Piše: Maro Marušić
Tužna je činjenica da velikani sporta nikad ne odlaze na vrhuncu. Baš kao što se u samom životu rađa, raste, doživljava peak, stari i umire, baš tako je i u raznim nadmetanjima. U zenitu karijere vojvotkinja od Kenta uručuje ti pobjednički pokal na centralnom vrhu Olimpa dok iz svečane lože plješće Zeus u pratnji svojih ljubavnica – to je taj trenutak kada si Direktor Svemira, ali sa vrha put u mirovinu je samo jedan – spuštanjem rijekom Pad, pa dole desno ravno u Had.
Uzmimo kao primjer Michaela Jordana, najvećeg u povijesti loptanja pod obručima. Rodio se u New Yorku, odrastao na Sveučilištu North Carolina, a vrhunac doživio s Chicago Bullsima. U umovima košarkaških zaljubljenika bajka o Letećem Visočanstvu završava 1998. godine u reketu Delta Centera, kada je pred šesnaest hiljada svjedoka u revolveraškom dvoboju okružen četvoricom Jazzera izrešetao Bryona Russela, pa s kubankom u ustima i šestim prstenom na rukama odjahao u suton prema rijeci Grande. Nitko dalje neće spominjati – niti će se o tome snimati dokumentarci za Netflix – kako se Michael tri godine kasnije vratio s Rija Grande i uputio na istok prema rijeci Pad potpisavši za Washington Bullets. Ali nije to bio više onaj grande giocattore. U posljednje dvije sezone svoje karijere koje je odigrao za Bulletse – oh, koje li ironije – Michael Jordan je u prosjeku po sezoni ispaljivao najmanje metaka, a njegov Washington, unatoč prezimenu, nije uspijevao doći do nijednog revolveraškog dvoboja u play offu. Naposljetku, star i umoran, okružen praznim čahurama, osedlao je bika i pokunjeno se vratio u legendu.
Gotovo isto se dogodilo i onom drugom Michaelu, vjerojatno najvećem vozaču u povijesti Formule 1. U mirovinu je iz momčadi Ferrarija Schumacher otišao 2006. godine dok je, što bi rekla današnja mlađarija, još bio u prajmu. Vratio se iz sportskog grob(nik)a četiri godine kasnije za volanom Mercedesa i tamo odvozio naredne tri sezone. U tom periodu nije upisao niti jednu pobjedu, niti jedan pole position, i nakon što je samo jedan jedincati put dospio na pobjednički podij, osedlao je Ferrarijevog propetog konj(ić)a, zapalio gume, pa se pokunjeno vratio u pitanja za kviz.
Suhi listopad
Slično je i u drugim sportovima. Tri najveća razigravača u povijesti rukometne igre su Nikola Karabatić, Ivano Balić i Jackson Richardson, a ono što im je zajedničko jest da ni oni u mirovinu nisu otišli u ljetu karijere, nego u samu jesen, kao suhi listovi Irfana Smajlagića. Stari dobri Nikola Karabatić svoj (listo)pad dočekao je u Parizu 2024. godine gdje je njegova Francuska ostvarila daleko najgori rezultat na Olimpijskim igrama otkako on za nju igra – tek osmo mjesto što se nikad prije nije dogodilo, pa je trebalo vidjeti u pravilima je li tako nešto uopće dopušteno za Karabatićeve Tricolore.
Stari dobri Ivano Balić pak kraj karijere dočekao je bez značajnijeg trofeja u klubu HSG iz Wetzlara, gradića manjeg od Pule, a stari dobri Jackson umirovljenje je doživio bez značajnijeg trofeja u klubu Chambery iz Savoie, gradića manjeg od Zadra. Baš tužno, i što drugo reći, osim citirati Andrea iz Outkasta:
…I’m sorry Mr Jackson, ooh, I’m for real…
Naravno da je ista stvar u nogometu – i tamo su najveći prije penzije padali kao listovi bjelogoričnih stabala pred Dan mrtvih. Edson Arantes do Nascimento Pele tako je svisvete dočekao u opskurnom njujorškom Cosmosu, u zemlji koja uopće nije znala nogometna pravila. Diego Armando Maradona svoju posljednju Noć vještica odigrao je u dresu Boca Juniorsa gdje je jedino ostao upamćen po strastvenim poljupcima s noćnom vješticom Claudijom Caniggiom. Ronaldo Nazario i Ronaldinho Gaucho pri kraju karijere smucali su se po brazilskim i meksičkim vrletima gdje su ih navijači, umjesto u protivničkom kaznenom prostoru, češće viđali u domaćem ugostiteljskom objektu. Lionel Messi, možda i najveći u povijesti loptanja među šesnaestercima, karijeru će završiti u krivom Interu, onom iz Miamija, u zemlji koja još uvijek ne zna da nogometno poluvrijeme ne služi da Madonnu voze ona dva pijana probisvijeta iz brazilskih favela – debela i bez valjanih dokumenata – nego da se igrači odmore, a trener im udijeli dodatne taktičke upute. No čak bolje karijeru tako rekreacijski završiti u Interu, nego onako kako ju je zgotovio u reprezentaciji. U posljednjoj utakmici svoje karijere za Argentinu, onoj u finalu Mundijala, Lionel Andres Messi loptu je dodirnuo manje puta nego petaš na kvartovskom igralištu u utakmici s osmašima. Doduše još nitko nije siguran da je meč Argentine i Španjolska uopće bila nogometna utakmica, već ustvari ulična tučnjava u kojoj je slavila izabrana vrsta Kaznionice Lepoglava.
**********************************************
Voljeli bismo da su tijekom devedesetih njih dvojica završili u kaznionici. Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Najgori mogući ratni zločinci. Odgovorni za smrt tisuća ljudi. Deportacije, progonstva, razorene obitelji… Uništeni životi. Snovi. Mogućnosti. Karijere. Sve.
Pa ipak tijekom devedesetih postojao je čovjek kojeg smo mrzili više čak i od Mladića i od Karadžića. Ne, nije čovjek bio Srbin, niti je imao veze s ratom u bivšoj Jugoslaviji. Zvao se Petros Sampras, bio grčkog podrijetla, a dolazio je iz daleke Kalifornije. Najgori mogući teniski protivnik. Odgovoran za smrt tisuća bodova na ATP ljestvici. Progonstva s prvih kola turnira, deportacije protivnika s Mastersa, razoreni Grand Slamovi. Uništeni životi. Snovi. Mogućnosti. Karijere. Sve.
Evo što je kasnije rekao jedan od svjedoka na suđenju u Hadu nakon umirovljenja prvog tenisača svijeta.
-Taj mi je čovjek uništio život. Uništio mi je snove. Zbog njega nisam mogao spavati, mrzim ga – kazao je (ne)zaštićeni svjedok Goran Ivanišević.
Kalifornijski mladić predstavio se svijetu 1990. kada je kao devetnaestogodišnjak osvojio US Open. Nitko tada nije smatrao da će taj lik isplaženog jezika ubrzo postati teniski Ratko Mladić, masovni ubojica teniskih snova. Nije to tada mislio ni Goran Ivanišević, naša velika utjeha u ratnim vremenima, čovjek čije smo mečeve ne samo gledali, nego i zajedno igrali. Naime, Goran je Samprasa poprilično lako pobijedio u polufinalu Wimbledona 1992. godine, u četvrtom posljednjem setu bilo je nestresnih 6-2 (u finalu će te godine kao veliki favorit izgubiti od Agassija). To je bilo prvi i posljednji put da je Ivanišević pobijedio Samprasa u meču na nekom Grand Slamu. Sve kasnije partije redom će popušiti.
Preteča umjetne inteligencije – hladan i nepogrešiv
Prvo finale Wimbledona 1994., pa opet polufinale u All England Clubu 1995., zatim polufinale na US Openu godinu iza, a daleko najbolniji poraz bio je u finalu Wimbledona 1998. godine. Sampras je slavio u teških pet setova, a uplakani Ivanišević poslije meča je izjavio:
-Idem se sad ubiti!
Njegov otac Srđan nije bio tako dramatičan. On je imao drugačije objašnjenje zašto njegov Goran gubi od Samprasa.
– Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš da su svi veliki šampioni sebični. Egoisti. To Goranu nedostaje – rekao je jednom zgodom Srđan Ivanišević novinaru Nevenu Bertičeviću.
Nije samo Goran gubio od Amerikanca na brzim podlogama. Pobjeđivao je Sampras i sve ostale velikane teniske igre, ustvari jedini Wimbledon u periodu između 1993. i 2000. koji nije osvojio je onaj iz 96. kada je izgubio od Richarda Krajiceka. Teniski svijet, međutim, nikad nije zavolio Petea. Okarakterizirali su ga kao bezličnog lika, a njegov tenis opisivali su riječju – dosadan. Pete Sampras je, prema ondašnjem stavu, bio ustvari preteča umjetne inteligencije, nepogrešivi robot bez osjećaja, koji i prvi i drugi servis ispaljuje bez imalo empatije, kao da je Nadan Vidošević na safariju. Njegovi mečevi na brzim podlogama kraći su od Ronaldinhove karijere – ni najstariji posjetitelji Wimbledona ne sjećaju se ovako kratkih izmjena – pa su se marketinške agencije žalile organizatorima da nikad ne mogu ispucati sve reklame tijekom prijenosa njegovih mečeva, a bogme ni njegova osobnost nije bila iskoristiva, jer nećeš dati čovjeku koji plazi jezik da reklamira tvoj proizvod.
Kako god, zbog pucanja iz oba pištolja, pardon servisa, pa potom ubojitog voleja, mediji su ga prozvali Pistol Pete. Poubijao je Pistol Pete svojim mecima u finalima Wimbledona, i Beckera, i Ivaniševića, i Agassija, i Couriera, i Raftera, i Piolinea, i svi ti mečevi trajali su kraće od turističke sezone na Lastovu, pa su se teniski čelnici uhvatili za glavu i rekli da ovako više ne može. Pistol Pete potaracat će sve tenisače, osvojit će stotinu i kusur Grand Slamova, a nijedan poen neće trajati duže od tri izmjene. Nitko to više neće htjeti gledati, a kamoli sponzorirati. Lako da je on zanimljiva osoba izvan terena, ali više karizme od njega ima filodendron kojeg tijekom toplotnog udara ne treba ni zalijevati. Za njega je Andre, ali ne onaj iz Outkasta, jednom rekao:
– Zavidim Peteu na njegovoj dosadi. Volio bih da mogu posjedovati njegov spektakularan nedostatak inspiracije i njegov fascinantan nedostatak potrebe za istom – govorio je Agassi.
Daily Mirror se poigrao riječima, pa je mečeve Samprasa opisivao “Bored on the Fourth of July” (Dosadan četvrtog srpnja), parafrazirajući kultni film Olivera Stonea Born on the Fourth of July (Rođen četvrtog srpnja). Također, znali su mu komentirati mečeve ovakvim i sličnim naslovima ‘It’s a Pete Samprazzzz’.
Na kraju je revolucionarno odlučeno: zbog nepobjedivosti Petea Samprasa i njegove nezanimljive revolveraške igre, od 2002. godine trava na Wimbledonu će se usporiti, baš kao i službene Slazenger loptice, pa neće više sebični robot bez empatije pucati servise i voleje po nedužnim tenisačima s emocijama. Od tada pa sve do danas niti jedan tenisač servis i volej stila neće osvojiti najveći svjetski turnir, a posljednji koji će to uraditi bit će Goran Ivanišević.
Sampraz – sam i prazan
Zaista nevjerojatno koliko je teniski svijet bio u krivu u procjeni Peteovih emocija. Da je čovjek od krvi i mesa pokazao je prvi put u četvrtfinalu Australije 1995. godine. U prva dva seta meča s Courierom, Pete je samo šetao terenom, nijednom nije zapucao u crvenokosog Amerikanca. Ne da nije potegnuo svoje pištolje, nego su mu oči bile napunjene suzama. Gubio je 2-0 u setovima, a na pauzi prije početka trećeg, netko se iz publike zaderao:
-Pete, do it for Tim!
Učini to za svog trenera! Sampras je naime prije meča saznao da je njegov dugogodišnji trener Tim Gullickson obolio od raka na mozgu i da mu nema spasa. Nakon što je čuo povik s tribina, Pete je uzeo reket u ruku i počeo igrati, i to briljantno igrati dok je istovremeno plakao. Njegov protivnik je bio zbunjen: Sampras plače i dobija ga. Na kraju je uspio preokrenuti meč unatoč emocionalnom raspadu.
Emocije je pokazao i kada je 2000. godine pobjedom nad Rafterom u Wimbledonu osvojio rekordni 13. Grand Slam. Čitav život posvetio je tom cilju i sada ga je, evo, ostvario. U tom trenutku imao je samo 29 godina, pred njim je bilo još pet, šest sezona vrhunskog tenisa, pa su analitičari već počeli nagađati koliko bi sveukupno najvećih turnira mogao osvojiti. Neki su govorili 15, neki 20, no u jednom su se slagali. Rekord Petea Samprasa po broju osvojenih titula dugo, duuuugo će ostati nedostižan za obične smrtnike.
No, Samprasa su prali osjećaji, iako je čitavu dekadu morao slušati da „nema emocija“. Tek sada kada je ostvario svoj ultimativni cilj, uhvatio ga je „spektakularni nedostatak inspiracije“, prvi put u životu ostao je bez pravog motiva. Sampraz. Sam i prazan.
-Kako dalje? Koji je smisao? Kome, čemu? Bitak i nebitak? – mučila su Grka identična pitanja kao klasičnu grčku filozofiju.
Onaj nepobjedivi i nepogrešivi robot postao je Rimčev robo-taksi – proizvod s greškom baš kao i svi ostali smrtnici. Rekorder i najveći svih vremena Pete Sampras, nakon osvojenog 13. Grand Slama, bio je izgubljen kao Španjolac na travi. Do Wimbledona sljedeće godine, nije osvojio niti jedan turnir, a i tamo je razočarao. U osmini finala pobijedio ga je neki anonimni švicarski dječarac s kosom u repu – Roger Federer se zvao – ali Sampras je bez obzira na to rano ispadanje, bio zadovoljan s tim Wimbledonom, jer ga je osvojio Ivanišević.
-Volio sam Gorana. Bio je karizmatičan i zabavan. Kada bi tenisači u svlačionici vidjeli na TV-u da Goran daje intervju, odmah bi prekinuli ono što su do tad radili, i pozorno ga slušali. Na press konferencijama je izgledao kao da je na psihijatrijskom kauču, ali uvijek je bio šarmantan. Nikad nisi znao što će mu izaći iz usta, baš kao ni kakav će mu dan biti na terenu – napisao je Pete u svojoj autobiografskoj knjizi.
Iako je te 2001. godine bio sretan zbog Gorana, bio je nesretan zbog svog tenisa. Na US Openu te sezone izgubit će od Lleytona Hewitta. Zahrđali su pištolji Petea, podsjeća na Clinta Eastwooda iz Nepomirljivih, nekoć veliki revolveraš danas je samo njegova tužna sjena, bio je zaključak medija. Katastrofalne igre nastavit će se i sljedeće 2002. godine – još do jučer veliki Pete Sampras, ubojica s jednoručnim bekendom, ne može osvojiti turnir. U Australiji se nije ni pojavio, a najveće razočarenje doživjet će u svom dnevnom boravku – All England Clubu – gdje će drugu godinu zaredom izgubiti od nekog anonimnog švicarskog dječarca, no ovaj će za razliku od Federera zauvijek ostati nepoznat, nitko mu se ni tada, ni sada imena neće sjećati, nego će ga zauvijek zvati Onaj Koji Je Pobijedio Samprasa Na Njegovom Posljednjem Wimbledonu. Inače, George Bastl bješe taj čovjek.
Ispadanje s Wimbledona od lucky loosera
Te 2002. godine Bastl je igrao kvalifikacije Wimbledona i – ispao. Taman je spremao kufer za povratak kući kada su ga organizatori obavijestili da se netko ozlijedio i da je upao u glavni ždrijeb turnira kao lucky looser. Iznenađenje je već bilo što je u prvom kolu dobio Denisa Golovanova, a kada je saznao da u drugom igra protiv Najvećeg Svih Vremena, opet je krenuo pakirati stvari. No priredio je najveću senzaciju u dugoj povijesti najstarijeg svjetskog turnira. Čovjek koji će svoju tenisku karijeru završiti bez ijedne osvojene titule pobijedio je sedmerostrukog osvajača Wimbledona službeno ga poslavši u penziju. Eto takvi su bili medijski zaključci. Sampras je gotov, više mu se uopće ne igra tenis, neka okači pištolje o klin, osedla konja i uputi se u dolinu rijeke Pad, pa dole desno ravno u penzijski Hlad.
I zaista, nevjerojatno, ali istinito, veliki, najveći Pete Sampras poslušao je novinske naslove. Sletio je iz Londona u New York, u zračnoj luci John F. Kennedy uputio se u ured Sixt rent a horse, iznajmio konja, pa ga osedlao, rekete stavio u futrolu i polako se uputio na zapad u mirovinu. No upeklo je sunce, što je normalno skroz, jer bijaše kolovoz, a Kalifornija nije blizu, pa dok čeka da temperature malo padnu – ipak je on novopečeni umirovljenik, a stručnjaci za takve ne preporučuju boravak na otvorenom od 10 do 17 sati – svratit će do obližnjeg parka Flushing Meadows, ima tu stabala i hlada, a i igra se i nekakav teniski turnir, US Open se zove, što se ne bi malo opustio prije nego krene na dugi put bez povratka.
Metnuo je opasač s dva revolvera i uputio se prema prvom kolu. Tamo ga je čekao Španjolac A. Portas da mu na karti pokaže azimut do mirovine. Pete međutim nije najbolje shvatio što ovaj hoće, pa ga je izrešetao u tri seta da mu prestane dosađivati. Mediji su nakon pobjede nad A. Portasom stavili naslov Sampras ante portas. U drugom kolu plesnuo je Austrijanca Plessa, a kada je u trećem razbio britansko-kanadskog generala Grega Rusedskog više nije bilo zajebancije. Sampras sa svojom slonovskom mentalnom snagom prelazi Alpe, tu je ante portas (pred vratima) Centralnog terena. Tamo negdje oko Cortine d’Ampezzo s 32 asa razbucao je Tommyja Haasa, pa malom Andyju Roddicku na alpskom prijevoju Stelvio dao tri gorka seta bez šećera i stevije, a u polufinalu na Passo Pordoiju od Sjenga Shalkena napravio sjenu. Pred finale novinari su ga pitali kako sad opet ovako dobro igra, gdje li je nabavio motiv, a on je samo citirao svoje pretke.
-Znam da ništa ne znam – rekao je Pete Samkrat, a odmah potom dodao – Bitak jest, nebitak nije!
Ostao je još samo onaj momak koji „Peteu zavidi na njegovoj dosadi“. Pete Sampras gledao je u oči šerifa Andrea Agassija, napetost je rasla kao cijene u Konzumu prije turističke sezone, tko li će prvi potegnuti? – dvadeset dvije tisuće duša na stadionu Arthur Ashe zadržavalo je dah – a onda je Pistol Pete isplazio jezik, izvukao pištolje, pa izrešetao Agassija s flat i kick servisom, te mu na mreži citirao Andrea iz Outkasta potvrdivši da nikad nisu bili u dobrim odnosima.
–I’m sorry, Mr. Glupson, ooh, I’m for real!
Pokupio je pokal, vratio do konja, zajahao ga, pa se s jezikom u ustima i četrnaestim Grand Slamom u rukama uputio u legendu. Nitko ga mjesecima nije ni čuo ni vidio, gdje je Sampras, pitali su se svi, što li čovjek radi, a on je već davno stigao do mirovine gdje su ga mediji dvije godine ranije slali. Nikome nije službeno javio da je gotovo. Kada su napokon shvatili da Pistol Pete nikad više neće pucati iz svojih pištolja, nitko nije mogao vjerovati. Petros Sampras postat će i ostat jedini sportaš koji je u penziju otišao na samom vrhuncu, neporažen, nakon osvojenog rekordnog 14. grand slama.
Njegove rekorde kasnije će nadmašiti Velika trojka, ali ni oni neće otići na vrhuncu. Federer se u jesen karijere mučio s ozljedama, a posljednji profesionalni meč odigrao je u parovima s Nadalom na Laver Cupu. I izgubio. Nadal je pak u mirovinu otišao bez jedne noge, jedne ruke, kose i nekoliko kralježaka. Putem do penzije tukli su ga i Challenger huligani poput našeg Duje Ajdukovića. Naposljetku, star, ozlijeđen i izmučen posljednji meč u karijeri odigrao je u Davis Cupu protiv Botica van Zandshulpa. I izgubio. Đoković zadnji meč još nije odigrao, ali iz turnira u turnir vidljivo je kako se sve više muči.
Najveći igrač svih vremena
Kada je Roger prestigao Samprasa po broju osvojenih Grand Slamova, Pete je izjavio:
-Čestitam mu, Federer je najveći igrač svih vremena!
Kada je Rafa prestigao Federera po broju osvojenih Grand Slamova, Sampras je izjavio.
-Čestitam mu, Nadal je najveći igrač svih vremena!
Kada je Nole prestigao Nadala po broju osvojenih Grand Slamova, Sampras je izjavio.
-Čestitam mu, Đoković je najveći igrač svih vremena.
Eto što mediji mogu napraviti. Totalno iskriviti sliku stvarnosti. Petros Pete Sampras, čovjek kojeg smo devedesetih mrzili više i od Karadžića i Mladića, bio je sušta suprotnost imidžu kojeg su mu nalijepili. Njegov tenis bio je daleko od dosade. Nije uopće bio ružno pače, nego dapače prekrasni udarci, poput smeča u skoku, umjetnički voleji, prelijepi jednoručni bekend… A što tek reći za servis? Nisi znao koji je opasniji.
Nadalje, itekako je bio čovjek s emocijama, samo ih nije pokazivao. Upravo zbog emocionalnog pražnjenja, karijeru je završio sa samo 31 godinom, a mogao je još osvajati. Tko bi to napravio na njegovom mjestu? Također, Srđan Ivanišević je bio u krivu kada je rekao kako su svi veliki šampioni sebični. Pistol Pete je i za Federera, i za Nadala, i za Đokovića rekao da su veći igrači nego što je on bio. Netko drugi, poput primjerice Pelea, rekao bi da je njegova konkurencija bila znatno teža, te da bi osvojio tko zna koliko još Grand Slamova da je igrao do 40., kao primjerice Nole, ali Sampras nikad nije bio od tih. Nikad sebe na prvo mjesto, uvijek je džentlmenski čestitao. A da nije egoist i sebičan pokazuje i to što se rijetko pojavljuje u javnosti. Ne zanimaju ga svjetla reflektora, niti guranje u prvi plan, njegova sadašnja najveća briga jest da karcinom prestane dosađivati njegovoj supruzi.
Pete Sampras sve što je imao reći rekao je na terenu, tko razumije, razumije, tko ne shvaća, nikad ni neće. (Ne)zaštićeni svjedok Goran Ivanišević ovako je govorio kada je njegov najljući rival prejahao rijeku Pad, pa dole desno otišao ravno u Had of Fame.
– Taj mi je čovjek uništio život. Uništio mi je snove. Zbog njega nisam mogao spavati, mrzim ga u sportskom smislu. Inače, kao osobu ga volim, on je jako dobar dečko i veliki pobjednik – kazivao je Goran Ivanišević na psihijatrijskom kauču, a svi su u svlačionici prestali sa svojim aktivnostima, pojačali TV i upijali što govori.
