Nekidan sam stupao hodnicima knjižnice i nikako se nisam mogao odlučiti koju knjigu uzeti, kadli mi je najedanput sinula misao što ne bih baš danas, nakon dugih trideset godina, uzeo neku knjigu iz lektire, pa s ovolikim vremenskim odmakom donio sud o klasičnim dijelima
Bio je to tempo kojeg se ne bi posramio ni Kenenisa Bekele. Svaki tjedan jedna lektira, organizmu imunitet da prosvira. Naša profesorica hrvatskog Štefica Đuraš zvana Patkica – nadimak je zaradila jer je kroz gimnazijske hodnike stupala kao Andre Agassi kada se sprema servirati – zadavala nam je suluda prolazna vremena koja smo morali dostizati. Naime, od ponedjeljka do ponedjeljka trebali smo pročitati jednu knjigu iz lektire, nema veze je li ona imala na stotine stranica poput Ane Karenjine ili svega par desetaka kao Kafkin Proces. No, uza svo ostalo gimnazijsko gradivo, nije bilo nimalo lako iz tjedna u tjedan svladati štivo i u svoju obranu iznositi dokaze da si zaista okretao stranice, a ne da ti ga je netko prepričao.
Svaki tjedan jedna lektira, nema kad da se masturbira, bio je naš gimnazijski moto.
Naravno da sam zaradio PTPS. Gimnaziju sam završio prije 30 godina, i od tada, pa sve do danas nisam boravio ni u blizini knjige iz lektire, a kamoli da sam ju pročitao. U tom intervalu prolegao sam na stotine drugih knjiga – književnost, biografije, čak sam se upustio u čitanje kvantne fizike poput Skrivene stvarnosti autora Briana Greenea – no niti jedna nije bila iz popisa lektire Ministarstva obrazovanja. Patkica mi je, ustvari, usadila odbojnost prema klasičnim autorima umjesto da mi ih približi. To je isto kao kada žene žele biti ljepše, pa odu na operaciju usana, i umjesto da budu privlačnije, dogodi se skroz suprotno. Patkica je, naime, Gospođi Bovary ugradila patkica-usne (duck lips), razumijete?
No, prije neki dan sam stupao hodnicima knjižnice kao Rafael Nadal pred servis, nikako se nisam mogao odlučiti koju knjigu uzeti, nekako sam se unervozio, čak sam poput Rafa vadio gaće iz guzice, kadli mi je najedanput sinula misao što ne bih baš danas, nakon dugih trideset godina, uzeo neku knjigu iz lektire, pa s ovolikim vremenskim odmakom donio sud o klasičnim dijelima. Zanimljivo će biti iz ovoga drugog kuta, nakon pozamašnog životnog iskustva, donijeti sud o istom štivu kojeg sam prvi i posljednji put čitao dok sam bio maloljetan.
Jean-Paul satrati
Što bih mogao uzeti? Koliko mi je ostalo u sjećanju, najdraža lektira mi je bila iz 20. stoljeća. Oni luđaci Kafka, Ionesco, Camus, njih sam baš volio, jedino me Jean-Paul Sartre znao satrati – je li riječ satrati nastala upravo prema njegovom prezimenu? – valjda su mi oni bili najbolji, jer su mi vremenski nekako najbliži. Isto kao što su mi najgori oni najudaljeniji. Ilijada i Odiseja, Božanstvena komedija, Gilgameš i slične dosade. Da bih donio nekakav objektivan sud o lektiri, najbolje mi je uzeti knjigu iz 19. stoljeća. Nije najmodernija, nema tamo (još) ni struje, ni auta, ni telefona, a opet nije prahistorija poput Mahabharate.
Na kraju sam se dvoumio između Gospođe Bovary, te Zločina i kazne, a odabir je pao na razvratnicu. Knjižničar Đuro me za pultom gledao kao da sam skroz popizdio. Stari kenjac ide čitati o ženi sklonoj promiskuitetu. Kao da misli – pa nema ti tu nekih opisa seksa, ipak je riječ o viktorijanskom dobu. Kako god, upozorava me da se lektira smije držati samo deset dana. Eto ti opet rok kao kod Patkice.
Bacio sam se na čitanje kad god sam imao slobodnog vremena, baš kao da sam se vremeplovom vratio u prošlo stoljeće, pa moram stići do ponedjeljka kako me Patkica ne bi vikala. Pojedini dijelovi knjige išli su mi lako, pojedini ne baš. Najzahtjevniji su bili dugi opisi. Jasno mi je zašto je Gustave Flaubert onomad davao oduška opisivanjima – svijet je bio skučeno mjesto, netko tko je živio na jednom dijelu svijeta pojma nije imao što se događa na drugom, pa su duga objašnjenja bila nužnost, no meni koji dolazim iz brzog 21. stoljeća i udaljen sam od bilo koje točke na svijetu s dva klika, nije lako čitati o izgledu kočije na dvije strane. Kočija se inače zvala Lastavica, a svaki dan je prometovala od točke A do točke B kao ondašnji francuski Čazmatrans. No, uz najbolju volju nisam mogao sebi predočiti kako je Lastavica zaista izgledala. Predaleko, za mene je zaista predaleko. Mogu tek misliti kako je novim generacijama. Ako je meni predaleko, njima je skroz nestvarno. Vizualiziram kako psuju bogove dok čitaju opis Lastavice.
No, zato je Emma Bovary intrigantan književni lik. U najčešćim interpretacijama po gimnazijskim učionicama dvostruka preljubnica simbolizira čovjeka koji ne prihvaća svoju sudbinu, već tvrdoglavo brani svoje snove, svoju zamisao o sreći i zadovoljstvu u životu. Patkica bi zasigurno još dodala kako je Emma „simbol slomljenog čovjeka pod teretom vlastitih htijenja i ambicija“. Ona je – zaključila bi naša profesorica hrvatskog – odraz jednog vremena i jedne društvene pojave koju objedinjuje pojam bovarizam – nemoćna čežnja pojedinca k visinama, neostvarivim ambicijama, bijeg iz svakodnevne dosade…
Zaboravio na suicid
Emma je na kraju počinila samoubojstvo. To sam skroz zaboravio. Zaista nevjerojatno. Sjećam se da se i Ana Karenjina ubila, ali Madame Bovary me zaista iznenadila suicidom. Kako je moguće da mi se to izbrisalo? Kako god, pročitavši cijelu knjigu – doduše izvan deadlinea koji mi je postavio Đuro – shvatio sam zašto je postala klasik. U doba 19. stoljeća zaista je bilo provokativno pisati o ženi iz provincije sklonoj preljubima. Upravo zbog te teme, francusko Državno odvjetništvo – neki njihov Turudić iz 19. stoljeća – pokrenuo je sudski spor protiv slavnog pisca optužujući ga za nemoral i štetu koji time nanosi francuskom društvu. Iako je Sud uvažio dijelove optužbe, na kraju je Flauberta ipak oslobodio. Ne čudi što je naposljetku Emma Bovary ušla u povijest svjetske književnosti i kao takva našla mjesto u lektiri.
No bez obzira na zasluženo mjesto u historiji pisane riječi, postavlja se pitanje izaziva li njeno čitanje u maloljetnika privlačnost ili odbojnost prema knjigama. Moj zaključak je nedvosmislen – Madame Bovary izaziva u mladog čitatelja prijezir prema pisanoj riječi, ne samo zbog dugih opisa i puno nepotrebnih likova, nego ponajviše zbog vremenskog odmaka, ali i zbog načina kako Patkica i druge profesorice hrvatskog objašnjavaju ovaj književni lik.
Ne, gospođa Bovary nije „simbol slomljenog čovjeka pod teretom vlastitih htijenja i ambicija“, već je riječ o mentalno bolesnoj osobi, koja zasigurno boluje od anksioznosti i depresije, i to toliko jake da je ni vlastito dijete nimalo ne uveseljava. Emma Bovary je čisti dokaz kako anksioznost i depresija nisu bolesti modernog doba, nego su na planetu prisutne stoljećima, ali nitko ih tada nije ni prepoznavao ni dijagnosticirao, niti im se govorilo da uzmu motiku, pa će ih tako izliječiti. Gustave Flaubert je pripadao najinteligentnijim ljudima 19. stoljeća, ali ni on apsolutno nigdje ne spominje mentalnu bolest. U njegovoj knjizi, Emma je nesretna iz čista mira, pa naposljetku iz čista mira popije otrov. Da bi se čovjek ubio, potreban je ogroman očaj koji samo depresija može razbuktati. Na kraju krajeva, brak Emme Bovary uopće nije bio loš. Muž ju je pazio i hranio, ona ništa nije radila i obasipana je svom ljubavlju. Pa kud ćeš bolje od toga?
Nove generacije koje upravo u školama čitaju Gospođu Bovary jako puno govore baš o mentalnom zdravlju, a ovdje se glavni lik ubije, a ni jedne riječi o stanju glave.
-Kae z glavom? – pitali bi stoga Purgeri Gustavea Flauberta.
