S malim zakašnjenjem od nekoliko godina, uhićen je brigadir Ivica Devčić, nekadašnji načelnik Samostalnog sektora za postupke javne nabave MORH-a. Vijest sama po sebi ne bi bila ništa posebno; tek kap u moru korupcije, kriminala i pogodovanja koja već desetljećima pune naslovnice, a puno rjeđe i zatvorske ćelije. Međutim, pravi biser krije se u obrazloženju: ne tereti ga se za primanje mita, nego “samo” za zlouporabu položaja i ovlasti pri natječaju za nabavu vojnih čizama, gdje je jednoj tvrtki navodno omogućio – prednost.
To bi mogao biti prvi slučaj u povijesti zlouporabe položaja, da je neko nekome pogodovao u velikom poslu, isključivo iz dobrote srca. Kakav mito, kakva provizija, kakvi bakrači! Naš junak se, izgleda, ujutro budio s mišlju: kako bih ja danas usrećio jednog poduzetnika, a da od toga nemam baš nikakve koristi? Ako je to istina, bilo bi nepravedno i dizanje optužnice. Naprotiv, takvog altruista bi trebalo nagradit barem zlatnom medaljom s likom Svetog Franje Asiškog koju izdaje Hrvatska kovnica novca.
I dok vladajući zadovoljno poručuju kako je ovo dokaz da institucije rade svoj posao i da se država odlučno bori protiv kriminala, oporba sve to naziva predstavom po receptu “Kruha i igara”. Samo što je kruh postao luksuz, igre sve skuplje, a publika odavno zna scenarij. I vazda ista publika plješće; sretni umirovljenici, stranački hodočasnici i birači, kojima je najveći infrastrukturni projekt u selu obećanje da će im dogodine, možda, stić – asfalt.
U međuvremenu internetom kruži krivotvorina hrvatske himne, nepoznatog autora, koja počinje: “Lijepa naša imovino, nepresušni bankomatu, pljačkamo te, gulimo te i u miru i u ratu”.
Dubrovački gradonačelnik iznova je dobio policijsku zaštitu. Tako su procijenile sigurnosne službe, premda građanima, ko i obično, nije rečeno od koga ga točno – štite.
Zanimljivo, zaštita je stigla baš nakon što je gradonačelnik svečano najavio da će mu treći mandat biti posvećen obračunu s “moćnima” i “uglednima”, onima koji u crkvi sjede u prvom redu. “Ja više neću šutjeti! Bogu Bog, a popu pop”, poručio je gospar Mato. Grad je nakon toga utihnuo. Nije mala stvar kad čovjek najavi da će se obračunat s onima u prvom redu. Zadnji red ionako već desetljećima nitko ništa ne pita. E, pa baš zato građane škakulja pitanje; ‘ko to prijeti gradonačelniku? A kandidata ne fali. Lani su to, prema jednima, bili ilegalni taksisti, po drugima, javno prozvani šoferi kamiona s bijelim prahom, a neki koji vjeruju u nadnaravno, sumnjaju na nemirne duhove pokojne Atlantske plovidbe. Dubrovnik očito ima privilegiju da ga istodobno progone i divlji kapitalizam i paranormalne pojave.
Pa onda imaš male iznajmljivače; nisu baš oduševljeni gradonačelnikom, ali teško je stare babe zamislit kako prijete. Ionako su prezaposlene čisteći tuđu šporkecu, brojeći otkaze rezervacija i računajući hoće li od sezone ostat štogod za novi air-kondišn, ili samo za freško pituravanje. Veliki iznajmljivači, vlasnici desetaka apartmana, zvuče puno ozbiljnije, ali njima je hrvatska država odavno dokazala da se nemaju čega bojati. A nekima ovo pak sluti na međunarodnu hibridnu prijetnju. Albanci! Drže do časti i mogli su zamjerit što se o njihovoj zemlji grubo govori u Dubrovniku, kad južina doplavi tone smeća s jugoistoka. A ovo je zapravo jedina optužba argumentirana slikom. Sve ostale optužbe za ovu opasnu prijetnju, nisu još slikane.
Tako, prema upućenim izvorima, sumnjivi ostaju samo nervozni građevinski investitori, kojima je donošenje novog, restriktivnog GUP-a, zaustavilo gradnju stotinu i nešto kuća, pa im propada ulaganje više od pola milijarde eura. A trebalo ih je samo uvjerit da će jeftinije proć ako se umjesto zgrada na građevinskom zemljištu, odluče nešto zeleno sadit, pa makar to bile i – pomadore. Kineska poslovica kaže da onaj ‘ko sadi drvo, sadi – nadu.
Prof. dr. sc. Primorac ovih je dana izjavio da je njegov život poput čaše prozirne, pitke vode. Zaboravio je samo reć – iz kojeg vodovoda? Zato je njegov pitki i prozirni životopis odma’ potaknuo pola političke scene u potragu za laboratorijskom analizom uzorka. Oporba se prisjetila dugog popisa zagađivača, koji svakoj vodi daju boju, okus i miris. Otkup gradskog stana u Splitu uz asistenciju njegove mame, bilo je tek blago zamućenje, prema priči o dugu iz vremena njegova mandata u Ministarstvu obrazovanja i znanosti. Dug, od oko 733 tisuće eura, uz kamate i sudske troškove, na kraju je porezne obveznike košto skoro tri milijuna eura. Dakle, voda možda jest pitka, ali je račun za nju bio – šampanjski! Doktor je već godinama HDZ-ov politički univerzalac. Nekad kandidat gubitnik na predsjedničkim izborima, danas je kandidat za predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Sutra, ‘ko zna, možda ravnatelj Nacionalnog parka, direktor Hrvatskih šuma ili izbornik vaterpolske reprezentacije. Sve što spada u nauku.
U normalnim državama poraz znači političku pauzu. U nas znači ažuriranje životopisa. Doduše, doktor će svakom zgodom naglasit da je on “neovisan” i “nestranački”, što u hrvatskoj politici često znači samo to da člansku iskaznicu nije nužno pokazivat – pred kamerama.
A onda ide standardna mantra; malo domoljublja, malo moralnih i kršćanskih vrijednosti, obavezna zahvala braniteljima, nekoliko puta “Hrvatska iznad svega” i predstava može počet. Politički govor u nas sliči božićnom TV programu; svi ga znaju napamet, ali ga svake godine ponovno odgledaju. Ako i propuste dio tijekom objeda, znaju točno što slijedi nakon deserta.
A apatični birači, pristalice oporbe, primjećuju da je doktor toliko iritantan da uz njega čak i njihov Hajdaš Dončić djeluje ko Normabel. Ali, iritantnost u hrvatskoj politici očito nije mana. Ako ste dovoljno uporni, dovoljno umreženi i dovoljno često, iritantno ponavljate, kako sve radite isključivo za Hrvatsku, funkcija vas sama pronađe. Pa makar vam život bio proziran poput čaše – mutne vode.
Svjetsko nogometno prvenstvo s 48 reprezentacija, razvučeno preko Sjedinjenih Država, Kanade i Meksika, predstavljeno je kao povijesni iskorak. Fakat jes iskorak, od nogometa prema industriji zabave. Toliko je momčadi sudjelovalo da se više nije znalo igra li se Svjetsko prvenstvo ili kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Navijači su se pitali – je li ovo bio trijumf modernog nogometa ili akvizicija bankara, televizijskih kuća i trgovačkog marketinga?
Odgovor je na kraju objavila FIFA: oni sami zaradili su 17 milijardi dolara pretvarajući najpopularniji sport na svijetu u Black Friday s travnjakom. Amerikanizacija nogometa dobila je i svoj liturgijski trenutak; polusatni odmor između dva poluvremena na finalnoj utakmici.
U ostatku svijeta se za petnaest minuta odmora stizalo popiti čaj i poslušat savjete trenera.
U Americi se za trideset minuta stigne kupit hamburger, bidon gaziranog pića, novi SUV na kredit i još poslušat domoljubni spektakl u izvedbi planetarno popularnih pjevačkih zvijezda.
Na kraju je Španjolska podigla pobjednički pehar, pod budnim okom nezadovoljnog američkog predsjednika, koji je po običaju zauzeo mjesto koje mu ne pripada, pokazavši tako Španjolcima ‘ko je – gazda u kući.
