I u nas se dogodilo ono što se u svijetu sve češće događa, a nekad je bilo skoro nezamislivo; u zagrebačkoj srednjoj školi jedan učenik je nakon verbalnog sukoba, nožem ozlijedio drugoga, a onda i prisutnu spremačicu. Napadača su, prema dostupnim informacijama, svladala dvojica profesora. Nasreću, oni su pokazali vlastitim rukama da davno zaboravljena disciplina u školi, može zaustavit nasilje u školi.
Svemu je navodno prethodila uvreda ”tetkica”, na koju je sijevnuo nož. U nekim prošlim vremenima, tadašnji su tinejdžeri (tada zvani starija djeca) čitali Mikijev Almanah i Alana Forda, a u školi se i za manji prijestup prijetilo popravnim domom. Danas samo krivo pogledaš mulca, a već te kojekakve udruge za ljudska prava, promjenu seksa, SOS dječje selo, zeleni i slični borci proglase – child abuserom. Danas roditelji maloga odmetnika ne smiju ni krivo pogledat, a kamoli skinut kajiš s gaća i namlatit ga. Čuva njega plavi telefon ili već neka druga izmišljotina.
Ali ne treba ni predinformatičko doba mistificirat. Ni tadašnji odgoj nije bio idealan, jer ni batine iz raja izašle, nisu baš neki pedagoški uzor. Ali postojala je jedna važna stvar; roditelji nisu očekivali da im djecu odgajaju škole, policija, pedagozi, psiholozi, društvene mreže i ostale institucije. Jer, kad oni moraju skakat u pomoć, tad je obično već – kasno. Danas dijete može imat mobitel, internet, društvene mreže i cijeli svijet na dlanu, ali roditeljska pažnja najčešće završava na pitanju: Jesi li napiso domaći? Ostatak odgoja prepušten je algoritmu. A algoritam, ko što znamo, nema djeda koji će reći: Ostavi taj telefon ili ću te reć tati. Nekad su djeca uspoređivala svoje nestašluke s vršnjacima iz ulice i škole. Danas ih Internet dovodi pred cijelu planetu, uključujući njezin najbrutalniji sadržaj. Nasilje im se servira kao zabava, dokazivanje ili status. A rizik im je skoro nikakav, jer su – maloljetni.
Amerika nas ponovno oduševljava. Povijesna kolijevka demokracije, prava i slobode govora, danas europskom promatraču sve više izgleda kao mjesto gdje je i pravda dobila odvjetnika, a demokracija cjenik.
Tako je u SAD-u uhićen poznati hrvatski ekonomist Vuk Vuković, protiv kojega je podignuta optužnica jer je ulagačima u njegov fond, navodno, prikazivao veće prinose od stvarnih i slao im neistinite mjesečne i krivotvorene brokerske izvještaje, kako bi još više ulagali. Izveden je pred saveznu sutkinju, a za svako od tih djela prijeti mu maksimalno 20 godina zatvora. Pušten je na slobodu do suđenja u studenome, ali ne smije napustiti New York.
Dakle, ako čovjek američkom pravosuđu duguje objašnjenje za nekoliko milijuna, može završiti pred sudom, ali i u zatvoru do 40 godina. Strogo, ali pravedno!
Ali onda na scenu stupa predsjednik Donald Trump. On javno, preko medija, obećava 5 tisuća dolara svakom punoljetnom Amerikancu, ako Republikanci zadrže većinu u Kongresu na izborima u studenome. I pritom mirno objašnjava da ga taj ogromni trošak zvan proračunski deficit ne brine, jer Amerika gospodarski – raste.
Europljanin tu zastane, pa se počeše po glavi. Čekaj malo… Ako u nas obični građanin nekome plati da nešto učini u njegovu osobnom interesu, to bi moglo bit – mito. Evo mu USKOK-a u zoru pred vrata. A u Americi, ako političar građanima obeća dolare uoči izbora, onda se valjda radi o nekoj naprednijoj američkoj demokratskoj disciplini. Možda se to više ne zove kupovanje glasova, nego jednostavno lobiranje s istaknutom cijenom unaprijed. Nama Europljanima to je teško razumjet. Mi smo navikli da se političare (barem formalno) ne smije kupovat. Amerikanci su očito praktičniji. Kod njih se prvo utvrđuje cijena demokracije, a tek onda pita je li račun fiskalno prihvatljiv. God bless Amerika. I njezin cjenik demokracije.
Deseci tisuća tona opasnog otpada godinama miruju na istom mjestu. Nisu se pomaknuli ni centimetra, ali zato se politički odnos prema njima kreće nevjerojatnom brzinom.
Hrvatska je, naime, jedina država Europske unije bez spalionice otpada. Dok druge europske države takve probleme rješavaju tehnologijom, mi ih očito rješavamo strpljenjem građana. Otpad stoji, narod gleda, institucije proučavaju, a vrijeme prolazi. A onda se dogodio prosvjed i gle čuda – dogodila se i politička evolucija.
Još 9. kolovoza premijer Andrej Plenković govorio je o „medijskoj i oporbenoj političkoj histeriji, pritisku i raznim manipulacijama naivnim narodom“. Onda, uoči velikog prosvjeda u Zagrebu 5. rujna, postala mu je “razumljiva zabrinutost građana”, zbog koje će se svi rokovi maksimalno ubrzati, a nakon velikog prosvjeda u Zagrebu 5. rujna, premijerova politička volja je toliko evoluirala da će se ON OSOBNO više angažirat. Čovjek bi pomislio da će zamrznut državni proračun, a svu sanaciju plaćat iz osobne imovine odgovornih. A onda je stigla i čarobna riječ: ”žurno”. Odjednom će se dio gospićkog otpada uklanjati ubrzano, rokovi će se maksimalno skratit, a premijer će se osobno više angažirati.
Bilo kako bilo, lijepo je bilo vidjet kad Hrvat izađe u boj za dom svoj. Većina ipak priznaju da to rijetko rade, iako ima dosta razloga, zašto bi trebali češće! Jer, Lika je tek ogledalo šire istine; ljudi su umorni od sustava koji se pravi da služi narodu, a zapravo ga iscrpljuje! Treba ići na ulice zbog niza apsurda. Zbog osjećaja da nam zemlju prodaju, prirodu troše, a narod obmanjuju, a sve to pod klasičnim izlizanim parolama “razvoja i modernizacije” ili ukratko -“brige za građane”. A građani pomalo shvaćaju da država nije – domovina. Država je sustav, servis koji treba služiti narodu, a ne narod sustavu! A servis, koji godinama drži otrov u našim dvorištima možda treba povremeno podsjetit, da postoji i radno vrijeme. Gospoda vam izgledaju veliko jer klečite, ustanite pa ćete vidjet koliko su zapravo mali, učio nas je Matija Gubac.
Na ovogodišnjoj festi Gruška noć, naši građani su još jedanput pokazali da kriza nije razlog da se čovjek ne trata janjetinom. Doduše, za neke skupih 50 eura po kilu, ali što je danas 50 eura? Sitnica. Pogotovo ako se uz janjetinu umjesto priloga dobili i osjećaj da ste upravo sudjelovali u pučkom slavlju Gruža. Istina, živa vaga janjeta, kažu, na farmama i sajmovima ide oko 5 do 7 eura. Ali ne treba odmah sumnjati u prijevaru i ogromnu maržu mobilnog majstora pečenjara, koji se doma vratio sa sto tisuća eura.
Ispeklo se oko dvije tone domaće janjadi, ali kad iz računice izbaciš iznutrice, bijele bubrege, papke, zube, loj i sve ono što je tijekom pečenja iscurilo u oganj, iscuri tu i dosta kila mesa. Uz to, stočari imaju svoje argumente: trava je izgorjela, sve košta od veterinara do pastira, pa tek onda priprema i samoga pečenja. Sve je poskupjelo, Bliski Istok je u krizi, a možda je i podbačaj uroda kave u Južnoj Americi, omiljenog napitka pastira, donekle utjecao na cijenu janjadi u zaleđu.
A kurioziteta radi, red za janjetinu bio je toliko impresivan, da je u svakom trenutku 20 do 30 ljudi čekalo svoj bokunić, a neki ga nisu ni dočekali. Sve je rasprodano već do devet navečer!
To znači da je dubrovačka janjetina doživjela ono što ni nekretnine više ne mogu: razgrabljena je i prije nego su kupci stigli pitat – koliko košta?.
Unatoč očitim gastronomskim divotama, prema nekim zlobnicima, janjetina bi za te solde trebala sama doć na trpezu, pohvalit se domaćim obiteljskim rodovnikom, zahvalit kupcu što ju je spasio od mizernog života i ostavit na bijeloj napici fiskalizirani račun. Kakva zloća; njima ništa ne govori to što je janjetina – domaća! Istina, ona bugarska janjetina po 11 eura u mesnicama nekako uspijeva ostat izvan svjetske krize. Ali ona je, na sreću Bugara, domaća – samo njima, Bugarima.
