Bili ste dio te ekipe iz tadašnjeg Sekreterijata narodne obrane, na čelu s pokojnim Miljenkom Bratošem, koja je dala veliki doprinos u pripremama Dubrovnika za te najteže dane svoje novije povijesti. Nakon njegove smrti i nakon kratkog perioda u kojemu ga je zamijenio Rudi Butković, naslijedili ste ga na toj funkciji.
To je sve počelo još početkom 1991. godine, a na dužnost u Sekretarijatu za narodnu obranu stupio sam 1. svibnja. Pokojni Miljenko je često govorio – ”svaka revolucija jede svoju djecu”. I to se potvrdilo. Pojela je njega, Aljošu, Rudija, Zdenka i mene na neki način. Ali, nikada mi nije bilo žao. I dan danas bih napravio isto, od početka do kraja, da proživimo ono što smo imali s njim. Bio je domoljub, vizionar, hrabar čovjek, ali i nepredvidiv, u nekom smislu. Znao je ponekad zazvati usred noći: ”Ajde, Mišu, dođi u Lapad!” Šetali bismo, razgovarali, a on je iznosio neke svoje nove zamisli vezane za obranu Grada.
Kako je došlo do suradnje vas i pokojnog Miljenka Bratoša?
Upoznali smo se na inicijativu pokojnog Stjepana Vujnovića, koji je bio zamjenik Đura Korde, načelnika dubrovačke Policijske uprave. Miljenko je znao kako sam ranije radio u Sekreterijatu za narodnu obranu i da sam diplomirani ekonomist. U razgovoru mi je rekao kako ću obnašati funkciju njegovog zamjenika sa zadaćom da se posvetim funkcioniranju Sekretarijata sukladno zakonu i važećim zakonskim procesima kako bi se on mogao posvetiti pripremama za obranu Grada. Na dužnost sam stupio 1. svibnja 1991. Gospodina Rudija Butkovića sam poznavao i ranije jer smo skupa radili u Sekreterijatu prije nekoliko godina. Nakon mjesec dana rada, Miljenko me pozvao u kafić El Toro, skupa s pokojnim Aljošom, Zdenkom Zorićem i drugima. Oni su već mjesecima radili na pripremama za obranu Dubrovnika. Miljenko mi je tada rekao – tebe ćemo odmah uključiti, zato što si ekonomist, vodit ćeš nam financije i sudjelovat ćeš s nama, ali ”zalog je familija”.
Što to točno znači?
To su bila takva vremena kad se sve moralo odvijati u strogoj tajnosti. Nije bilo prostora za ništa drugo nego za odanost i povjerenje. Rekao sam – nema problema i uključio se aktivno u pripreme za obranu Grada.
Pridružili ste se Miljenku Bratošu i njegovom timu u trenutku kada je malo ljudi vjerovalo da će Dubrovnik biti napadnut.
Ne da je malo ljudi vjerovalo, nego uopće nisu vjerovali da će Dubrovnik biti napadnut, vladalo je uvjerenje kako će rat zaobići ovo područje s obzirom na činjenicu što je Dubrovnik svjetski poznat kulturno – povijesni grad. Pokojni Miljenko je vjerovao da ćemo biti napadnuti i da hitno treba pristupiti pripremama za obranu Grada.
(Miljenko Bratoš, Mato Ledinić i Jadran Delaš)
Kako su tekle pripreme za obranu i na koje ste izazove nailazili?
Sekreterijat za narodnu obranu u tom vremenu nije se smio baviti ovim aktivnostima jer je to bilo u suprotnosti s njegovom zakonskom funkcijom. Za svoj rad bili smo odgovorni Izvršnom vijeću Općine i Ministarstvu obrane. Međutim, po nalogu pokojnog Miljenka, odvijale su se razne aktivnosti vezane za obrambene pripreme, kao što su razvijanje sustava veza, naoružavanje jedinice za osiguranje Centra, nabavka oružja, ustrojstvo ZNG- a, ustrojavanje Odreda naoružanih brodova, formiranje narodne zaštite, proizvodnja eksplozivnih sredstava. Oružja nismo imali, Miljenko je pokušavao tražiti na sve strane, ali uzalud.
Možete li se prisjetiti više detalja o tim pokušajima nabavke oružja?
Mogao bih vam satima pričati što sam sve prolazio vezano uz nabavku oružje za Dubrovnik, tada, ali i nakon njegove pogiblji. S obzirom na to da je na snazi bio embargo za nabavku oružja, morali smo se snalaziti na različite načine. Preko Ribomaterijala smo kupovali streljivo, šatgane, samostrijele i drugu opremu, sretni što imamo barem nešto. S otoka Koručule smo dobili 120 starih pušaka M-48, preuzeli smo ih u 3:00 sata ujutro u Mokalu, a dio tih pušaka je podijeljen širom Općine ljudima od Miljenkovog povjerenja. Osim pušaka, podijeljen je i dio radio stanice, kako bi na vrijeme javili kretanje neprijatelja.
Poznato je kako je propao pokušaj nabavke oružja iz Ploča, tijekom operacije ”Male Bare”.
Nismo imali dojavu za Male Bare.
Što mislite, zašto vam nisu javili?
Ne znam. Slučajno smo sutradan u Centru Rudi i ja čuli da se u Pločama nešto događa. Rudi, Aljoša i ekipa otišli su tamo sa željom da prikupe što više oružja, a vratili su se razočarani zato što su svo oružje već bili uzeli Neretvani, Splićani i Hercegovci.
Plus je navodno došao nalog od tadašnjeg ministra Luke Bebića da Dubrovnik ništa ne smije uzeti od tog oružja iz Ploča.
Ne znam za takav nalog, ali mi nismo dobili ništa. Pokojni Miljenko je pokušavao na sve načine da dobijemo što više oružja preko Splita, Zagreba i drugdje. Smatrao je da Dubrovnik treba naoružati i zato je posljednjih dana bio razočaran činjenicom što nema dovoljno oružja za obranu Grada.
Je li bilo još takvih neuspjelih pokušaja nabavke oružja?
Da, u rujnu smo jednom prilikom išli u Split po oružje po nalogu gospara Nojka Marinovića. Dao mi je popis oružja koje je trebalo stići u Split u koordinaciji s Izvršnim vijećem iz Splita i admiralom Svetom Leticom. Rečeno je da nikome ne smijem reći gdje idem i da sam osobno odgovoran za tu pošiljku. Rudi je izabrao ekipu kojoj je vjerovao, a pridodani su nam Miško Capor i Davor Lučić, da se obuče na stingerima kad dođu u Split, međutim, od pošiljke ništa, rečeno je kako će doći za par dana. Rudi i ekipa su se vratili u Dubrovnik, a ja sam ostao u Splitu i dalje po nalogu gospodina Marinovića.
Navodno su vam jednom prilikom rekli kako se neka delumbija dogodila, da plutaju paketi…
Nama je rečeno da će se kontejneri s oružjem baciti kod otoka Žirja iz aviona. Pripremili smo kamione Jadran transa, ali opet ništa. Prvi put – nema. Drugi put – nema… Ta je pošiljka bila namijenjena i za Split i za susjedne općine. Embargo i zabrana naoružavanja su učinili svoje i to oružje nikad nije stiglo u Split.
Vi ste bili zaduženi za financije i raspolaganje sredstvima civilne zaštite. Veliku je donaciju za obranu Dubrovnika tada dala Atlantska plovidba.
Da, pokojni kapetan Ante Jerković, koji je tada bio predstavnik Atlantske plovidbe u Londonu, doznačio je milijun i 250 tisuća dolara za obranu Dubrovniku. Novac sam položio na račun u Splitskoj banci za kojega je znao osobno i direktor banke, gospodin Mirko Vukušić. Svaka stavka s tog računa je bila evidentirana. Uvijek sam govorio gosparu Nojku da se ne plaća kešom jer takav način plaćanja ponekad otvara sumnju.
To oružje uporno ne dolazi do Dubrovnika, prije rata, kad se zaratilo, je li to bila neka slučajnost ili nešto drugo? Zašto nije dolazilo?
To smo pitanje i mi neprestano postavljali. Hrvatska se tada branila u Dubrovniku i Vukovaru. Prve radio stanice kupio sam preko tvrtke Tončija Peovića. Nabavljale su se u djelovima u Trstu, dok su repetitori bili iz Austrije. Dopremali smo ih ovdje, a momci u Centru su ih sklapali, odradili su ogroman posao i zato im još jednom hvala. General Nojko slao bi popis stvari koje treba nabaviti. Odore sam nabavljao u Jugoplastici i Uzoru iz Splita preko svojih poznanstava još iz gimnazijskih dana. Brodogradilište Split nam je poklonilo nekoliko minobacača, a Vodovod u Splitu nekoliko automatskih pušaka. Prijevoz od Splita do Stona obavljala je ekipa na čelu s Lukom Obradovićem. Ta je ekipa dala neizmjeran doprinos u tim trenutcima i zaslužili su jedno veliko hvala.
Zato i služe ovakvi razgovori sa svjedocima vremena. Recite nam nešto više o njima.
S njim su bili još i Miško Capor, Željko Crnogorac, Davor Lučić i Marko Cukrov. Prevozili su sve što bismo mi nabavili i dobili, a ponekad bi im pomagali i djelatnici Centra za obavješćivanje Split. Prve pošiljke oružja prevozili smo Luka i ja kamionima Hitne pomoći koje nam je dao doktor Goran Dodik, tadašnji šef KBC-a Split. Osim oružja i opreme, u nekoliko navrata prevozili smo i sirovi kvasac kako Dubrovnik ne bi oskudijevao u kruhu.
Gospodin Luka Obradović je još na ljeto 1991. došao u Sekreterijat za narodnu obranu i upozorio na gliser Sveti Vlaho, kojega je Carina namjeravala prodati. Neposredo iza toga pokojni Miljenko mi je rekao da preuzmem taj gliser, što sam i napravio.Ta ekipa je dala znatan doprinos u obrani Grada i mislim da su zaslužili barem – hvala.
Kako se dalje koristio taj račun sa sredstvima Atlantske u obrani Dubrovnika?
Taj račun koristio se i dalje za nabavku svega onoga što je trebalo, od opreme do naoružanja. Koristio ga je kasnije i general Janko Bobetko, a nakon par godina smo ga ugasili. Svaka stavka s tog računa je pravdana i sve je s dokumentacijom predano Izvršnom vijeću, Zapovjedništvu obrane Grada, a jedan primjerak sam zadržao i za sebe.
Kako se Miljenko Bratoš osjećao tih zadnjih dana, sjećate li se?
Sjećam se kao sada, bio je nekako utučen i razočaran. Smatrao je kako nismo dobili dovoljno naoružanja i opreme kada se Hrvatska branila na jugu Lijepe naše. Kao da je imao neki loš predosjećaj. Još ljeti bi znao reći – ubit će me netko. Dao mi je popis ljudi s telefonskim brojevima telefona po mjestima, koje bih kontaktirao ako se njemu što dogodi. Govorio sam mu – ma tko ćete ubiti, mislim, o čemu govoriš?!
Je li to bilo iz predostrožnosti, zato što je na sve mislio pa i na to kako ćete vi dalje raditi ako mu se što dogodi ili nešto drugo?
Nije nam ni padalo na pamet da će mu se nešto dogoditi. O tome nisam nikad ni razmišljao. Kad sam otišao po tu pošiljku u Split, moja familija nije znala gdje sam, a on je mojoj djeci donosio mlijeko. Nakon 35 godina čovjek malo drugačije gleda na te momente iz tog našeg perioda.
Miljenko je prerano otišao, ali po svemu se vidi koliko je intenzivan bio taj vaš zajednički period. Čega se još sjećate iz tog vremena, bili ste tu kad je on krenuo stvarati ZNG?
To je bio drugi projekt Miljenka Bratoša. ZNG nije bio posao Sekreterijata za narodnu obranu. Poslao me je u Split na sastanak s generalom Jelićem i Mladenom Bujasom, gdje smo dobili prve instrukcije oko formiranja ZNG-a. U Metkoviću smo dočekali i prve pripadnike ZNG-a i dopratili ih u Dubrovnik. Bili su smješteni u Vili Rašica koju smo prethodno pripremili. Gledali smo u te prve momke kao u Boga, sretni što imamo svoju vojsku.
U Rašici se onda dogodilo i prvo postrojavanje na čelu s gospodinom Matom Ledinićem kao prvim zapovjednikom.
Poznato je i kako su se vadile eksplozivne naprave iz mora, zaostale iz prethodnih ratova, bile su tu brojne aktivnosti koje ste provodili u inicijativi Miljenka Bratoša.
To je također bila jedna od aktivnosti pokojnog Miljenka. Glavni nositelji bili su Rudi Butković i Aljoša Nikolić. Ja sam bio zadužen za financije.
Jedna od zadaća je bilo i stvaranje narodne zaštite. Organizacijom lovačkih ispita diljem Općine omogućili smo da se ljudi mogu naoružati lovačkim puškama i sudjelovati u obrani Dubrovnika.
Kakav je za vas bio pokojni Miljenko?
Mene je oduševio. Bio je izvrsna osoba, pomalo hirovit, ali meni se to sviđalo. Bio je veliki Hrvat, entuzijast, vizionar, pun neiscrpne energije. Branili smo svoje, a ako smo griješili, griješili smo iz neznanja jer smo se našli u situaciji u kojoj nikad nismo bili.
Je li bilo kakvih neugodnosti u to vrijeme, prijetnji?
Znali su zvati na telefon, mobilizirali ste mi sina, ubit ćemo te noćas. Ali, ja sam to jednostavno odbacivao ”mrtav hladan”, jer uvijek sam tvrdio, to su kukavice, ako netko ima nešto reći, reći će u facu. A za Miljenka ne znam, ne mogu to tvrditi. Bio je razočaran što nema oružja, to znam, kao da je klonuo duhom. Mi smo čekali to oružje kao ozeblo sunce. Ali, ne mogu ja tvrditi da mu je netko prijetio. Mi smo dobro i prošli u ratu koliko nas je bilo i kako je bilo. Kad je Nojko došao, nismo imali ništa. Miljeko je imao povjerenja u samo par ljudi. On bi rekao, ubit će me. Ja bih mu odgovorio – ma tko? Ali, to je bilo ljeti, ranije.
Te kobne noći, sudeći prema službenim inforxmacijama, navodno se dogodio splet nesretnih okolnosti. Ali, ni javnost nije u potpunosti sigurna, uvijek postoji ta sumnja, što ako nije tako bilo.
Teško je povjerovati u tu priču jer je to bila straža koju je on postavio. Ne znam, policija je to istraživala. Uvijek sam se pitao zašto narednih godina pokojnikovo ime nije bilo omiljeno, nije se baš spominjalo. On je za nas bio heroj. I danas je, ali možda je radio nešto što nije odgovaralo nekome višem, ali ne želim i ne mogu tvrditi nešto što ne znam.
(Papirić s telefonskim brojevima i imenima ljudi u različitim mjestima, kojega je rukom ispisao Miljenko Bratoš i dao Jadranu Delašu, u slučaju ako mu se što dogodi, da ga ima pri ruci.)
Što ste vi kasnije radili?
Do povratka iz Splita mijenjao me je gospodin Rudi Butković, a dužnost v.d. sekretara obnašao sam do 1. siječnja 1993. U upravi za obranu Dubrovnik radio sam do 1997. kada na poziv iz Glavnog inspektorata obrane prelazim u Zagreb. General Ante Gotovina, kao glavni inspektor obrane, predložio me je za čin bojnika. U mirovinu sam pošao 2004. godine. U sustavu obrane proveo sam punih 14 godina. Za doprinos u obrani Grada, general Nojko uručio mi je priznanje Južnog bojišta.
Kad danas sve to gledate, zamjerate li kome što i biste li možda nešto drugačije radili?
Da budem iskren, ja bih napravio sve isto. A Miljenko, da nije bio takav, tko zna što bi se dogodilo. Bila mi je čast što sam ga imao za šefa u najtežim trenutcima obrane Grada. Bio je prvi kad je trebalo.
Razgovarale: Lucija Komaić, Ivona Butjer Mratinović
Nastavlja se…
– INTERVJU, RUDI BUTKOVIĆ: Oružje je slabo dolazilo do Dubrovnika, davali su nam 10 dana, a nismo pali nikad (4. dio)
– Centar za obavješćivanje je modernim sustavom potukao neprijatelja, Miljenko Bratoš zaslužan je za osnivanje njihove prve postrojbe i legendarni ONB (3.dio)
– OSNIVANJE ZNG-A U DUBROVNIKU Bratoš je okupio prve dragovoljce, bili su dobro organizirani, ali nije bilo oružja… (2.dio)
– Miljenko Bratoš – heroj, vizionar, domoljub i nezaobilazno ime u pripremama Dubrovnika za obranu (1.dio)
– OBJAVA SPECIJALA POVODOM 35. OBLJETNICE Miljenko Bratoš – jedan od najvažnijih ljudi u pripremama Dubrovnika za rat
