Samo nekoliko desetaka kilometara dijeli Dubrovnik i Trebinje. Stanovnici dva grada razvili su posljednjih godina, unatoč teškoj ratnoj prošlosti, snažne svakodnevne veze. Brojni Trebinjci rade u Dubrovniku, osobito tijekom turističke sezone, dok Dubrovčani redovito odlaze preko granice zbog povoljnije kupnje i različitih usluga. Život je, čini se, pronašao način da poveže dvije sredine koje je rat duboko obilježio.
A onda su smrt i pogreb Ratka Mladića ponovno otvorili stare rane i pokazali koliko su Dubrovnik i Trebinje blizu na karti, a daleko u tumačenju rata. Dok u Trebinju pojedinci osuđenog ratnog zločinca ispraćaju kao heroja i simbola Republike Srpske, iz Dubrovnika stiže poruka kako bez njihovog suočavanja s prošlošću i ratne zločine zbog kojih su krivi, nema stvarnog pomirenja.
Mladić, bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske, preminuo je 27. kolovoza u Haagu, gdje je služio kaznu doživotnog zatvora nakon pravomoćne presude za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Njegova je smrt ponovno pokazala koliko su pogledi na ratnu prošlost na ovim prostorima i dalje duboko podijeljeni.
Jedni mu odaju počast, a drugi su zgroženi
Dok je dio javnosti njegovu smrt doživio kao zatvaranje jednog od najmračnijih poglavlja ratova devedesetih, u dijelovima Srbije i Republike Srpske organizirana su okupljanja i odavanja počasti čovjeku kojega su međunarodni sudovi pravomoćno osudili za najteže ratne zločine. U Trebinju su mu počast odali neki građani, bivši pripadnici Vojske Republike Srpske, predstavnici Boračke organizacije, ali i pojedinci iz lokalne vlasti.
Upravo je to ponovno otvorilo pitanje odnosa Dubrovnika i Trebinja: mogu li gospodarska suradnja, svakodnevni kontakti i geografska blizina biti dovoljni za istinsko približavanje ako su pogledi na ratnu prošlost i dalje toliko različiti?
Na događaje u Trebinju reagirao je i predsjednik dubrovačkog Gradskog vijeća Marko Potrebica, poručivši kako pomirenje i dobrosusjedski odnosi jesu vrijednosti kojima treba težiti, ali da se oni ne mogu graditi na zaboravu, prešućivanju ili krivotvorenju povijesti. Posebno je istaknuo da ne bi mogao graditi službene odnose s predstavnicima vlasti koji javno veličaju pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Potrebica je pritom naglasio kako njegova poruka nije usmjerena protiv ljudi iz Trebinja, ali je otišao i korak dalje poručivši da bi osobama koje rade u Hrvatskoj, a istodobno veličaju Ratka Mladića trebalo oduzeti radne dozvole.
Gdje je granica između individualne odgovornosti i kolektivnog identiteta? Može li se Trebinjce koji pošteno rade i žive odvojiti od politike i postupaka vlasti njihova grada? I mogu li Dubrovnik i Trebinje graditi zajedničku budućnost ako se oko prošlosti i dalje ne mogu složiti ni oko temeljnih činjenica, a što presuda međunarodnog suda za ratne zločine definitivno jest?
Dvostruki kriteriji – Kordić i Mladić
O odnosu dva susjedna grada, potrebi za pomirenjem, ali i granicama tolerancije prema veličanju ratnih zločinaca, razgovarali smo s profesorom Zdravkom Bazdanom i bivšim novinarom, danas političarem iz Trebinja, Nebojšom Vukanovićem.
Dubrovački profesor Zdravko Bazdan kazao je kako i Hrvatska ima svoje ‘Mladiće’.
„Sjetimo se Darija Kordića koji je osuđeni ratni zločinac, a po izlasku iz zatvora dočekali su ga biskup, bivši ministar vanjskih poslova i brojni drugi. Njemu se u Hrvatskoj i hrvatskom dijelu BiH svakodnevno odaju počasti, čak je i magistrirao. To su dvostruki kriteriji – ovdje ljudima smeta Ratko Mladić, a ne smetaju im Darijo Kordić, Slobodan Praljak ili Ante Pavelić. Bilo bi dobro kada bi se ujednačili kriteriji, ali kod čovjeka je to očito nemoguće jer svatko navija za svog osuđenog ratnog zločinca. Treba proći izvjesno vrijeme da bi stručnjaci procijenili pro et kontra kada su u pitanju takve ličnosti“, kazao je profesor Bazdan dodavši kako nema sumnje da je Ratko Mladić počinio teške ratne zločine.
Kazao je pak kako je stav predsjednik Gradskog vijeća Marka Potrebice u dijelu oduzimanja radnih dozvola, protivan teoriji ljudskih prava, Ustavu RH kao i civilizacijskim tekovinama, ali i racionalnom stavu.
Trebali bi pružati ruke
„Što bi se dogodilo da sutra, svi oni koji dolaze iz Trebinja raditi u Dubrovnik, ne dođu na posao? Dubrovnik bi zablokirao. Suluda je ta sugestija da treba oduzeti radne dozvole onima koji se idu pokloniti Mladiću. To može kazati samo političar koji nije obrazovan iz područja društvenih i humanističkih znanosti. Inače, mislim da bi ljudi trebali popuštati nakon više od 20 godina koliko je prošlo od rata i trebali bi jedni drugima pružiti ruku. Sjajna je maksima Međunarodne šahovske federacije, osnovane u Parizu, Gen suma sumus koja govori Jedan smo rod. Na tome bismo mi zaista svi trebali raditi – pružati ruke, graditi mostove, a ne rušiti ih jer to ne vodi ničemu osim novim sukobima i ratovima“, smatra profesor Bazdan.
Prisjetio se tribine u Trebinju na kojoj je sudjelovao 2008. godine kada je kazao: „nema sigurnog Dubrovnika s nesigurnim zaleđem i nema prosperitetnog Trebinja bez normalnog pristupa moru“.
„Ako se stalno tambura u ratne bubnjeve i ako je ratne retorika prisutna u gradu, Dubrovnik postaje nesiguran grad. U situaciji zategnutih odnosa, može doći do poremećaja u turizmu, a on ovisi o miru i stabilnosti. Trebalo bi zbog pragmatičnih i etičkih razloga pružati ruku i spuštati tenzije, a ne stavljati ulje na vatru zbog političkih razloga, napredovanja u političkom životu i sličnoga. Bez mira ne može funkcionirati niti jedan gospodarski sustav. Zatezati s Trebinjem za mene je suludo. Dubrovačka Republika se razvila zato što je imala sjajnu relaciju između zaleđa i grada. Ti su odnosi bili dobri na zadovoljstvo i jednih i drugih što je dovelo Dubrovnik na zavidnu razinu“, kazao je profesor Zdravko Bazdan.
Nebojša Vukanović iz Trebinja smatra kako je situacija danas gora nego neposredno poslije rata.
Situacija je gora nego poslije rata
„Čini mi se kako je tad bilo manje mržnje, tenzija, napete atmosfere… Kod nas u BiH bliže se izbori i stanje je još zaoštrenije. Ja sam inače pozvao na suzdržanost i medije i političare da ne koriste stvari poput smrti Ratka Mladića za prikupljanje bodova, ali svi su odmah jedva dočekali da iskoriste i odabrali su neuku svoju stranu i gledali da na tome uzmu koji politički bod. Mi iz liste Za pravdu i red trudimo se biti drugačiji i često smo usamljeni pa nas napadaju sa svih strana. Nedavno sam govorio kako je na svim stranama tijekom rata bilo pozitivnih primjera poput pripadnika Hrvatske vojske Hasiba Alibegovića koji je ranjen u Vukovićima, ali taj čovjek nema mržnje. U tom mjestu je tada četvero srpskih civila ranjeno i prebačeno je u dubrovačku bolnicu na liječenje. Čini mi se da je u ratu bilo više tolerancije, a danas je puno više mržnje“, smatra Vukanović.
Naglasio je kako u Trebinju nije bilo službenog odavanja počasti Ratku Mladiću.
„Ljudi koji su bili u vojsci, kojima je zapovijedao Mladić, sigurno su imali neke osjećaje. Primjerice i na bošnjačkoj strani je uz najveće državne počasti prije 16 godina pokopan Rasim Delić, a bio je osuđen od Haaškog tribunala za zločine počinjene nad hrvatskim i srpskim zarobljenicima”, kaže on.
Današnji političari nisu vješti
Vukanović smatra kako rat je prošao i kako sada treba nastaviti živjeti.
„Nije bilo nekih ozbiljnijih incidenata u Dubrovniku s ljudima koji su iz Trebinja, a tu rade, kao što ni u Trebinju nema neugodnosti kada dođu Dubrovčani. Meni je zbog toga drago. Vjerujem da većina Trebinjaca poštuje ustavni poredak Hrvatske, ponaša se racionalno i nisu imali ispade, dok možda s druge strane imaju neka svoja uvjerenja“, kazao je Vukanović.
Smatra kako u političkim odnosima neće doći do poboljšanja.
„U ranijem periodu, dok ja gradonačelnik Dubrovnika bio Andro Vlahušić, a Trebinja Dobroslav Ćuk, održan je sastanak dva gradonačelnika u hotelu Excelsioru u Dubrovniku, pod pokroviteljstvom ambasadora SAD-a u Hrvatskoj i BiH. Tada je napravljen iskorak u normalizaciji odnosa, ali stječe se dojam da su posljednjih godina povučeni koraci unatrag i da aktualni prvi ljudi Dubrovnika i Trebinja, Franković i Ćurić, okreću točak unatrag i imaju manje diplomatskih vještina i političkog iskustva od svojih prethodnika, vjerojatno i volje, da unaprijede odnos dva grada, iako je od rata prošla 31 godina. Vjerujem da se stvari neće promijeniti u narednom periodu“, zaključio je za Dubrovački dnevnik bivši novinar, a danas Zastupnik Narodne skupštine Republike Srpske Nebojša Vukanović.
Granica između Dubrovnika i Trebinja danas se lako prijeđe, ali ona između kolektivnog sjećanja na ratnu prošlost, očito još ne. Susjedske gradove danas povezuju ljudi koji svakoga dana prelaze granicu zbog posla, trgovine, obitelji i običnog života. No, normalizacija odnosa i ponašanja ne znači zaborav.
Dubrovnik je grad koji je bio napadnut i granatiran, a njegovi stanovnici i danas nose sjećanje na dane u kojima su granate dolazile i iz pravca tadašnje vojske pod Mladićevim zapovjedništvom. Zato za Dubrovnik odnos prema Ratku Mladiću nije pitanje političkog ukusa niti jedne od verzija prošlosti, nego pitanje vlastitog iskustva, žrtava i činjenica koje su utvrđene pred međunarodnim sudovima.
Ipak, to ne znači da treba graditi nove zidove prema ljudima iz Trebinja. Naprotiv. Upravo zato što su danas povezani, Dubrovnik i Trebinje imaju priliku pokazati da dobrosusjedski odnosi ne moraju počivati na prešućivanju onoga što se dogodilo. Mogu počivati na međusobnom poštovanju ljudi, ali i na poštovanju utvrđenih činjenica.
