Prošli se tjedan na parkirane automobile u Uvali Lapad srušilo stablo, pa iako srećom nitko nije stradao, nastala je značajna materijalna šteta na nekoliko vozila. Srušeno stablo još je jedno upozorenje na posljedice dugogodišnje neizvjesnosti oko upravljanja jednim od najvrjednijih gradskih prostora. Na koncesijskom području uvale Sumartin, nekadašnjoj ‘Sunset Beach’, pravni se problemi godinama gomilaju, dok je prostor ostao bez sadržaja i kontinuiranog upravljanja.
Tvrtka Dubrovački zalasci sunca, koja je godinama upravljala plažom, krajem 2023. otišla je u likvidaciju, a potom je završila i u stečaju. Problemi su, međutim, počeli puno prije toga. Zakonitost dodjele koncesije godinama je bila predmet pravnih sporova, dodatno zakompliciranih oprečnim odlukama Visokog upravnog suda. Zbog takvog pravnog raspleta ostalo je otvoreno pitanje statusa prostora, a s njim i pitanje budućeg upravljanja plažom.
Uvala bez gospodara
Dubrovački dnevnik o toj je situaciji pisao u više navrata. Još u prosincu 2023. objavili smo kako tvrtka koja je upravljala plažom ide u likvidaciju, uz dugovanja za neplaćene koncesijske naknade. U siječnju 2025. pisali smo i o tome da Grad Dubrovnik održava plažu urednom, iako pitanje koncesije i dalje nije bilo konačno razriješeno. Ni povremene intervencije nisu riješile problem dugoročnog (ne)upravljanja, pa je prostor nastavio propadati.
Danas su posljedice takvog stanja vidljive i izvan zapuštenih objekata i obraslih površina, jer je sada pitanje i koliko je prostor koji koriste građani zapravo (ne)siguran. Tko je trebao procjenjivati stanje stabala? Tko je odgovoran za uklanjanje i drugih potencijalnih opasnosti? Može li se činjenica da se čeka konačni pravni rasplet koristiti kao objašnjenje za to da prostor godinama nema jasnog upravitelja? Povremeno čišćenje i uklanjanje otpada, koliko god bilo važno, nije isto što i sustavno održavanje prostora.
DORH već godinama odugovlači donošenje pravorijeka o slučaju zakonitosti koncesije, odnosno koja je od dvije oprečne odluke Vrhovnog suda ‘pravija’, je li to ona u kojoj Sud utvrđuje kako koncesija više pravno ne postoji, ili ona u kojoj se Dubrovačkim zalascima sunca potvrđuje status koncesionara? Dok predmet stoji u ladici DORH-a, prostor uz more, u turistički jednom od najopterećenijih dijelova grada, ostao je bez jasnog gospodara. Čak je i župan Blaž Pezo u intervjuu za Dubrovački dnevnik izjavio kako mu više nije ni važno kakva će se odluka donijeti, već da se odluka konačno donese kako bi prostor bio priveden svrsi i postao reprezentativan dio grada, kakav zaslužuje biti.
U tom kontekstu, još se jednom pokazalo kako državne institucije nisu u stanju osigurati funkcioniranje javnog prostora dok se sporovi ne razriješe, a do tada je gradonačelnik Mato Franković inicirao održavanje prostora i angažirao Čistoću i Sanitat da riješe makar pitanje zdravstvene ugroze tog prostora, s obzirom na to da je jedno vrijeme bio pun smeća, štakora i ustajale vode prepune komaraca u nikad dovršenim bazenima.
„U Uvali Lapad ne možemo ništa osim redovnog održavanja, ništa drugo ne smijemo dirati. Razumijem frustraciju građana jer oni uvijek, i apsolutno za sve, bilo vezano uz Grad ili ne, optužuju Grad. Na to sam već naučio“, izjavio je Franković aludirajući na činjenicu da je koncesiju dodijelila Županija, a sada se čeka odluka DORH-a.
U Bokeljskoj institucije reagirale sporije od bagera
Slučaj gradilišta na šetnici Ivana Zajca u Solitudu u fokus je došao zbog zaštite pomorskog dobra i (ne)učinkovitosti građevinskog nadzora. Dok su građani upozoravali na radove uz samu obalu, a u Dubrovački dnevnik je i izlaskom na teren i mjerenjima utvrdio kako se zaista radovi izvode na tri metra od mora, gradilište je i dalje tjednima napredovalo. Uslijedili su opsežni iskopi, miniranje i radovi koji su nepovratno promijenili izgled terena.
Dubrovački dnevnik o ovoj lokaciji piše godinama. U travnju 2026. objavili smo da se na parceli u Bokeljskoj ulici gradi uz pomorsko dobro te da odgovori nadležnih institucija otkrivaju niz nelogičnosti. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture navelo je kako nema otvoren predmet za tu lokaciju, dok je Županija pojasnila da granica pomorskog dobra nije preispitivana od 1991. godine. Istodobno je u dokumentaciji bilo navedeno da zakonski pojas od šest metara dijelom ulazi u samu česticu na kojoj se gradi.
Grad Dubrovnik, s druge strane, ranije je tvrdio da je projekt prošao propisane procedure te da se predmetna čestica ne nalazi na pomorskom dobru. Iz Grada su pritom upozoravali da nisu nadležni za utvrđivanje granice pomorskog dobra, nego su za to upućivali na Županiju i Ministarstvo. Takva razilaženja u tumačenjima i nadležnostima dodatno su zakomplicirala slučaj, dok se na terenu odvijala gradnja.
Poseban problem predstavlja tromo postupanje građevinske inspekcije Državnog inspektorata. Dok su se nizale prijave građana, političara i medija, inspektora nije bilo u Dubrovniku. U svibnju je Dubrovački dnevnik pisao o izostanku odgovora na upite i požurnice te o tome da nije bilo jasno kada će nadzor biti proveden. U konačnosti je inspekcija izašla na teren i utvrdila da se ne gradi sukladno dozvolama. Sada se slučaj nalazi u novoj fazi. Prema dosadašnjim informacijama, investitoru je zabranjen nastavak radova, a Grad Dubrovnik trebao se očitovati o zahtjevu za poništenje građevinske dozvole. U konačnici, Grad nije poništio građevinsku dozvolu, ali radovi se nisu nastavili, a dubrovački gradonačelnik Mato Franković objasnio je zašto.
„U Bokeljskoj je Grad zaštitio svoju imovinu i onemogućio da se više koristi gradska parcela za izvođenje radova. Po meni, taj će investitor vrlo teško uopće moći nastaviti izvođenje radova s obzirom na to da nema riješene uvjete s Gradom Dubrovnikom, a i neće ih ni imati. Naši sugrađani su očekivali da će Grad poništiti građevinsku dozvolu, ali tu želim podsjetiti na činjenicu da je i samo resorno ministarstvo, kada Grad Dubrovnik nije želio izdati lokacijsku dozvolu koja je baza i osnova, 2014. godine Gradu naložilo da mora izdati lokacijsku dozvolu. Tada je Grad izdao lokacijsku dozvolu i ona je postala temelj, i sada je vrlo teško srušiti bilo što“, izjavio je Franković za Dubrovački dnevnik.
„Da sam sretan s navedenom lokacijom, to sam već prije rekao – nisam. Mislim da to loše i nije dobro za Grad. Nevezano uz to je li se netko bunio ili ne, jer gdje god da se gradi neka građevina, netko se buni. Ovdje ste imali loše izvođače, oni su radili probleme, pa su se stanari još više bunili“, rekao je Franković.
Atlant Batala Centar: Inspekcija je utvrdila nelegalnu gradnju, ali zgrada stoji
Slučaj Atlant Batala Centra na Batali pokazuje drugu stranu problema: što se događa kada građevinska inspekcija napokon provede nadzor i utvrdi odstupanja od građevinske dozvole, ali nakon toga slijedi nova faza postupaka, sporova i čekanja. Za razliku od slučajeva u kojima se još pokušava utvrditi tko je nadležan ili kakav je status prostora, ovdje je inspekcija iznijela konkretne nalaze.
Dubrovački dnevnik je pratio gradnju kompleksa i upozoravao na pitanja koja su otvarali građani, među ostalim i zbog gabarita objekta i suženja nogostupa. U kolovozu 2025. smo Državnom inspektoratu poslali upit o mogućim odstupanjima, uz fotografije i konkretna pitanja. Odgovor je stigao nakon više od mjesec i pol dana i nekoliko požurnica, a Inspektorat je naveo da nije zaprimio prijavu o mogućoj povredi propisa na tim česticama.
Krajem siječnja 2026. objavili smo da je građevinska inspekcija provela nadzor i utvrdila kako kompleks nije izgrađen u skladu s izdanim građevinskim dozvolama. Prema nalazima Inspektorata, nije se radilo o rekonstrukciji postojećih građevina, kako je bilo predviđeno dozvolama i glavnim projektom, nego su postojeće građevine u potpunosti uklonjene, a izgrađene su nove poslovno-stambene građevine.
Inspekcija je utvrdila i nepoštovanje uvjeta minimalne udaljenosti građevine od južne granice parcele. Zbog toga je obustavljeno građenje, a investitorima je naloženo usklađivanje s građevinskim dozvolama. Jedna od mogućnosti usklađivanja bila je uklanjanje dijela građevine koji prelazi dopuštene gabarite, odnosno vraćanje objekta u stanje predviđeno dozvolom.
Investitori su, međutim, osporili inspekcijska rješenja i pokrenuli upravne sporove. U svibnju 2026. Upravni sud u Splitu odbio je tužbu tvrtke Atlant Batala Centar protiv Državnog inspektorata i potvrdio inspekcijsko rješenje sa zahtjevom za rušenje.
To je još jedan slučaj u kojemu su Inspektoratu trebali mjeseci da izađu na teren i utvrde da se zaista radi o nelegalnoj gradnji, a veliki problem je u tome što Dubrovnik nema stalnog građevinskog inspektora koji bi konstantno bio ‘budno oko’ nad svakom gradnjom u gradu koji nosi vrijednu povijest, arhitekturu i suočava se sa strašnim pritiscima u prostoru.
„Ono što mogu reći za Atlantsku plovidbu jest da je sada stvarno stvar na Gradu. Oni su podnijeli zahtjev za izmjenu svoje građevinske dozvole. Grad još uvijek obrađuje zahtjev i kada se to riješi ćemo moći reći da se zna pravorijek, jer do tada miruje zahtjev za rušenjem koji je Državni inspektorat podnio prema izvođaču“, izjavio je Franković.
Inspekciju treba spustiti na ‘lokalu’, tamo gdje ljudi vide što se događa u prostoru
Uvala Lapad, Bokeljska ulica i Atlant Batala Centar nisu isti slučajevi i ne mogu se tako promatrati. U jednom je riječ o dugotrajno neriješenom upravljanju prostorom i održavanju, u drugom o sumnjama u zahvat uz pomorsko dobro, a u trećem o inspekcijski utvrđenim odstupanjima od građevinske dozvole. Zajedničko im je, međutim, pitanje koliko dugo javni prostor i građani moraju čekati da institucije razriješe probleme koji su već dugo vidljivi na terenu. Svi ti slučajevi pokazuju i kako gradovi sami ne mogu upravljati prostorom, ako ih državne institucije ‘sabotiraju’. Svi ovi problemi nisu nastali zbog odluka gradske ili županijske uprave, nego zbog tromosti državnih institucija. U gradu čiji je prostor pod snažnim pritiskom gradnje i turizma, čekanje da problem postane dovoljno velik kako bi privukao pozornost javnosti je sramotno. Na kraju, iako je legitimno pitanje zašto pojedine državne institucije sporo reagiraju, treba se i razmišljati može li Grad biti aktivniji u zaštiti prostora kojim upravlja, čak i kada nema posljednju riječ u donošenju odluke. Institucije imaju pravo na postupke i zakonske rokove, ali isto tako građani imaju pravo očekivati da sustav funkcionira prije nego što posljedice postanu nepopravljive, kao u ova tri slučaja. Upravo u tom smjeru govori i gradonačelnik Mato Franković.
„Imamo problem i u Dalmatinskoj ulici, dakle više je različitih zona s problemima. Kada bi Grad imao pune ovlasti građevinskih inspektora, mogle bi se neke stvari puno brže rješavati. Poznato je da Dubrovnik nema građevinsku inspekciju i unatoč činjenici da su za određene objekte građevinski inspektori izdali rješenje za rušenje, poput slučaja u Dalmatinskoj ulici gdje je uzurpirana gradska cesta, ništa se ne događa, ne dolazi ni do kakvog rušenja i zaštite imovine Grada Dubrovnika. Tu je puno problema i inzistiram na tome da se jedinicama lokalne samouprave omoguće veće ovlasti pa ćemo mi zaposliti građevinske inženjere kao komunalne redare, odnosno građevinske inspektore. Čak ne bi bilo loše da se jedinicama lokalne samouprave omogući da imaju svoju građevinsku inspekciju pa ćemo na taj način puno lakše i mi djelovati i biti učinkovitiji“, izjavio je Franković i dodao kako će to biti jedan od njegovih prijedloga u Saboru.
„Vidimo da na ovaj način svi skupa tapkamo u mjestu i onda se država pokazuje kako nije dovoljno učinkovita i efikasna. S druge strane, stalno raspisuju natječaje za građevinske inspektore na području Dubrovnika i ne mogu nikoga naći. Mislim da se te stvari trebaju prepustiti jedinicama lokalne samouprave i da mi možemo imati svoje male inspekcije i puno učinkovitije i kvalitetnije djelovati na terenu“, zaključio je gradonačelnik.
