Padom u niži natjecateljski razred Vukovar 1991 začas se pretvorio u najpovoljniji nogometni second hand na prostoru od Dunava do Jadrana. Drugi strijelac SHNL-a Jakov Puljić vraća se na Rujevicu i već je potpisao dvogodišnji ugovor s Rijekom, a na put prema obali sprema se i Robin Gonzalez. Posljednji signali s ‘mercata‘ sugeriraju da su za Kolumbijca zagrijani i Hajduk i Rijeka.
Na većoj mapi, podatak da se jedini Dinamovi trofejni konkurenti za novu sezonu opskrbljuju u neuglednom diskontu sve je što trebate znati o sljedećoj sezoni SHNL-a. Sprema nam se tako neizvjesna borba za vrh tablice da je marketing plavih na kušnji već ovog ljeta naručiti kontejnere šampionskih majica za proslavu titule 2027. godine, jer pravih izazivača nema na obzoru, a ni inflacija nema namjeru skoro posustati. Na mikrokarti, međutim, Puljić u Rijeci može imati smisla, budući da Matjaž Kek nasušno treba zrelog golgetera, sposobnog utrpati 15+ pogodaka u sezoni.
S Robinom Gonzalezom priča je nešto drukčija. Premda od dolaska u Hrvatsku staturom u javnosti naočigled raste – u nekim starijim zapisima bio je visok samo 162 cm, a onda impresivno izrastao gotovo do granice od 170 cm – Kolumbijac je nogometaš oko kojeg će se lomiti koplja. Iz aviona je jasno da zna nogomet, drukčije udara loptu od ostalih igrača na terenu, ali to Vukovaru nije pomoglo u borbi za opstanak. U kontekstu Rijeke i Hajduka, klubova pritisnutih imperativom borbe za vrh i obvezom da sutra nešto zarade na izlaznom transferu igrača, Gonzalez je limitiran brojkama. Na pragu 28. rođendana njegova ozbiljna preprodajna vrijednost jedva da postoji. A poslije toga – ili ipak na prvom mjestu – tu je i pitanje njegove dječačke tjelesne konstitucije.
Može li se graditi igra na plećima nikad sitnijeg playmakera? U drugoligaškom Vukovaru to je svakako bilo moguće, ali u klubovima koji ciljaju vrh SHNL-a i žele igrati Europu, Gonzalez bi, tražeći mjesto na terenu i ulogu u momčadi, trebao u sebi otkriti novog Alaina Giressea (162 cm), Ruija Barrosa (159 cm) ili Mathieua Valbuenu (167 cm). Svi navedeni džepni nogometni genijalci bili su već u tinejdžerskoj dobi obilježeni kao potencijalno veliki igrači. U Gonzalezovim godinama igrali su za nacionalne momčadi i imali iza sebe značajne klupske karijere. Giresse je već sa 18 debitirao za Bordeaux i godinama je sezone u najjačem francuskom razredu završavao s petnaestak pogodaka na računu. Premda na granici patuljastog rasta, Rui Barros je kao 23-godišnjak iz Porta dobacio do Juventusa, kasnije i Monaca, te kroz karijeru skupio brdašce od dvadesetak trofeja. Najvažnije individualno priznanje dobio je 1988., kada je proglašen portugalskim nogometašem godine.
Prva poglavlja Gonzalezove seniorske karijere, prije dolaska u Hrvatsku, neispunjena su bjelina koja slobodnijoj mašti pušta na volju da se zaigra. Je li uopće prošao nogometnu školu i ovdje stigao s preporukama agenata ili je samo krenuo u Europu tražeći bolji život, to nakon sezona afirmacije u dresu vukovarskog kluba više nije ni važno. Jedan ‘level‘ igrice Gonzalez je definitivno prešao, a da postaje zreo za sljedeću razinu prvi je glasno primijetio Joško Jeličić u ulozi televizijskog sukomentatora.
“Meni bi Gonzalez bio u autobusu za Split da sam u Hajduku, jer takvog igrača Hajduk nema. On je igrač koji ima nogometnu klasu i radi razliku u svakoj utakmici u prvoligaškom nogometu”, rekao je Jeličić početkom listopada 2025. godine, nakon što je Hajduk u Vinkovcima tijesno pobijedio Vukovarce pogotkom Rokasa Pukštasa.
“Gonzalez i Pukštas jedina su dva igrača zbog kojih se isplatilo platiti ulaznicu u Vinkovcima”, prisnažio je tada Jeličić.
Ostalo je povijest: vižljasti kolumbijski španer sezonu je u SHNL-u završio sa sedam golova u 35 utakmica. Jesensku polusezonu odigrao je impresivno, ali na proljeće se počeo gasiti, tako da je u drugom dijelu kampanje mrežu zatresao samo jednom, protiv Slavena Belupa u Koprivnici (2-2). Prethodne zime zabijao je Rijeci, Istri, Lokomotivi, ali njegova je momčad na koncu ostala zakovana za dno tablice sa samo 28 bodova…
