Uobičajeni ugostiteljski trend je da muškarci i žene sve češće rade kao animatori – ‘ubacivači’ gostiju. To nije uočljivo samo na dubrovačkoj ulici Prijeko, nego i širom Grada. Jedan od zanimljivih ‘ubacivača’ je mladi Latinoamerikanac Franco Miguel Gonzalez Lopez.
Franco je prije dvije i pol godine je došao iz Bolivije kako bi studirao na Sveučilištu u Splitu. Živio je u središnjoj Boliviji, u dolini planinskog lanca Anda, u gradu Cochabamba koji je na nadmorskoj visini od 2570 metara. Grad ima više od 1,3 milijuna stanovnika, a 1571. godine ga je osnovao španjolski konkvistador Geronimo de Osorio i nazvao Villa de Oropeza da bi kasnije preimenovan u Cochabamba. Na kečuanskom jeziku drevnog naroda Inka naziv trećeg po veličini bolivijskog grada dolazi od riječi q’ucha (jezero) i pampa (ravnica), tako da ime grada znači ”ravnica puna malih jezera“.
Dok govori o svojoj južnoameričkoj domovini u središnjem dijelu tog velikog kontinenta, Franco uz zarazni osmijeh i s žarom u glasu priča kako je glavni grad Sucre, ali su od njega veći i Santa Cruz de al Sierra, La Paz i Cochabamba. Za sebe kaže da je po zanimanju barmen, da ima 23 godine i da je od dolaska u pradomovinu svog djeda naučio hrvatski jezik tako da uz maternji španjolski, govori engleski te portugalski i francuski. To mu jako pomaže u komunikaciji sa stranim turistima kad ih pokušava animirati da posjete restoran u kojem trenutačno radi kao animator:
“Djed je iz malog sela Golci kod Crikvenice, a u Boliviji radio kao rudarski inženjer jer je ta zemlja bogata mineralima. No, ja studiram kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu, a uz studiranje radim već treću sezonu. Imam veliku želju da u povijesnoj jezgri Dubrovnika, kad završim studij, prema vlastitom konceptu otvorim originalni kubanski latino coctail bar koji će odrazit moju životnu energiju. Volim plesati, opušteno komunicirati i uživati s ljudima. Nadam se da ću ostvariti tu ambiciju, ali do otvorenja trebam još dosta raditi i steći nužno radno iskustvo. Jako mi se sviđa život u Dubrovniku. Već sam živio u Lapadu i na plaži uvale Lapad, kao pomoćni konobar radio u “Hotelu Komodor“. Sad živim u Vetranićevoj ulici unutar Grada. Inače sam pretprošlo ljeto u Dubrovnik s katoličkom misijom došao kod fra Ivice u crkvu sv. Mihajla u Lapadu. Sviđa mi se živjeti u Dubrovniku, ovdje sam upoznao mnoge ljude i mnogi već znaju kakav sam čovjek i radnik. Dubrovnik je malo mjesto i dopada mi se, ovdje uživam kao i širom Dalmacije“, ispričao nam je Franco čiji je stariji brat neko vrijeme također studirao u Zagrebu. Međutim prije tri godine se iz Hrvatske vratio u Boliviju gdje još živi i Francov brat blizanac.
Francov kolega na poslu, konobar Lujo Bazdan ima samo pohvalne riječi za njega i kaže nam da je Franco jako dobar dečko: “Pun je potencijala, mlad je i nije mu teško slušati savjete nas starijih. Ali, neće uvijek da posluša“, kroz šalu komentira Bazdan te, uozbiljivši se, dodaje: “Perspektivan je, bit će nešto od njega!“
Franco s gostima razgovara bez teškoća i mijenja jezik s kojim komunicira, neposrednošću razoružava i najveće ‘mrgude’ od gostiju koji potom, vidno promijenjenog raspoloženja sjedaju i uglavnom naručuju ono što im on preporuči. Mnogi se iznenade kada im kaže da je iz Južne Amerike i onda razgovaraju na lokalnom narječju, a posebno im je zanimljivo kako je Franco otišao predaleko od svog doma. Nakon što su sjeli za stol restorana, goste “preuzimaju“ drugi konobari, a Franco nastavlja animirati nove potencijalne goste.
Mnogima priča kako je život u Hrvatskoj sličan ivotu u Španjolskoj, ali on smatra kako je ovdje ljepše jer se ovdje više druže i šetaju, piju kafu…
“Da, Južna Amerika ima siestu i popodnevno spavanje, ali u Dalmaciji Hrvati imaju fjaku. Dopadaju mi se obje navike i volim spavati kad god mogu, ali još nisam za siestu. Još sam mlad i radije sam za fjaku!”, zaključio je za Dubrovački dnevnik mladi Latinoamerikanac Franco Miguel Gonzalez Lopez.
