MOJ ĐAK PRVAK
Od ponedjeljka kreće.
Pripremite se. Facebook i Instagram će izgledati kao da u Hrvatskoj ne počinje školska godina, nego jebena opća mobilizacija djece rođene 2019.
Kreću torbe. Pernice. Buketi. Baloni. Pločice s imenima. Fotografiranja pred kućom. Fotografiranja pred školom. Fotografiranja kraj auta. Fotografiranja s bakom koja je došla u sedam ujutro jer “ipak se samo jednom kreće u prvi razred”.
A iznad svega kreće najvažnija nacionalna manifestacija početka rujna:
“Moj đak prvak.”
Nekad je prvi dan škole bio jednostavan.
Mater ti kupi torbu, pernicu, dvije bilježnice na crte, dvije na kockice i kaže:
“Nemoj da me učiteljica zove.”
Otac te eventualno pogleda preko novina i doda:
“I nemoj izgubit ključ.”
I odeš.
Sam. Sa sedam godina.
Preko dvije ceste, kraj birtije, preko pruge i pored psa koji je već ugrizao troje djece iz ulice.
Nitko nije imao GPS na sebi. Nitko te nije pratio preko aplikacije. Nitko nije zvao školu jer si zakasnio četiri minute.
Ako se vratiš živ, odlično.
Ako doneseš jaknu koju si ujutro odnio, jebeni uspjeh.
Danas je polazak u prvi razred događaj koji produkcijski stoji negdje između kraljevskog vjenčanja i otvaranja Olimpijskih igara.
Mama se probudi u pet.
Ne zato što dijete mora rano u školu.
Nego jer se ona mora spremiti.
Frizura. Šminka. Nova haljina. Nokti napravljeni jučer. Trepavice takve da njima može rastjerivati golubove ispred škole.
Jer mali Luka kreće u prvi razred, a nikad ne znaš hoće li ispred škole biti fotograf iz Glorije ili casting za novu sezonu Gospodina Savršenog.
Dijete stoji kraj vrata s torbom većom od njega:
“Mama, možemo ići?”
“ČEKAJ, MAMA NIJE STAVILA TREPAVICE.”
Tata je već obučen u košulju koju je zadnji put nosio na krizmu kumovog sina i stoji kraj auta s izrazom čovjeka koji se već četrdeset minuta pita koji kurac nije otišao sam na posao.
Baka zove treći put.
“Jeste krenuli?”
“Nismo.”
“Pošalji sliku.”
“Poslat ću.”
“Ali cijelog ga slikaj.”
“Dobro.”
“I torbu da se vidi.”
“DOBRO.”
“I jednu bez torbe.”
Do osam ujutro dijete ima više fotografija nego Tito s državničkog posjeta nesvrstanima.
Prva pred kućom. Druga kraj auta. Treća kako ulazi u auto. Četvrta ispred škole. Peta s mamom. Šesta s tatom. Sedma s mamom i tatom. Osma s bakom.
Deveta jer je baka na osmoj zatvorila oči.
Deseta jer je mama na devetoj ispala debelo.
Jedanaesta jer je tata rekao:
“Meni je već pun kurac, slikajte se bez mene.”
I dvanaesta “spontana”.
To je ona gdje mama kaže:
“Ajde sad hodaj prema školi, ali nemoj gledati u mene.”
Dijete hoda.
“NE TAKO! NORMALNO HODAJ!”
Mali više ne zna kako se normalno hoda.
Sedam godina hoda bez problema, a sad odjednom izgleda kao da su mu noge jutros montirali u Pevexu i izgubili upute.
I onda dolazi najvažniji trenutak.
Facebook.
“Moj đak prvak. “
Ispod 146 fotografija.
Na dvije je dijete.
Na ostalima mama.
Mama kraj škole. Mama ispred škole. Mama drži torbu. Mama kleči kraj djeteta. Mama sama. Mama iz profila.
Mama gleda u daljinu kao da upravo šalje jedinca u Staljingrad.
Opis:
“Srećo mamina, danas počinje jedno novo poglavlje tvoga života. Kao da je jučer bilo kada sam te prvi put primila u naručje…”
Gospođo.
Mali ide naučiti pisano B.
Ne ide jebeno razminiravati Afganistan.
Vratit će se u 11:35.
Ali majka piše kao da ga šalje preko Atlantika 1847., parobrodom, bez povratne karte.
“Koračaj hrabro kroz život, ljubavi mamina. Mama će uvijek biti iza tebe.”
Naravno da će biti iza njega.
Doslovno.
Trideset centimetara.
Sve do učionice, ako je učiteljica fizički ne spriječi.
Jer današnji roditelj ne dovodi dijete u školu.
On ga predaje obrazovnom sustavu uz primopredajni zapisnik.
“Inače, Luka ne voli kad se povisi ton.”
“Dobro.”
“Vodu pije samo iz ove bočice.”
“Dobro.“
“Ako kaže da ga boli trbuh, to vam je kad je nervozan.”
“Dobro.”
“Ne voli sjediti blizu prozora.”
“Dobro.”
“I molila bih vas da pripazite da pojede užinu.”
Učiteljica gleda malog Luku.
Luka gleda učiteljicu.
Tata gleda kroz prozor.
I svo troje u tom trenutku misle potpuno isto:
“Jebote, ova će nam se najebat majke cijelu školsku godinu.”
A onda krenu komentari ispod objave.
“Sretnooo ljepotanu! “
“Ponos mamin!”
“Kako vrijeme leti!”
“Jučer beba, danas školarac!”
I obavezno jedna žena koju nitko nije vidio od 2013.:
“Sretno veliki dječače, neka te anđeli čuvaju na svakom koraku.”
Mali ide 600 metara od kuće, mater ga prati do vrata, otac čeka na parkingu, baka je na telefonu, učiteljica ga preuzima na ulazu, ali dobro je imati i jebenu nebesku logistiku za svaki slučaj.
U međuvremenu tata objavi jednu fotografiju.
Bez teksta.
Samo:
“Prvi razred “
I dobije sedam lajkova.
Mama dobije 238.
Jer je mama napravila ono što hrvatska majka najbolje zna:
od događaja koji traje četrdeset minuta napravila je dokumentarnu seriju u šest nastavaka.
A navečer slijedi još jedna objava.
Kolaž.
“Naš prvi školski dan. Uspomene koje ostaju zauvijek.”
Mali već spava.
Iscrpljen.
Ne od škole.
Nego zato što je od šest ujutro odradio jebeni Vogue September Issue.
I možda je upravo to najveća razlika između našeg i njihovog djetinjstva.
Mi smo prvog dana škole imali jednu fotografiju.
Mutnu.
S pola glave.
Snimljenu nekim idiotom od fotoaparata kojem je trebalo razviti film da bi tri tjedna poslije saznao da je otac držao prst preko objektiva.
Na fotografiji ti, brat od susjede kojeg nitko nije zvao, pola Fiće i nečiji lakat.
I to je bilo to.
Danas dijete ima 184 fotografije u 4K rezoluciji, tri Reelsa, sedam Storyja, kolaž, hashtag #mojđakprvak i majku fotografiranu kao da se upravo udaje, a ne vodi dijete da nauči koliko je sedam minus tri.
Dakle, od ponedjeljka budite spremni.
Počinje škola.
Ali, jebiga, škola je najmanji problem.
Počinju roditelji.
A jednog dana, kad dijete odraste, otvorit će te fotografije.
Pogledati svoj prvi dan škole.
Vidjeti sebe na njih dvije.
I mater na ostalih 144.
Pa će je pitati:
“Mama…”
“Reci, sine.”
“Jebote, jesam ja taj dan krenuo u školu ili si se ti udavala?”
