Gledam fotografije plaže Lanžeron u ukrajinskoj Odesi, čovjek na čovjeku, šugaman na šugamanu, kao da je riječ o makarskoj rivijeri, a ne skoro prvoj liniji fronte gdje ruski dronovi ili krstareći projektili mogu doletjeti svaki čas.
Ljudski mozak je nešto otprilike kao 12 V startna baterija Toyote C-HR. Uvijek pokvaren. Sklon komplikacijama, nikad mu ništa ne valja. Kada je kiša i jugo, hoće sunce i ljeto. Kada je sunce i ljeto, hoće buru i zimu. Kada je bura i zima, hoće proljeće i maestral. Nikad ništa u potpunosti nije dobro, uvijek fali još taj jedan dio startne baterije koji bi ga učinio zadovoljnim.
Pa ipak i taj ljudski mozak, otrovan kao voda u Indiji, ponekad briljira. Najčešće u ekstremnim situacijama kakva je primjerice rat. Unatoč greškama tvorničkih postavki, ljudski mozak uspijeva se nevjerojatno prilagoditi kada je najteže. Jesen 1991. bila je strašna. Granatiranje Dubrovnika, nemanje struje i vode, užas kojim smo svakodnevno bili okruženi. Sve se nastavilo i godinu iza. U proljeće 1992. Hrvatska je vojska počela s operacijama deblokade Dubrovnika. Opet nismo imali struje, granate su stalno rokale, ali nas je mozak spasio.
Šugaman na šugamanu
U tim strašnim vremenima njegovo funkcioniranje automatski se prebacilo na normalnu frekvenciju. Dok je Janko Bobetko vodio svoje trupe u oslobađanje Primorja, nas je istovremeno mozak vodio na Danče u oslobađanje stresa. Evo Bobetka već u Čepikućama, nadire pored skamenjenog admirala Jugoslavenske narodne armije, dok mu se vojnici deru:
-Spusti je Janko – misleći na četničku zastavu.
Za to vrijeme, Kiso mi na Dančama sa žarom u očima imitira generala Franja Arapovića koji je već u reketu Dream Teama, nadire pored skamenjenog admirala Davida Robinsona, dok mu se Slavko Cvitković dere:
-Spusti se Franjo!
Eto tako smo mi provodili strašno ratno vrijeme. Kupali smo se na Dančama, gledali smo na agregatu Hrvatsku kako dolazi do finala Olimpijade i Ivaniševića kako stiže do finala Wimbledona. Kada bi počela zavijati sirena, mi je uopće ne bismo percipirali. Mozak se na početku boji cijele te ekstremne situacije, ali s vremenom se navikne, sve mu te uzbune, granate i činjenica da u trenutku možeš izgubiti život, postanu normalne. Drugačije ljudska jedinka ne bi ni preživjela, jer bi je stres izjeo.
Sve su mi ove lude uspomene navrle neki dan kada sam gledao fotografije prepune plaže Lanžeron u ukrajinskoj Odesi. Gledam te slike, čovjek na čovjeku, šugaman na šugamanu, kao da je riječ o makarskoj rivijeri, a ne skoro prvoj liniji fronte gdje ruski dronovi ili krstareći projektili mogu doletjeti svaki čas. Ali ljudski mozak ne mari za te stvari. Djeca se brčkaju u plićaku, mladi skaču s mulića, iz kafića odjekuje glasna glazba. Onda se začuje sirena za zračnu opasnost, ali nitko ne reagira baš kao ni mi onomad na Dančama. Svi i dalje leže na šugamanima ili se laganini toćaju. Mozak im se naviknuo na opasnost, tako jedino može preživjeti.
Đe se bio dvadeset i šeste?
No, ono što razlikuje nas i Ukrajince jest da mi iz ovog kuta znamo što slijedi. Tek kad jednog dana sve bude gotovo, a bit će prije ili kasnije, mozak će im početi kuhati. Kako je to ludo – dok je rat, prefrontalni korteks radi normalno, a kad rat prođe, poludi. Ukrajincima tek slijede jadi kada se sve smiri i kada shvate da je dio njihovih sunarodnjaka tijekom rata umjesto na plaži u Odesi bio na Mrežnici u Dugoj Resi. Godinama nakon što završi rat u Ukrajini susjedi će se mrko pogledavati pokušavajući shvatiti na kojoj je lokaciji njihov sunarodnjak boravio između 2022. i 2026.
-Bio đe si? U Odesi ili Dugoj Resi?
A taj njihov sunarodnjak iz Duge Rese, Igrana i Živogošća vratit će se u Ukrajinu nakon što sve fine, pa će za male pare kupovati nekretnine čija će vrijednost kasnije – kad Putin odapne i kako se Ukrajina bude približavala EU – rasti kao Franjo Arapović u pubertetu. Oni što su se kupali u Odesi gledat će ga s mržnjom i željeti mu da ‘danas jesi, sutra nijesi’, i više nikad Ukrajinci neće biti složni kao onda u ratu. Baš kao što je bilo s nama. Kada smo bili jadni, pomagali smo jedan drugom, a kada je došla lova, ljudskost je otišla.
Shvatit će Ukrajinci, baš kao i mi, da su se ustvari borili za zapadne korporacije koje će jedva dočekati rođenje nove kapitalističke nacije. Na papiru će imati slobodnu demokratsku državu s nogometnom reprezentacijom, ali u stvarnosti će njima upravljati nesposobnjakovići iz Bruxellesa, a kvaliteta života im ništa neće biti bolja nego prije početka rata. Događat će im se i dalje razne krize, možda im žito napadne neka bolest, a EU i von der Leyen na te velike izazove odgovorit će slanjem Dubravke Šuice.
Stoga, dragi Ukrajinci, uživajte u ratu dok još traje, budite u sadašnjem trenutku, kupajte se u Odesi, jer će sutra loše da se desi.
