, većina stanovništva magistralu je dočekala s velikim oduševljenjem jer je donosila ono što je desetljećima nedostajalo – povezanost, trgovinu i mogućnost razvoja.
Početak turističkog procvata
Najveći učinak magistrala je imala na turizam. Tisuće automobila iz Austrije, Njemačke i Italije počele su svakoga ljeta stizati na Jadran. Mala ribarska mjesta ubrzo su se pretvarala u turistička središta.
Uz cestu su nicali moteli, restorani, benzinske postaje i privatni apartmani. Lokalno stanovništvo dobilo je mogućnost zapošljavanja i dodatne zarade, a mnoga mjesta prvi put su dobila ozbiljnu gospodarsku perspektivu.
Jadranska magistrala ubrzo je postala više od prometnice – pretvorila se u simbol putovanja na more, ljetovanja i modernizacije čitave obale.
Cesta koja je postala legenda
Iako je kasnije velik dio prometa preuzela autocesta A1, Jadranska magistrala ostala je jedna od najpoznatijih i najljepših europskih obalnih cesta. Njezini zavoji uz more, pogledi na otoke i prolazak kroz stara dalmatinska mjesta i danas privlače vozače iz cijelog svijeta.
I danas, 61 godinu nakon svečanog otvaranja, magistrala ostaje trajni podsjetnik na vrijeme velikih infrastrukturnih projekata i na cestu koja je zauvijek promijenila hrvatsku obalu.
D.G.
