Čega se sjećate iz tih najranijih dana, kad ste već zavoljeli meteorologiju?
-U biti se sjećam svega, a iz tog razdoblja nisam ništa izbacio iz sjećanja. U Crikvenici sam bio u izbjeglištvu u prosincu ’91. i siječnju ’92. te sam četvrti razred, uz tramak, odradio u tri škole: u Mokošici, Čokolinu i u Crikvenici. Ljeto 1992. sam proveo na Mljetu i tu prvi put u životu, s Kozarice, vidio morsku pijavicu. Bila je to prekretnica u ljubavi za meteorologiju. S 10 godina još nisam imao fotoaparat, ali se živo sjećam ‘pijavice’ dok je plesala po Mljetskom kanalu.
Tad nije bilo digitalnih aparata, snimalo se na film i moralo se dobro promisliti kad okinuti!
-Da, svaki škljoc – dvije kune, pa se ti misli! Potom razvijanje kod Kernerice, uz nadu da će sve ispasti kako treba. Sve je trebalo namjestiti, uz skupo okidanje ne znaš što će ispasti na 36 snimaka u rolni filma. Trebalo je odabrati ispravnu osjetljivost filma (danas to zovemo ISO, tad su to bili DIN i ASA). Bila je tablica za snagu, udaljenost, blendu, ekspoziciju, ako se radi s blicem… Sve je bilo manualno i trebalo se znati kako s opremom. Potrebno je znati i danas, ali je dosta toga automatizirano.
Nove generacije ne znaju što znači snimati analogno. Kad ste dobili prvi digitalni fotoaparat?
-2004. godine. Tad su, u odnosu na danas, digitalci bili vrlo primitivni i skupi, a rezolucija slaba. Olympus MiU 410 od 4 MP je mali, ali dobar jer je cijeli zabrtvljen i mogao sam ga staviti pod tuš– ne bi mu bilo ništa! Odličan za to doba, ne i malih 2000 kuna! Odgovaralo mi je da mu se ništa ne dogodi ako vanka padne kiša. Od 2006. imam Olympus DSLR E500 s izmjenjivim objektivima i 8 MP. To je dosta ozbiljniji aparat, ali sad radim dualni sustav na Canonu i Fuji GFX (medium format). To su aparati s velikim senzorom, 70 posto većim od normalnih full frame fotoaparata. To je zvijer od aparata: 100 MP na ogromnom senzoru i to koristim ga za pejsažnu fotografiju te profesionalni rad s agencijama. Imam svoj obrt i radim s više agencija koje me zovu po potrebi. Krenuo sam 2006. i bio dio vrlo malog CROmeteo tima ljubitelja meteorologije. To je sad iz male ekipe preraslo u trend i tu su razne udruge, forumi, Facebook… Sve je to proizašlo iz CROmetea i nas malobrojnih. Ali, to što smo radili, odjeknulo je…
Tko je tad iz Dubrovnika bio dio tog CROmeto tima?
-U početku sam, 2003. godine iz Dubrovnika bio jedini u CROmeteu te su se pridružili Zlatko Barač, Boris Bašić, Hrvoje Margaretić te danas nažalost pokojni Hrvoje Batinić. Ista ekipa je 2011. osnovala Stormchasers Dubrovnik. U Hrvatskoj imate ekipe u Istri, na sjeveru Jadrana, u Zadru, Splitu, Zagrebu, Sloveniji, Bosni…To je danas eksplodiralo. Već je stotine ljudi što se bave meteofotografijom i stalno smo u kontaktu: danas uglavnom preko društvenih mreža te aplikacija Whatsapp i Telegram, posebno ako se sprema neka akcija. Tad smo stalno u kontaktu i non stop razmjenjujemo materijal, slike, videa, podatke.
Da niste u Dubrovniku, gdje biste zbog atraktivnih fotografiranja voljeli živjeti?
-Izabrao bih Kvarner ili područje između Istre i Trsta. Možda baš Trst koji ima kombiniranu mediteransku klimu, a zimi dosta utjecaja Alpa i jakih zimskih udara. Ljeti je uz česte ljetne nevere i oluje dosta nestabilno. To je vrlo atraktivno jer dok je ovdje suša, tamo je svako malo nešto. Bude i tu tjednima stabilno, ali puno kraće nego ovdje. Znači, da nisam Dubrovniku, volio bih biti tamo zbog fotografije i lova na oluje i slično.
Koja je prva fotografija koju ste fotografirali i objavili?
-Prve se teško sjetiti, ali prva značajna koja je obišla sve medije bila je pijavica u Dubrovniku 28. rujna 2004. koja se kretala iza Petke. Seriju fotografija snimio sam iz Čokolina. To je ujedno prva pijavica koju sam fotografirao: prvu sam vidio na Mljetu, a prvu koju sam snimio, bila je na Petki. Noć prije sam neuspješno snimao nevrijeme, a kad sam se probudio već je bio polusunčani dan, da bi se iznenada pojavio neki kumulonimbus, oblak što je uz Petku s juga prolazio ka Pelješcu i stvorila se pijavica! Brzo sam zgrabio fotoaparat i doslovno se tresao od uzbuđenja. To je onaj osjećaj “pobjeći će, gdje je aparat? Neću stići“. Danas toga više nema, danas sam, što se kaže, hladan ko špricer. No, uspio sam je uloviti, a za 15 dana bit će 22 godine otad!
Gdje ste fotografirali prvu munju?
-I nju sam ulovio s Petke prema Pelješcu, u ljeto 2004. godine! Jedva sam je snimio- i to iz ruke, bila je to “mutna munja“, ali prva koju sam snimio.
Danas se koriste stativi i pomoćni uređaji, ali ljudi ne znaju da se, pri snimanju iz ruke, uz dugu ekspoziciju, na snimak prenose i vibracije otkucaja srca.
-Da, to nema uporabljivu kvalitetu, ali je s najmodernijim aparatima i opremom moguće postići stabilizaciju i snimke iz ruke uz ekspoziciju od čak par sekundi. To je prije bilo praktički nemoguće, osim uz puno sreće.
Koju munju najviše pamtite?
-Ima ih više, ali najviše pamtim tri pijavice iza Grebena tijekom vrlo nestabilne situacije 2008. godine: dolazila je pojava koja se u meteorologiji zove linija nestabilnosti (square line- to je vrlo intenzivni tip oluje, kratkotrajan, ali žestok). Dolazila je sa zapada prema Dubrovniku, uz ukupno 12 pijavica između Grada i Prevlake! Istovremeno je bilo i po nekoliko pijavica, uz jaku tuču koja je tad uz olujne udare vjetra zabijelila Dubrovnik. Tog 25. ožujka 2008. sam je čekao ispod Palacea i bio spreman, uz pogled na Grebene. Bilo je to kratkotrajno, ali žestoko nevrijeme. I kako je nevrijeme dolazilo, stvorile su se tri pijavice. Ulovio sam ih i to mi je do danas jedna od najdražih fotografija. Dan kasnije je završila na naslovnici “24 sata“ te sam dobio i nagradu koja je manje važna od toga da je ta fotografija “poharala medije“.
Kažete: uvijek pazim, ali opasnost je tu.
-Naš posao je stalna opasnost. Gdje god idem, sam ili u grupi, maksimalno ulažemo u sigurnost i pazimo na detalje. Naravno, sve ovisi o situaciji i vrsti oluje: ako je grmljavinska, sklanjamo se prije dolaska. Ako su valovi, pazimo da ne završimo u moru. Pazimo da ne strada oprema, što je uvijek moguće. Ako oprema ipak strada, to je još i najmanji problem, dogodi se. Vjetar zna obaliti opremu sa stativa, ali svo zlo s tim. Osobno mi se to dogodilo na Srđu: ne tako jak vjetar mi je puhao u leđa i samo sam se na sekund okrenuo uzeti drugi objektiv, vjetar je u tren obalio fotoaparat, iščupao objektiv iz tijela aparata, ali nekim čudom nije bilo nikakve štete! Koliko fotografiram, to je dosad jedini put da mi se to dogodilo. No, nije problem da oprema strada, najbitnije je da ljudi ne stradaju.
Koliko je iznosila najveća blizina udara groma od vaše lokacije snimanja?
-Samo desetak metara! U jesen 2020. bili smo u nekom skladištu, ispod Palacea. Fronta se približila, počinje kiša, prijatelj i ja smo se u zadnji tren sklonili na sigurno, nedaleko od rampe. A grom je udario baš u rampu, doslovce ispred nas! Bio je to intenzivni šok, kao da je pala granata! Boris Bašić je 2014. iz Cavtata uhvatio nevrijeme koje nas je uhvatilo na Srđu: dok smo se spuštali u autu, deseci munja su udarali oko nas, a on je iz Cavtata snimao nevrijeme.
Koliko često koristite dugu ekspoziciju, pa uhvatite tri ili četiri munje u jednom snimku?
-Ako dopušta situacija, uvijek. Noću je ekspozicija uvijek barem 30 sekundi do minut, dva. Po danu koristim ND (Neutral Density) filtre koji ‘zamračuju’ objektiv i simuliraju noć, odnosno slabe svjetlosne uvjete, kako bi se ekspozicija produžila. Postoje i tzv. lightning triggeri: to su senzori koji detektiraju munju u trenutku nastanka i automatski aktiviraju aparat.
Jesu li ti uređaji skupi? Jeste li s vremenom stvorili predosjećaj kad će sijevnuti munja?
-I nije to tako skupo: par stotina dolara. Jednom se kupi, koristi se masovno, ali mi to dugo nije bilo ono pravo jer utječe na kreativnost. Hoću reći: ne osuđujem nikoga – i ja planiram jedan nabaviti za eksperimentiranje. No, dosad sam odolio, draže mi je uz filtre i ekspoziciju, po starom. Najgori feeling je ako ti se kosa na glave počne dizati, tad- bježi! Inače pratimo modele i prognoze, i tu nema feelinga, nego se točno zna što i kad slijedi. Ali, kad je akcija, tad je dosta terenskog feelinga za najbolju lokaciju, iskustvo odlučuje gdje ćemo se okrenuti.
Spomenuli ste situacije kad se dlake “naježe“. Događa li se to, doista?
-Nije mi se nikad dogodilo, ali znam da se događa. Pričali su mi, postoje fotografije i video-zapisi situacija na planinama, čak i neke tužne fotografije ljudi kojima su to bili zadnji snimci. Planinari su, zapravo, u puno većoj opasnosti nego mi u nizinama i znamo gdje i kako se skloniti. Ne bih volio biti na mjestu planinara koji ljeti nije dovoljno dobro pratio prognozu ili je prognoza falila pa se našao usred grmljavinskog oblaka.
Najbolji poznavatelji prirode kažu da su planine i more prevrtljivi jer nikad ne znaš što slijedi.
-Dogodi se, lokalni razvoj vremena u zaleđu se proširi na more. Treba tu katkad uključiti pučku meteorologiju, pratiti lokalne predznake jer su modeli za mikroklimu dosta ograničeni. Ima naznaka, ali treba uzeti u obzir iskustva i lokalnosti.
Koju akciju možete ocijeniti kao najopasniju dosad?
-Sve su zanimljive, ali je najopasnija bila lov na orkansku buru pod Velebitom. Prognoza je najavila rijetko žestoku buru i udari su bili do 230 kilometara na sat! Nekoliko nas je krenulo iz Grada i našli se s ekipom iz Splita te smo skupa pošli tamo iza Zadra prema Pagu. Tad je baš treslo, to se trebalo doživjeti kad vjetar kotrlja kamenje. Ne stijene, nego veće kamenje. Takva se bura može samo tamo doživjeti. “Ludnica“ je bila na Srđu, tako i s pijavicom iza Grebena, ali i u studenom 2019. kad su uz olujno jugo valovi prebacivali zidine. To smo “lovili“ cijeli dan i noć. Imao sam 26. ožujka 1992. deset godina i tko se sjeća, jugo je čuda činilo. Nikad nisam uspio doći do bilo kakvog video ili foto materijala od tog dana. Uz afričku ciklonu, došlo je orkansko jugo, nebo je bilo narančasto žuto, valovi su prebacivali zidine i bacali more u Jezuite. Eto, to tražim, da vidim snimke scena urezanih u pamćenje. I uzbuna trajala, još se nadam da je netko nešto trajno zabilježio.
Što je to što sljedeće pripremate?
-Još od 2020. godine sam u sjevernoj polarnoj fotografiji: aurora borealis, ledenjaci, sve vezano uz Island, Grenland, Finsku, Norvešku, Farske otoke. Stoga mi meteofotografija kao prva strast trenutačno nije na prvom mjestu. Tako u siječnju idem na specijaliziranu turu na Antarktiku: organizator je ruski fotograf Daniel Kordan koji je jedan od najjačih pejsažnih fotografa na svijetu. Riječ je o specijalnoj fototuri s dva jedrenjaka po Antarktici u trajanju od 12 dana. To je nešto o čemu ću uskoro objaviti više detalja, a zasad je još u fazi priprema i organizacije.
