Hrvatski san o još jednom velikom uspjehu u najvećem rangu nogometnog natjecanja prekinuo je nekakav čip u lopti i nekoliko vlasi na Matanovićevoj glavi koje su možda dodirnule loptu, a možda i nisu. Toliko je bilo dovoljno za poništenje gola za izjednačenje u utakmici s Portugalom, u zadnjim momentima utakmice. Hrvatska ne prolazi dalje.
Ono što je tako očigledno, a to je da Matanovića glava nije dodirivala loptu, barem ne u glavnome, raspršilo se pred ekipom iz VAR sobe koja je odlučila da je možda eto dotaknuo jedan pramen. Raspršilo se i sve ono što su navijači mislili da znaju o nogometu, a to je da, ako protivnički igrač doda loptu, nije zaleđe.
‘Vatreni’ se vraćaju doma, do sljedećeg natjecanja. Dotad bi VAR ekipa trebala uzeti u obzir što će se sve mjeriti kao zaleđe, kad se napadač nađe ispred gola. Milimetar i po’ ramena? Lastika na gaćama? Ako su ovdje ključnu igru odigrale vlasi na glavi, možda bi u procjenama je li napadač koji trči prema golu bio u zaleđu trebalo uzeti i dlake na njegovoj ruci. Pa ako se naježio od uzbuđenja, a tri dlake s ruke su mu prošle tu kritičnu crtu, poništavati golove. Za to vrijeme će navijači 10 minuta nakon postizanja očiglednog pogotka ipak pričekati na veselje i pjesmu, kada netko u VAR sobi potvrdi kako je to zaista i bio pogodak. Radost može na čekanje.
PRVACI KOJI SU UNAPRIJED POZNATI
Sve ovo nije samo stvar gorkog okusa koji je nama, kao hrvatskim navijačima, ostao u ustima. Stvar je ubijanja ljepote, ljudskog i prirodnog. Ubijaju se strast u igri i kreativnost igre. Sinoć se dogodilo Hrvatskoj. U nekim od brojnih utakmica na ovom i na drugim prvenstvima, dogodit će se nekoj drugoj ekipi. Time se ne dopušta prirodnost, nego se sve mjeri u milimetrima, nanočesticama, naknadno i iz milijun kutova, pa i ono što je ljudskom oku očigledno, jasno i vidljivo, a ljudskom mozgu logično.
Veliki zaljubljenik i poznavatelj nogometa, kolega novinar Maro Marušić, prije nekoliko godina je upozorio da su natjecanja izgubila svu ljepotu, u kolumni koju je nazvao ‘Ovakav moderni nogomet treba zabraniti!’. Navodi da je sve postalo pitanje profita koji je uništio umjetnost nogometa; za jedne najbolji Ronaldo igra u nogometno netradicionalnoj Saudijskoj Arabiji jer su mu dali suludo puno love, za druge najbolji Messi igra u nogometno netradicionalnoj Americi jer su mu dali suludo puno love, a bogati europski klubovi dovlače najbolje igrače i unaprijed se zna kako će Englesku osvojiti City, Španjolsku Real, Njemačku Bayern itd. I tako godinama unaprijed. Čemu onda gledati natjecanja? Gdje je neizvjesnost?
Neki pijani multimilijarder može kupiti bilo koji klub na svijetu, pa i iz zemlje u kojoj rastu nogometni antitalenti i u kojoj se on ni ne prati tako vjerno. Dovest će najbolje igrače svijeta i to će postati prvak Svemira. Time se uništila ona ljepota u kojoj bilo koji klub može postati prvak temeljem talenata koji u njemu izrastaju. Time se uništavaju i snovi brojne djece koja negdje, na vrućem asfaltu, nabijaju loptu i sanjaju da će postati velike zvijezde.
‘ISTISNULI STE DUŠU IZ SVEGA’
No, ljepota i kreativnost ne ubijaju se samo u nogometu, nego i na svim ostalim poljima. Filmska uspješnica ‘Vrag nosi Pradu 2’ koja upravo oduševljava javnost, bavi se tim pitanjem. Glavna junakinja, u trenutku kada prima prestižnu novinarsku nagradu za istraživačko novinarstvo, dobiva otkaz. Kakav paradoks! Nagrađena je zbog toga što je izvrsna. A istodobno dobiva otkaz, također zato što je izvrsna.
Njeno radno mjesto ne nestaje zato što je podbacila, nego zbog toga što se poslovanje restrukturira uslijed pada tradicionalnog novinarstva. Traži se efikasnost i operativnost. Kreativnost postaje opterećenje za budžet. Koga briga za njenu seriju korisnih istraživačkih tekstova o financijskim institucijama? Tko bi na to uopće kliknuo? U svom govoru, ona emotivno izražava nezadovoljstvo jer su ‘istisnuli dušu iz svega’.
COPY/PASTE UMJESTO KREATIVNOSTI
‘Vrag nosi pradu 2’ ide još dalje pa prikazuje isti trend i kroz oblast potpuno suprotnu nogometu – modnu industriju. Čak se ni ta u suštini kreativna industrija više ne vodi autentičnošću, kreativnošću i originalnošću, nego algoritmima, investitorima i oglašivačima.
Modni časopisi gube uredničku hrabrost, moda postaje vođena algoritmima, originalnost se baca pod noge komercijalnim odlukama, a osobnost pred korporativnošću. Kreatori mode nekoć su bili predvodnici trendova i promjena, brendovi su imali svoj točno određeni identitet. Znalo se što se može dobiti od Guccija, što od Versacea, a što od Prade, po čemu su različiti i posebni. Moda je stvarala kulturu, a danas je rezultat podataka koje diktiraju različite platforme. U toj masi najrazličijih brendova koji su bili prepoznatljivi kroz godine i kao takvi postali kultni, sad su posve nalik jedni drugima. U strahu da ne pogriješe.
VALENTININA HALJINA
Moglo bi se ići u nedogled. Film, glazba, hrana, fotografija… Svaki segment života izgubio je jedan ljudski doživljaj, viziju, osobnost, hrabrost i originalnost… Spremnost da se učini nešto lijepo, i da se to što je lijepo cijeni. Zato što je lijepo. Ljepota je u – lijepom. A ne nužno u – savršenom.
No, svijet je odlučio ići nekom drugom putanjom gdje je ta estetika podređena savršenstvu. U tom konstantnom cjepidlačenju, u procjenama zaleđa, gledat ćemo gdje je stršao nečiji pramen. Čitat ćemo hrpetinu tekstova koje će napisati roboti, pa čak i kad je riječ o priopćenjima političara čiji je smisao da nas temeljem autentičnosti i iskrenosti uvjere da ih biramo i da im vjerujemo. Još jedan paradoks! I da, centimetrima ćemo mjeriti i isfilozofirati, zaboga, jedan najobičniji kompliment jednog bivšeg golmana na račun haljine Valentine Miletić – je li seksizam, nije li seksizam, je li pokušaj promocije kreacije nogometaševe žene ili jednostavno činjenično stanje – haljina je lijepa. I lijepo pristaje lijepoj ženi.
U svoj toj besmislenoj filozofiji i cjepidlačenju, uspjeli smo istisnuti ljepotu iz nogometa, novinarstva, mode, hrane, filma, slavljenja i ljepotu življenja. Uspjeli smo istisnuti dušu iz svega.
