Suradnja dubrovačkog kolekcionara, likovnog promotora i suradnika Ljetnih igara Andrije Seifrieda i Društva prijatelja dubrovačke starine i ovog je ljeta na tvrđavi Bokar rezultirala postavkom izložbe koja će obilježiti sezonu. Seifried je ovog ljeta na Bokar doveo izložbu umjetničkih djela akademskog kipara iz Zagreba Hrvoja Dumančića koju je kipar jednostavno nazvao “Krug“.
Autor je misao-vodilju svoje izložbe pojasnio na ovaj način:
“Sve se kreće i vraća. More. Pogled. Krug nije oblik. On je stanje ravnoteže u kojem nijedna točka nije važnija od druge. Možda je zato i emocija poput kruga – bez početka, bez kraja, uvijek prisutna“.
Tako je kipar u katalogu objasnio ljubiteljima umjetnosti svoju ideju, a valja reći da je znatan dio djela izložio upravo u kružnoj dvorani Bokara. Dumančić je na otvorenju izložbe rekao kako je u našem gradu zadnji put izlagao prije 15 godina te se prisjetio kako je kao umjetnik Dubrovnik predstavljao u njegovu gradu-pobratimu Rueil-Malmaisonu, te naglasio da su skulpture za ovu izložbu čekale još od 2020. godine da budu konačno izložene u “najljepšem hrvatskom gradu“.
Zanimljivo je i to kako je Dumančić 2021. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti stekao doktorat iz kiparstva, a posvetio ga je pitanju “Može li likovno djelo evocirati uspomene iz djetinjstva“.
Obrativši se okupljenima, Seifried je naglasio kako većina izložaka predstavlja konje te stoga osjetio potrebu da pojasni otkud konji na Bokaru: “To nisu konji, to su ljudi nazbilj, životinje koje zatvaraju životni ciklus, životni Krug koji se nikad ne prestaje okretati… Bokar je izazov za umjetnike i nadam se da će inspirirati ostale umjetnike. Ali, tvrđava se neće prilagoditi umjetniku, nego se umjetnik mora prilagoditi Bokaru. Naše poznanstvo možda ne traje dugo kao kod drugih, ali pratio sam njegov rad dugo i zahvalan sam mu što se prilagodi. Povezanost Dubrovnika i Dumančića nije slučajna niti trenutna nego je trajna. Zašto je Dumančić opsjednut konjima? Družeći se s tim plemenitim životinjama vrlo dobro je ušao u psihu tog izuzetno prilagodljivog bića koje dobro poznaje psihu čovjeka. Njegovi konji ne nose jahače, oni su tu u umjetničkom prikazu autora kao omiljene figure, nisu monumentalni kako bi se promatrali kao nešto uzvišeno, već su tu poput stamenih bića bliskih čovjeku: da im sedivi, pomiluje ih, osjeti teksturu materijala, tu podatnu glinu…U medaljonima, koji su znakovitog kružnog oblika, umjetnik izvodi koloplet konjskih glava, gotovo ples naglašen zlatnom bojom da bi još više istaknuo krug života koji se uvijek zatvara, ali ostavlja i mogućnost sagledavanja i razmišljanja“ rekao je Seifried i dodao:
Dumančić je “baš u Bokaru otkrio dum Marinova čovjeka, odnosno konja nazbilj ili je pak ugledao kuglu mjesečevih mijena na dubrovačkom zvoniku? Ako sve to izvrnemo naglavačke dolazimo do konačnog zaključka da u kiparstvu Dumančića postoji autentična ljepota i čistoća stvaranja te oblikovanja umjetničkog djela…”
