Dobrodošli u hrvatski administrativni laboratorij, mjesto gdje se kapitalni objekti ne grade bagerima, nego gumicama za brisanje, pravnim rječnicima i službenim priopćenjima.
Ako ste se ikada pitali kako izgleda sustav koji je savršeno dizajniran da spali milijune eura na crtanje cesta koje nitko nikada neće izgraditi, naš jug nudi odgovor dostojan zlatne medalje u birokratskom višeboju. Uzmimo najsvježiji primjer, tragikomediju s natječajem za dionice autoceste Rudine – Slano i Slano – Mravinjac. Sustav je zapao u petlju takozvane obrambene birokracije. Planeri u državnim foteljama računaju vrijednost projekata prema cjenicima iz prošlog desetljeća. Kada na natječaj stignu realne, tržišne ponude turskih, indijskih i kineskih konzorcija koje su zbog inflacije brutalno veće, nastaje opća bježanija. Uprave javnih poduzeća radije će poništiti natječaj nego odobriti skuplji ugovor. Zašto? Jer se panično boje optužbi za korupciju i, ne daj Bože, istrage. Sustavom upravlja strah od pogreške, a ne želja da se cesta završi. Dok se bježi od sumnji za kriminal, jer živimo u državi gdje na njega nailazimo na svakom koraku, gube se milijuni na propalim natječajnim ciklusima.
Sustav žalbi je posebna humoristična serija. Zakon o javnoj nabavi složen je toliko blesavo da bilo koja fantomska tvrtka s jednim registriranim laptopom može uložiti žalbu zbog krivog zareza i automatski blokirati megaprojekt na tri do šest mjeseci. To se u građevinskom sektoru namjerno koristi kao legalno oružje za sabotiranje konkurencije i kupovanje vremena. Za usporedbu, u razvijenim zemljama Europe ubrzani arbitražni sudovi ovakve smicalice riješe za dva do tri tjedna. Obijesne žalbe kažnjavaju brutalnim financijskim penalima, pa nikome ne pada na pamet igrati se izmišljenim greškama u veličini slova natječaja. Zakon o javnoj nabavi složen je toliko blesavo da se u Hrvatskoj razvila posebna gospodarska grana. Profesionalni žalitelji i ucjenjivački lobiji. To su fantomske tvrtke s jednim zaposlenim i jednim laptopom, bez ijednog bagera ili reference, koje se formalno jave na natječaj samo da bi uložile žalbu zbog krivog zareza ili fonta. Javna je tajna da se te žalbe koriste za čisti reket. Diskretno se poruči velikim konzorcijima da plate ‘konzultantske usluge’ kako bi se žalba povukla. Velikim tvrtkama, kojima svaki tjedan stajanja strojeva nanosi milijunsku štetu, jeftinije je platiti nego čekati tri do šest mjeseci da Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) donese pravorijek.
Ašto tek reći za brzu cestu Osojnik – Čilipi? Nakon što je struka s pravom upozorila da bi predložena trasa preko izvora Omble ekološki ugrozila opskrbu pitkom vodom, projekt je pometen pod tapit. Mjesecima vlada potpuni zavjet šutnje dok se trasa u tajnosti ponovno prekraja preko Mosta dr. Franja Tuđmana i gura kroz brda iza Grada. No, dok se smjerovi crtaju flomasterima, ekonomska bilanca je stravična. Kroz zadnjih petnaest godina na neupotrebljive i zastarjele studije, geodetske podloge i lokacijske dozvole kojima je istekao rok, u vjetar je bačeno između 12 i 15 milijuna eura. Cesta je pojela pravo bogatstvo, a da na teren nije iznesena niti jedna jedina lopata. Kad izbori prođu, a od bagera ne bude ništa, krivac nikada nije politika, nego ‘sustav’. Izlazi se pred kamere s tužnim izrazom lica i floskulama o rigidnim procedurama i žalbama, dok im u stvarnosti zakon omogućuje da isti projekt prodaju biračima po tri ili četiri puta. Prvi put kad se crta trasa, drugi put kad se raspisuje natječaj, treći put kad se poništava i četvrti put kad se ponavlja.
Najveći šamar našoj nonšalantnosti i nesposobnosti zadaje francuska Nica. U sličnim, pa i težim konfiguracijama tla gdje planine doslovno padaju u more, Francuzi su iz EU fondova izvukli čak 80 posto bespovratnih sredstava za modernizaciju svoje željezničke i cestovne mreže. Kako? Dok naši vizionari autocestu, brzu cestu i prugu projektiraju kao tri potpuno odvojena svemira (koja se međusobno sudaraju u prostornim planovima), razvijeni svijet primjenjuje logiku. Francuzi su bušili skupe podzemne tunele, ali su ih pametno dizajnirali kao integrirane koridore. Gdje je prostor uzak, kroz isti planinski masiv u paralelnim cijevima prolaze i vlak i brza cesta, čime se drastično smanjuje ekološki otisak i opravdava golemo sufinanciranje iz Bruxellesa.
Mi o integriranim tunelima i europskim postocima možemo samo sanjati. Dok naši planeri crtaju rute koje padaju na prvoj ekološkoj studiji, a HŽ-ovi politički direktori ulažu u prugu Split – Zagreb tako uspješno da putovanje danas traje osam sati, s fantastičnim novim vlakovima koji mogu juriti 170 kilometara na sat, dok se u prošlom stoljeću, u vrijeme Austro-Ugarske kad je pruga sagrađena vozilo, pogađate , isto osam sati. Europska komisija nam zbog kašnjenja oduzima novac i preusmjerava ga u druge države. Ovakva javna nabava ne služi gradnji, ona služi isključivo za održavanje privida rada i periodičko buđenje lažne nade frustriranim Dubrovčanima prije svakih izbora. Na kraju, jedino što se na jugu uistinu gradi jesu papiri, a njih ionako najskuplje plaćamo. Eto vas.
