Vjera Šuman donosi presjek tjedna u novoj kolumni Utijavanje na hladno.
Ponedjeljak je donio Dan antifašističke borbe, što znači obvezno polaganje vijenaca, ali i vječne ljetne rasprave o partizanima, ustašama i čijih je u povijesti bilo više. Desnica ponovno “provjetrava” povijesne arhive, ljevica brani tekovine, a građani na produženom vikendu samo spajaju neradne dane s godišnjim odmorom. I samo usput, ovisno o obiteljskom naslijeđu, staju uz one prve ili one druge. Red vrijeđanja u Brezovici, red polaganja ruža i nabubana rečenica ministra Ružića, koji je s velikim naporom i koncentracijom pazio da, bez greške, u istu rečenicu ukomponira i jedan i drugi totalitarizam. Kako je, je li, red. Kad je uspio, vidno je odahnuo. Nije ni slutio koliko je teško biti ministar, pogotovo što je kao liječnik navikao izgovarati vlastite rečenice. Ali, što je tu je, utrenirat će se brzo. Istovremeno bliži se ljetna stanka za naše jako iscrpljene parlamentarce, koji su ovaj tjedan priveli kraju uz duboke teme. Na tapeti im je bio Zakon o provedbi EU Uredbe o obnovi prirode (jer nam prirodu doista treba spašavati od nas samih) i Zakon o veterinarskim lijekovima koji ide u hitnu proceduru. Dok se bave time kako pravilno liječiti krave i obnavljati livade po napucima iz Bruxellesa, zastupnici barem imaju priliku uzeti pauzu od međusobnog vrijeđanja. I to je nešto.
Za to vrijeme, naš je premijer spakirao kofere i s dvojicom ministara ‘pobjegao’ u Kanadu. Službeni razlog? Predavanja o ‘snazi malih država’ i potpisivanje sporazuma o vojnim bespilotnim sustavima s Kanađanima. Neslužbeni i daleko važniji razlog? SP i navijanje za Vatrene protiv Paname s tribina u Torontu. To se zove pametno spajanje ugodnog s geopolitičkim i u maniri je pravog državnika. Iako premijer, vezano za utakmicu vatrenih s Panamom, nije ni najmanje odgovoran, pola Hrvatske je nakon tog susreta u sitnim satima, na Normabelu. A još trebamo ‘preživjeti’ Ganu. Nekad bi se smijali, čuj to, Ganu, ali na ovom SP-u sve je drugačije. Male momčadi na koje bi nekad odmahnuli rukom, sad su najveća opasnost i za jače timove od naših. Još jedan dokaz da svijet kakav poznajemo i mi i Dalić, odlazi kvragu.
Dok premijer preko Atlantika rješava globalne saveze, kod kuće ga vjerno čeka oporba. Siniša Dajštodaš Dončić javno je prigovorio premijeru što se ne pojavljuje na domaćim događanjima. HDZ mu je ekspresno odgovorio ‘kako je umislio da može docirati tko bi kamo trebao doći’. Pritom, Dajštodaš Dončić ne smatra nimalo problematičnim njihov nedolazak na proslavu Dana državnosti. Ukratko, klasična pripetavanja u nedostatku pametnijeg posla. Što se tiče Ustavnog suda, i dalje se ‘dogovaraju’ kako nema dogovora, a neće ga ni biti. Dakle, stanje je stabilno. Premijer je navijao u Kanadi, Sabor liječi životinje, a zajedno broje dane do saborske ljetne stanke kada se politički cirkus seli na jadranske plaže. Neki zlobnici kažu kako je sreća što premijer s ministrima neće biti na ‘tekmi’ s Ganom, iako se još vode rasprave donosi li im Plenki sreću ili, ne daj Bože, nesreću. Saznat ćemo u subotu.
Dujmović je objavio status o lokalnoj željeznici koja bi vozila od Grada do Zračne luke, prigovarajući da nitko ozbiljno tu mogućnost ne razmatra. Pa sam malo provjeravala koliko je tako nešto realno. Dok ostatak Europe u zračnu luku putuje tiho, ekološki i u milisekundu točno, na krajnjem jugu Hrvatske primjenjuje se provjereni model. Preživljavanje, točnije reli na magistrali D8. Spoj Grada, Mokošice i Čilipa ljeti se pretvara u užarenu kolonu u kojoj taksisti, turisti i lokalci gube živce i vrijeme. Što je najstrašnije, gube i živote. Kao rješenje, država godinama gura famoznu brzu cestu Dubrovnik – Čilipi. Međutim, ta cesta ima jednu ozbiljnu manu, nikako da se izgradi. Javni natječaj za njezinu izgradnju ponovno je pao (poništen je) zbog rasta cijena građevinskih radova i žalbi izvođača. Procjenjuje se da bi ta cesta, kada i ako se izgradi, koštala vrtoglavih 300 do 350 milijuna eura, isključivo državnog novca, jer prolazi kroz iznimno zahtjevan teren. I što dobivamo za taj novac? Samo još više asfalta i još više automobila uglavljenih na ulazu u povijesnu jezgru.
Usporedbe radi, francuska Nica imala je identičan problem. Brda, more, uski prostor i zakrčen aerodrom. No, umjesto da betoniraju brda novim trakama za auta, oni su uveli laki šinski vlak (Tram-Train), koji kombinira brzinu vlaka izvan grada i praktičnost tramvaja u centru. Tamo se u klimatizirani vagon ulazi na aerodromu, a u srcu grada ste za točno 26 minuta – potpuno imuni na gužve na cestama. U povijesnoj jezgri čak nemaju ni žice u zraku, već se baterije tramvaja napune na stanici za svega 20 sekundi. Kada bismo francuski recept primijenili na dionicu Mokošica – Gruž – Grad – Čilipi, dogodio bi se stvarni prometni preporod. Ombla pritom ne bi bila ugrožena. Stanovnici Mokošice stizali bi u centar za manje od 15 minuta bez paljenja automobila.U olakšanju života u Župi, da ne govorim. Turisti s aerodroma išli bi ravno u hotele tračnicama, ostavljajući magistralu praznom i sigurnom. Grad bi se rasteretio od tisuća taksi vozila koja ljeti stvaraju čepove. Izgradnja ovog lakog vlaka duž cijele trase od 30 kilometara koštala bi između 400 i 550 milijuna eura. Na prvi pogled to je skuplje od brze ceste, ali trik je u tome što Europska unija daje do 85 posto bespovratnog novca za zeleni tračnički promet, dok za nove magistrale ne daje gotovo ništa. Dakle, Hrvatska bi iz svog džepa morala platiti tek oko 60 do 80 milijuna eura,što je višestruko jeftinije od ‘propale’ brze ceste!
Gdje je onda zapelo? Glupo pitanje. U našoj politici i birokraciji. Dok Estonija drži 99% države online preko sustava gdje institucije same razmjenjuju podatke, hrvatska birokracija pati od ‘fasadne digitalizacije’. Kod nas sustav e-Građani služi da papir preuzmete digitalno, pa ga isprintate i odnesete teti na šalter da udari pečat. Za projekt lakog vlaka potrebne su godine rješavanja imovinsko-pravnih odnosa po Konavlima i Župi dubrovačkoj te brze reakcije Državne komisije za kontrolu javne nabave . U Sloveniji se neosnovane žalbe koje koče projekte rješavaju digitalno za par dana uz rigorozne kazne, dok kod nas propale firme bez ijednog bagera mogu legalno blokirati natječaje mjesecima. Istovremeno je birokratski aparat fokusiran na prebacivanje odgovornosti i traženje ‘papira više’. Zato južni tračnički preporod ostaje znanstvena fantastika, a brza cesta projekt koji uspješno živi jedino na papiru. Od natječaja do natječaja. Ako se i izgradi, koštat će skuplje, a zagađivat će više. Zašto onda forsiramo ‘brzu cestu’? To je uvijek pitanje kapacitiranosti ljudi koji odlučuju, pitanje političkih taština, ali i pitanje koliko je racionalnost tema koja politiku uopće zanima. A što se vražje Gane tiče, čuvajte srce i nerve, ljudi moji nije to pitanje života i smrti, nego samo ‘najvažnija stvar na svijetu’! Eto vas.
