Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta i čelnik Vladina povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava Domovinskog rata, poželio je još jedno povjerenstvo. Zapravo ustanovu koja bi upravljala budućim spomen-parkom, kosturnicom i muzejom posvećenim žrtvama komunističkog režima. Jer očito u Hrvatskoj još uvijek nedostaju institucije koje bi se bavile prošlošću. Pa makar i ustanovu da upravlja ustanovom, koja će upravljat prošlošću.
Projekt je začudo već na prvom koraku doživio povijesni trenutak: sjednica na kojoj se o toj temi trebalo odlučivat, otkazana je, jer Vladin većinski partner HDZ čak ni za raspravu o mrtvima nije uspio skupiti kvorum od živih. Zlobnici to tumače strahom nekih od aktualnih političara da bi se u takvom muzeju, u zbirci komunističkih eksponata, mogla pojavit i crvena knjižica i kapa Titovka s petokrakom nekoga od njih samih, ili njihovog pretka. Ili čak Oca naše domovine!?
A oporba je hitro ponudila konkurentski spomenik. Kažu, za vrijeme vladavine HDZ-a, Hrvatska je ostala bez oko milijun stanovnika. Pa ako se već podižu spomen-obilježja žrtvama iz daleke prošlosti, bilo bi pošteno napraviti jedan i za iseljene žrtve današnjeg režima. Kosturnica zasad ne bi trebala; većina ih je, srećom, još živa, samo su pobjegli dovoljno daleko da ih empatična statistika može dostojno oplakivat. Sinula im je ideja o osnivanju suvremenijeg muzeja za iseljene žrtve režima. Ali ne treba žurit. Ako ovako nastavimo, uskoro će bit dovoljno eksponata.
A oni koji su ostali doma, mogu uživat u blagodatima slobodne Hrvatske; većem dugu po glavi stanovnika, manjim realnim plaćama i sve bogatijoj ponudi političkih obećanja.
Ali slobodama tu nije kraj. Današnji građanin, prema ovoj satiričnoj računici, ima tri velike slobode; slobodno izabrati poslodavca koji će ga cijedit, banku koja će mu objasnit zašto su kamate na kredit tri puta veće nego one na štednju građana i, na koncu, vodeću političku stranku koja će ga uvjeravat da je najvažnija stvar u njegovu životu ono što se dogodilo prije – osamdeset godina.
Josipa Pleslić (ex Rimac), kninska kraljica i nekadašnja državna tajnica, nagodila se s USKOK-om priznavši krivnju za šest točaka optužnice, među kojima su trgovanje utjecajem, davanje mita, pogodovanje, sređivanje državnih potpora i stručnih ispita, zapošljavanje sestre u HEP-u, te pokušaj zaustavljanja novinarskog istraživanja. Zbroj pojedinačno utvrđenih kazni, prema objavljenom sporazumu, iznosi šest godina zatvora, ali je konačna kazna – godinu i osam mjeseci. Eto hrvatske pravosudne čarolije! Na pitanje novinara zašto se na kraju ipak odlučila priznati krivnju, kratko je odgovorila s dvije riječi: “Trebamo mir”. Pretpostavlja se, za pripremu nagodbe za novo suđenje u aferi Vjetrenjače, jer tamo će zasigurno bit još više cjenkanja nego ovaj put.
Neupućena javnost gleda matematiku i pokušava shvatit formulu. Šest godina minus nagodba, jednako godinu i osam mjeseci. Je li to pravda na akciji, ili čak pravosudni – outlet?
Ako jes’, za one koji ne razumiju komplicirani pravnički jezik evo laički kako radi taj hrvatski pravosudni outlet; ukradeš šest milijuna, dođeš na nagodbu, ponudiš vratit tri milijuna; pitaš može li? Može! To se u pravnoj terminologiji zove sudska nagodba, a u pučkom jeziku – sajamsko pravosuđe.
A onda se pojavi jedno sitno, nezgodno pitanje: što je s godinama uvjeravanja da – nisi kriv?
Ako si danas priznao ono što si jučer uporno negirao, znači li to da si jučer govorio istinu – ili danas? I što ćemo s odugovlačenjem postupka dok se godinama ponavljalo – nisam kriva? Ili u pravosudnom outletu vrijedi pravilo: što duže čekaš, veći popust. Jer, ionako ti je inflacija ugrozila dobar dio plijena. I zato na kraju ostaje samo jedno pitanje koje bi pokajnica Josipa mogla uputiti svom prijatelju državnom odvjetniku: radosti moja, ima li kakav dodatni popust za stalne mušterije? Doduše samo teoretsko – on se izuzeo od slučaja.
Napokon smo dobili pobjedničko arhitektonsko rješenje za novi Dinamov stadion. I odma se pokazalo da Hrvati ponovno ne razumiju što im je struka htjela reć. Dok prosječno neuki posjetitelj, doživotni punjač blagajne, vidi stadion s tribinama koje izgledaju ko da su se posvađale pa svaka otišla na svoju stranu, predsjednik Dinama Zvonimir Boban objašnjava da je upravo to poanta; stadion mora sačuvati identitet starog Maksimira. Nota bene, ako je stari Maksimir desetljećima bio sinonim za građevinsku nedovršenost, razvalinu i arhitektonsko strpljenje na rubu živaca, zašto bi novi stadion bio nešto, sasvim obično, poput suvremenog, zatvorenog nogometnog stadiona s tribinama spojenim u jednu cjelinu? Da se lakše pomlate navijači.
A čemu i krov koji pokriva gledatelje, ali i teren po snijegu i kiši? To rade valjda u Europi, a mi imamo svoj put. Četiri tribine, četiri strane svijeta, a između njih dovoljno prostora da sva’ko vidi kako je talijanski projektant ostao vjeran hrvatskoj tradiciji. Bravo dottore!
Na društvenim mrežama jedni govore da stadion izgleda ko četiri otvorena laptopa. Drugi ga uspoređuju s poluotvorenom kartonskom škatulom od ambalaže. Ali to su površna zapažanja neprosvijećenih ljudi, a samo pravi znalac u tome vidi estetiku. A možda je to zapravo nova nogometna strategija; možda će se gosti prepasti ili barem deprimirat, pa će uz domaći teren, najružniji stadion u Europi postat – nepobjediv.
Na koncu će ipak politika imat zadnju riječ. Premijer je stao uz svoj narod pa izgleda da će Zagreb ipak dobit stadion koji ne izgleda ko pacijent koji se tijekom plastične operacije probudio iz narkoze, prije nego što je operacija završila.
Ministar gospodarstva je najavio uvođenje nove hrvatske ”izumotine” – sidrene cijene.
Od 1. listopada trgovci i pružatelji raznih usluga, uz današnju cijenu, morali bi istaknut i onu koja je vrijedila 10. rujna 2026. godine. Dakle, kupci i primatelji usluga, napokon bi mogli točno znat koliko im je nešto poskupjelo. Kakva blagodat! Dosad smo u butige ulazili sa sumnjom da nas svakodnevno deru, a odsad bismo imali i službeni dokaz za koliko nas deru. Na polici bi recimo pisalo 12,99 eura, a ona od 10. rujna pokazivala bi 9.99 Eura. Tako kupac odjednom postaje bogatiji za informaciju, a siromašniji za tri eura. I baš kad smo se počeli pitat hoće li dijelom ove transparentne revolucije postat i banke, teleoperateri, elektroprivreda, vodovod, javni bilježnici, komunalci, stigla je vijest od Vlade da odgađaju, a moguće i povlače odluke o dobrobiti građana. Tako je zasad propala prilika građanima da zapamte točan datum kad su bili manje siromašni. Hrvatska verzija zaštite potrošača: ne možemo zaustavit poskupljenja, ali vam ga možemo uredno – označit. I tako je Vlada digla sidro iz pržine. Sad može slobodno otplovit u – povijest!
