Povjesničar dr. sc. Hrvoje Klasić bio je gost javne tribine u Studentskom centru koja je održana u organizaciji Udruge antifašista Dubrovnik. Tom pilikom Klasić je načeo brojne aktualne društvene i povijesne teme te odgovarao na pitanja sudionika.
Klasić je govorio o dokumentarnim TV-serijama “Partizani“ i “Titova Jugoslavija“ koje se može vidjeti samo na Youtubeu, a u kojima je temeljem znanstvenih metoda donesen taj dio povijesti. Ustvrdio je kako se napredak Hrvatske posebno vidi u usporedbi sa susjednim zemljama, ali “područje u kojem ne stagniramo nego propadamo jest odnos prema antifašističkom naslijeđu“. Sve je eskaliralo s Tomislavom Karamarkom na čelu HDZ-a, ali je počelo 90-ih godina s relativizacijom ustaških zločina i naglašavanjem isključivo partizanskih zločina koji nisu sporni, ali se nije smjelo svesti povijest 20. stoljeća na Bleiburg i Goli otok. Hrvati se danas srame svog povijesnog doprinosa u Drugom svjetskom ratu kakvim bi se ostali europski narodi itekako ponosili. Naglasio je kako nije protiv Muzeja zločina komunizma, ali drži kako bi se prethodno trebao otvoriti Muzej genocida i holokausta kakvih ima u zemljama Europe te dodao kako se danas, uz političke aktere koji sjede u Vladi RH, antifašizam pokušava prikazati isključivo kao zločinački kao i da, kad se istražuju žrtve, tad se istražuju samo one koji su načinili partizani ili, kako kažu, komunisti. No, odustalo se od istraživanja zločina ustaša i NDH.
Dodao je kako na desnici imamo kukavice koje se skrivaju iza raznih floskula i boje se reći da su brojne zločine počinili pripadnici satelitske države Trećeg rajha te rezignirano zaključio kako je izgubljena bitka za antifašističko naslijeđe! To je gotova priča jer se kao društvo više sramimo, nego što se ponosimo naslijeđem antifašizma. Klasić je s 18 godina bio dragovoljac Domovinskog rata i podsjetio da su se dogodili zločini nakon Bljeska i Oluje, ali da to ne znači kako Domovinski rat nije bio nametnuti i oslobodilački, niti da ne smijemo govoriti o tom ratu.
Posebno je bio zanimljiv dio tribine u kojem je Klasić odgovarao na pitanja sudionika. Tako je govoreći o odnosu Tita prema disidentima i studentima rekao kako su to predratni ilegalci – komunisti koji su proganjani kao zvijeri te su 30-ih godina u Rusiji naučeni na način djelovanja. ”Staljin je imao paranoju da će ga ukloniti, ali se Tito s disidentima nije obračunavao kao on. Različiti su bili motivi Titovog obračuna s nazovimo ih disidentima: za Andriju Hebranga još ne znamo dovoljno, ali je maknut zato što postoje indicije da bi Staljin, ako bi 1948. napao Jugoslaviju, bio njegov “novi Tito“. Stoga je i došlo do Golog otoka. Predrag Matvejević je rekao i stoga bio napadan “da Jugoslavija nije imala Goli otok, cijela Jugoslavija bi možda postala Goli otok“. Milovan Đilas je pao jer je ostao vjeran jednoj ideji i tako se zamjerio novoj vlasti i novoj klasi. Aleksandar Ranković je kolateralna žrtva: za razliku od onih koji su bili za decentralizaciju, bio je predstavnik centralističke struje i vrh kojem je trebalo odsjeći glavu da bi se poslala poruka. Koča Popović se nije uklapao, ali generalno je teško reći tko je od njih bio disident. Bio je to Đilas, a Ranković nije niti je mislio suprotno od Tita, kao ni Hebrang. Što im se dogodilo? Ranković je živio u Dubrovniku. Volio bih biti takav disident da me pošalju da živim u nekoj vili u Dubrovnik”, rekao je Klasić te o Titovom odnosu prema studentima.
“Na tu sam temu doktorirao! Mislim da se tu Tito pokazao kao nevjerojatan maher koji zna kad, kome i što treba reći. On je 2. lipnja 1968. bio na Brijunima. Igrom slučaja, studenti tad krenu na ulicu. Prije par godina mi je Latinka Perović pričala da su svi očekivali što će im Tito reći da rade, ali on mudro šuti, pušta predstavnike vlasti grada Beograda i Republike Srbije da idu sa studentima koji drže zborove. Tito osjeća da ako bi tad istupio, vjerojatno bi i prema njemu bili grubi. I zato ih pušta. Prošlo je sedam dana, svi su već pomalo umorni a 10. lipnja u Beograd treba doći predsjednik Indije. Tito avionom dolazi u Beograd, Jovanku je strah i pita hoće li ih gađati kamenjem. No, Tito je cool. I što se događa: Tito prvo okuplja najuže vodstvo, onda i ono malo šire. Vrlo oštar prema studentima: “Neće mi ulica diktirat koga ću smjenjivati, neću im podilaziti… Inače, informacije su mu slali iz UDBA-e, ali on još ne vjeruje i šalje svoje predratne drugove da idu na fakultete, da slušaju i zapisuju što tko govori. Na sjednici mu kažu “prošlo je sedam dana, a vi se niste pojavili u TV-dnevniku. Narod ne zna šta vi mislite o svemu“. I reče im da nastave pričati, a on odlazi u susjednu prostoriju kako bi dao potpuno suprotnu izjavu za TV: “Dragi studenti, ja sam na vašoj strani, mi griješimo, ako treba dat ću ostavku, ali dajte, ispiti se bliže, nemojte gubiti vrijeme“. I vrati se nazad, ne kaže što je rekao! U međuvremenu se to emitira, studenti slušaju, već su umorni, ne znaju više što, znaju da ne mogu srušiti vladu, što nisu ni htjeli. I tu se zaplesalo kolo…”, rekao je Klasić.
”Svetozar Vukmanović Tempo je pričao kako nisu znali što će, a Tito je bio oštar, da se vraćao u stan gdje ga je čekalo društvo jer su nešto slavili. No, oni s balkona viču – “Tito podržao studente!“ On im viče da nije, a oni mu odgovaraju: Evo ga, govori na dnevniku!, a on njima „Pa, nama je pričao drugo! Latinka Perović izvrsno ističe da je “Tito je uspješno ekonomisao svojom moći“. A znao je koliko moći ima. Za one koji kažu da je Tito bio diktator odgovaram kako je bio – autoritet! Recimo, 1967. godine treba izabrati novog predsjednika Vlade SFRJ, zove Stanu Kavčića iz Ljubljane koji kaže da ne bi! Zove Savku Dapčević koja kaže da ne bi ni ona! Staljinu i Hitleru niste mogli reći – neću, a mislim da ne možete ni Putinu niti Vučiću. On je imao autoritet i ekonomizirao je svoju moć. Nije govorio “bit će kako ja kažem“. Naravno, i Tito se mijenjao i nije bio isti ’45., ’65. i ’75. godine. I da se razumijemo: nikad nije bio demokrat, ali nije baš bio ni takav kako ga se danas pokušava prikazati”, rekao je Klasić.
Iznio je zanimljivu tezu kako se povijest danas tretira kao samoposluga u smislu da svatko uzme što želi, poput nekog izdvojenog artikla na polici, bez razumijevanja okolnosti i konteksta, koji su ključni u znanstvenoj interpretaciji i razumijevanju povijesnih događaja.
