Kako izgleda Dubrovnik iz vozačke kabine? Što im je najteže, kako se nose s gužvama, kakvi su putnici i što im najviše smeta u prometu? Upravo o tome smo razgovarali s Pavom i Antom, dvojicom vozača Libertasa koji, unatoč svakodnevnim gužvama i pritisku, svoj posao rade bez puno drame.
Dok je Dubrovnik sredinom kolovoza prepun turista, ulice užurbane, a promet često kaotičan, postoje ljudi koji taj kaos prolaze svakoga dana, ali prema njemu se odnose mirno i strpljivo, s koncentriranim pogledom ravno na cestu. Vozači Libertasa dio su svakodnevice grada i života Dubrovčana, a njihove smjene znače sate provedene za volanom, u kolonama, među automobilima, autobusima, turistima i putnicima koji negdje žure.
Na liniji broj 4, koja povezuje Pile i hotel Palace, zatekli smo Pava Ivankovića, vozača Libertasa koji ovaj posao radi tri i pol godine. Malo dalje, na liniji broj 6 prema Babinom Kuku, svoj je radni dan provodio Ante Kolunđija, koji za volanom dubrovačkog gradskog prijevoza sjedi već 20 godina.
Nije svaki dan isti
Dva vozača, različite generacije, ali zapravo slično iskustvo ljudi koji svaki dan provode na dubrovačkim prometnicama i prevoze stotine putnika. Linije 4 i 6 među frekventnijima su, a autobusi su redovito puni turista pa njihov posao postaje svojevrsna mala škola strpljenja. Srećom, obojica su smireni i profesionalni, upravo kakvi trebaju biti vozači javnog prijevoza u Dubrovniku usred kolovoza.
„Posao ovisi od dana do dana, nije svaki dan isti niti je svaki krug s autobusom isti. Nekad je rad s putnicima zahtjevniji, posebno tijekom sezone kada imamo puno stranih gostiju koji često traže dodatne informacije. Ipak, trudim se uvijek biti od pomoći i uputiti ih jer je to dio našeg posla. Dogodi se ponekad i neko neugodno iskustvo, ali to je sve izazov jer ima nas svakakvih, ne treba dopustiti da ti jedan posto loših ljudi pokvari dojam o drugima koji su korektni“, kaže Pavo Ivanković, koji je smjenu preuzeo na Čingriji, a onda ide na Pile pa lagano prema hotelu Palace i tako šest do sedam đireva do kraja smjene.
Govori kako mu je ugodno raditi izvan sezone s domaćim ljudima s kojima, kako dodaje, nikad nema problema.
„Tijekom sezone se ponekad osjećam kao pčela koja donosi med u košnicu, a prije toga stalno kruži i nema previše odmora. Nemam neku najdražu liniju, svaka mi je OK – sjednem i odvozim što treba. Možda mi nije previše draga linija broj 10 jer je drugačiji sustav naplate pa trebam paziti kada vraćam kusur. Inače, naplata karata zna biti zahtjevna jer ponekad usporava ulazak putnika i samu vožnju, posebno u vrijeme najvećih sezonskih gužvi“, tvrdi Pavo Ivanković.
U autobusu ne smije biti nervoze
Govori kako je prije posla vozača radio na postavljanju klima-uređaja.
„To mi je malo dosadilo jer sam stalno nešto nosio, teglio, bio dosta na suncu, ljudi su me često zvali… Jednog dana sam vidio oglas za vozača i rekao: idem se javiti i pokušati. Ovdje su dobri uvjeti, radi se od šest do osam sati. Bilo bi lakše kada bi nas bilo više“, kaže Ivanković.
Doživio je razne anegdote, a većina njih odnosi se na zbunjene turiste. Govori kako nije tolerantan prema unošenju hrane u autobus jer putnici nerijetko bacaju otpad na pod vozila, a iskustvo mu govori kako im je najdraže baciti čašicu od jogurta koji su prethodno popili.
Vedre naravi i uvijek raspoložen za priču, vozač Pavo Ivanković ističe kako mu je najvažnije da u autobusu nema nervoze, a dodaje kako upravo od njega to ovisi.
„Kad je u autobusu mir, onda znam da nešto ne štima. Ne smije biti nervoze, ako sam ja nervozan, svi su. Kad putnici pričaju, kad je žamor, onda znam da je sve u redu. Sve ovisi o vozaču“, kazao je.
Ponekad ga naljute drugi sudionici u prometu, poput taksista.
„Oni moraju biti svjesni da mi vozimo velike i teške autobuse prepune putnika i da ne možemo kao oni tek tako stati. Većina njih je korektna, ali ponekad se nađe pojedinac koji stvori problem. Znam da im nije lako i da voze po cijeli dan, ali volio bih da imaju malo više prometne kulture. U ovom poslu čovjek mora imati oči širom otvorene da bi predvidio nešto“, izjavio je Pavo Ivanković, koji je bio na liniji broj 4.
S gužvama se čovjek mora pomiriti
Ante Kolunđija broji još tri godine do mirovine. U Libertasu je počeo raditi nakon vojske i privatnog prijevozničkog posla. Ističe kako inače voli voziti, a kada radi, najdraža mu je linija broj 6, na kojoj smo ga i zatekli, kod zgrade Grawea, gdje je preuzeo treću smjenu.
„Tajna moje dugovječnosti u ovom poslu je da treba voljeti svaki posao koji čovjek radi pa tako i ja volim svoj jer volim voziti. Nije to baš uvijek jednostavno, pogotovo kada su gužve na prometnicama tijekom sezone. Najvažnije je pomiriti se s tim i pripremiti se pa je onda sve lakše“, kaže Ante.
Govori kako mu je teže s drugim sudionicima u prometu nego s putnicima u prepunom autobusu.
„Ljudi ponekad ne paze – od motora do pješaka, a naš grad je mali, imamo puno automobila i trebalo bi dobro paziti. Dogodi se da na Pilama tijekom sezone zagužva, ali dobro je to kako bi moglo biti. Meni inače ne smetaju gužve i upravo zato mi linija 6 odgovara. Čovjek se treba pripremiti na posao i biti ‘elastičan’“, govori vozač Ante.
Na kraju razgovora s Pavom i Antom ostaje dojam da je za ovaj posao, osim vozačkog znanja i iskustva, možda najvažnija upravo ona osobina koju je najteže naučiti, a to je strpljenje. Kroz njihove autobuse svakoga dana prolaze brojni Dubrovčani i ljudi iz cijelog svijeta, a njihova je odgovornost da sve njih, bez obzira na gužvu, nervozu i ljetni kaos, sigurno dovezu na njihovo odredište.
