Azil Dubrovnik redovito objavljuje priče o psima koji se nalaze pod njihovom skrbi. Danas je red došao na Luigija, uz priču o lovačkim psima.
Njihovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Jao, pa kod vas su samo lovački psi..”
Tako nam je jedna posjetiteljica nedavno razočarano komentirala situaciju u azilu.
Iskreno, ne znamo čemu se nadala kada je došla, ali nije puno pogriješila.
U sklonište nam uglavnom dolaze lovački psi i njihovi križanci.
Redom – nečipirani, necijepljeni, mršavi, puni parazita, puni rana.
Samo posavskih goniča imali smo sigurno pedesetak.
Luigi je jedan od njih.
Posavski gonič, pronađen u Konavlima. Ima oko tri godine.
Kao i gotovo svi koje smo upoznali prije njega, divan je s ljudima. Nježan, privržen i nenametljiv. Ne vuče za rukav, ne skače, ne traži puno.
A ipak, nekome je bio samo alat.
Potrošna stvar.
Pas koji vrijedi dok služi svrsi. Kada se izgubi, ozlijedi, ostari ili jednostavno postane višak, postaje nebitan.
I zato da, kod nas je puno lovačkih pasa.
Ne zato što su loši psi. Naprotiv.
Često su među najnježnijima koje upoznamo.
Kod nas ih ima puno jer ih se previše još uvijek smatra alatom, a premalo živim bićima, nimalo članovima obitelji.
Za Luigija sada tražimo upravo to, obitelj.
Dom u kojem će biti voljen, spavati na mekanom, ići u šetnje i napokon živjeti život kakav zaslužuje svaki pas.
A ako nama ne vjerujete, pitajte bilo koga tko ima lovačkog psa kao kućnog ljubimca.
Reći će vam isto:
Nema boljih.
Luigi je čipiran (191100002341405), cijepljen, kastriran i zdrav.
Neka vam ne bude teško podijeliti objavu.”
