Njihovu objavu prenosimo u cijelosti:
23. RUJNA 1991. – KADA JE SV. VLAHO ISPLOVIO U OBRANU DUBROVNIKA
Postoje trenuci u povijesti kada jedan brod postane više od broda.
Postane veza sa životom.
Postane nada.
Postane put prema slobodi.
Prije točno 35 godina, 23. rujna 1991., iz Atlasovog remontnog brodogradilista u Mokošici isplovio je „Sv. Vlaho“, prvi naoružani brod novoosnovanog Odreda naoružanih brodova Dubrovnik – ONB.
Nije tada bilo sigurnog plovnog puta.
Nije bilo jamstva povratka.
Pred njima je bilo more, neprijateljska pomorska blokada i Dubrovnik koji je ostajao sve više odsječen od ostatka Hrvatske.
Ali bilo je nešto jače od straha.
Bili su tu dubrovački dragovoljci.
ONB je rastao iz dana u dan.
Od prvog „Sv. Vlaha“, preko drugih improviziranih i naoružanih plovila, do postrojbe koja je početkom 1992. imala 22 broda i 117 pomorskih dragovoljaca.
Njihova zadaća bila je jednostavna samo na papiru:
probiti blokadu.
A iza te dvije riječi skrivala se svakodnevna borba za opstanak Dubrovnika.
Noću, po nevremenu i mraku, kroz neprijateljsku blokadu.
Kroz Koločepski kanal, gdje su se gliseri ONB-a susretali s patrolnim čamcima i topovnjačama JRM-a.
Pod neprijateljskom vatrom.
Prema Pelješcu, prema otocima, prema slobodnom teritoriju – i natrag prema Gradu.
Prema dostupnim procjenama, tijekom djelovanja od rujna 1991. do prosinca 1992. pripadnici ONB-a prešli su više od 50.000 nautičkih milja.
To je više od 92 milijuna kilometara plovidbe.
Prevezli su više od 5.000 vojnika, ranjenika i civila.
I prebacili više od 4.000 tona tereta – naoružanja, streljiva, vojne opreme, lijekova, hrane i svega drugoga što je bilo potrebno da Grad izdrži.
Ali iza tih brojki nisu bili samo kilometri.
Bili su ljudi.
Ranjenici koje je trebalo izvući.
Branitelji koje je trebalo dovesti.
Hrana koju je trebalo dopremiti.
Streljivo koje je trebalo prevesti.
Teret koji je trebalo ukrcati.
I brod koji se nakon svake plovidbe morao vratiti.
ONB je postao morska žila kucavica opkoljenog Dubrovnika – njegova veza s ostatkom Hrvatske i jedan od ključnih elemenata opstanka Grada.
A kada je trebalo – nisu samo prevozili.
Išli su u borbu.
U svibnju 1992. ONB je sudjelovao u oslobađanju Slanoga, a njegovi pripadnici prvi su ušli u oslobođeno mjesto. Sudjelovali su i u operacijama prema Cavtatu i Konavlima.
Rat je, nažalost, uzeo i svoj danak.
Pet pripadnika ONB-a položilo je svoj život.
Miljenko Bratoš.
Goran Gojković.
Đuro Raguž – Kanader.
Matko Soče.
Zdenko Zorić.
Njihova imena nisu samo dio povijesti ONB-a.
Ona su dio cijene slobode Dubrovnika.
I možda najviše o karakteru tih ljudi govori priznanje koje su dobili još tijekom ratnih godina.
Prije činova i velikih državnih odličja, ONB je za hrabra i humana djela na moru dobio „Plavu vrpcu Vjesnika“ za 1992. godinu.
Bila je to potvrda da se i u ratu, s oružjem u ruci, može ostati čovjek.
Da se može braniti – i spašavati.
Da se može biti ratnik – i pomorac.
Da se može biti hrabar – i human.
Godine 2006. ONB je odlikovan i Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo u Domovinskom ratu.
Danas „Sv. Vlaho“ miruje na Batali.
Ali njegova priča ne smije mirovati.
Jer svaki pogled na njegov trup treba podsjetiti na one koji su njime plovili.
Na 117 pomorskih dragovoljaca.
Na desetke tisuća milja.
Na tisuće ljudi koji su prevezeni.
Na tisuće tona tereta.
Na ranjene.
Na poginule.
Na sve one noći kada se iz Dubrovnika isplovljavalo bez pitanja:
„Hoćemo li se vratiti?“
Već samo:
„Što još treba Gradu?“
To je bio ONB.
To je bio Dubrovnik 1991.
I zato danas, 35 godina nakon prvog plova „Sv. Vlaha“, skidamo kapu svim pripadnicima ONB-a – živima, ranjenima, preminulima i poginulima.
Za hrabrost.
Za žrtvu.
Za more koje su pretvorili u put prema slobodi.
SV. VLAHO JE PRVI ISPLOVIO.
ONB JE PROBIO BLOKADU.
DUBROVNIK JE IZDRŽAO.”
