Hrvatska zbilja je urnebesan dernek u kojem ozbiljni ljudi plaćaju poreze, dok ekipa s vrha vlasti i ulice izvodi skečeve uvjereni kako su nenadmašni. Kako stvari stoje, čini se da i jesu.
Splitska ‘naci’ saga se nastavlja, dok se na mrežama već vrte memovi s Hitlerom koji pjeva: ‘Nima Splita do Splita’! Notorni Penava je potegao do Splita kako bi se slikao na pressici samo s jednim jedinim razlogom. Da bude viđen i da ga se čuje, jer mu je stranka prema anketama na razini statističke pogreške. Ruku na srce, ispao bi puno pametniji, ako je to uopće moguće, da mikrofoni nisu radili. Nakon što je skupina navijača urlala nacističke parole, šef DP-a i koalicijski partner vladajućih je dotrčao u grad i sazvao presicu kako bi napao policiju jer, eto, traži bjegunce. Možda mu Torcidaši iz zatvora, ako slučajno tamo završe, ubace koji glas u kutiju sa zatvorskog izbornog mjesta. No, pravi dragulj skrivao se tik iza njegovih leđa. Tamo je ponosno stajao Marko Žaja, šef splitskog DP-a i suvlasnik zaštitarske tvrtke koja osigurava Poljud. Dakle, tip čiji je dobro plaćeni posao bio spriječiti da na stadion uđe hrpa pirotehnike, stoji iza šefa stranke, dok ovaj grmi protiv policije. Sudove nije dirao jer su mu, zasad, naklonjeni. Kad su novinari tog uspješnog muljatora pitali kako to da mu je kroz osiguranje prošao cijeli arsenal, Penava je uletio u kadar i odbrusio da je to njegova presica i da on bira teme. Čuj to! Ako ćemo pravo rijet, Penava bira samo vlastitu kravatu, a teme ionako ne razumije. Dok splitski dvojac brani privatne interese velikim hrvatstvom, sudovi se mrtvo hladno pravdaju da oni rade preko svake mjere. Habijan vježba u teretani, oprema nabavljena za sudove prije više godina skuplja prašinu i već je polako zastarijela. Predsjednica Vrhovnog suda ne može do podataka o počiniteljima kaznenih djela. Ako bude dobra, možda joj ih Habijan proslijedi. Reforma pravosuđa je, osim prigodno, zadnja rupa na svirali.
U Saboru istovremeno nastupa posebna zvijezda, Marin Miletić. Za tog kralja morbidnosti više nitko nije siguran je li samo opasno manipulativan ili zaista zreo za ozbiljno promatranje. Čovjek koji je trebao poučavati djecu Isusovom nauku o ljubavi, milosrđu i miru urla kako će, kad dođe na vlast, sve politi benzinom, najavljujući javna vješanja na trgovima dok tijela ne požderu ptice. Nije spomenuo, ali svakako bi se te egzekucije prenosile uživo na društvenim mrežama. Sretna je okolnost što je ovaj tip dospio u Sabor jer da je ostao vjeroučitelj, jadna dječica bi nakon njegovih satova imala teške noćne more. Svako zlo za neko dobro. U očekivanju smo novih ideja ovog saborskog ‘bolesnika’, možda službenog uvođenja progona vještica i inkvizicije. Vražje su te žene, svašta im može pasti na pamet.
Za to vrijeme, u Gradu se vrti priča o dubrovačkim milijunima, onima koji svijetle na Stradunu i onima koji se troše na bazenu u Gružu. Grad je donio odluku uložiti 525.000 eura u vrhunsku, unikatnu božićnu rasvjetu umjesto u jeftiniji najam. Najam rasvjete na prvu zvuči privlačno, ali to je klasična podstanarska zamka. Nakon tri ili četiri godine platiš punu vrijednost opreme kroz visoke troškove rente i logistike, a na kraju nemaš ništa. Kupnjom ove moderne svjetlosne animacije, Dubrovnik je osigurao imovinu koja će idućih pet do šest godina svijetliti bez novih velikih troškova. Za grad pod zaštitom UNESCO-a, konfekcijska rasvjeta iz kataloga ionako nije opcija. Da bi se privuklo preko 100.000 posjetitelja koji zimi traže savršeni Instagram kadar, estetika mora biti premium klase. Prosječni zimski turist tijekom vikenda u Gradu ostavi oko 400 eura. Kroz porez na potrošnju, PDV i paprene iznose zakupa adventskih kućica, gradska blagajna u samo 36 dana utrži milijunski plus. E, tu dolazimo do teta u vrtiću! One nemaju besplatne kobasice, ali imaju korist jer se upravo iz tog novostvorenog poreznog bazena puni proračun za njihova materijalna prava. Dubrovačke tete tako u sljedećoj godini dobivaju novo povećanje plaća od 10 posto, čime im neto primanja s dodacima lagano preskaču 1.500 eura neto, stavljajući ih uz bok Zagrebu. Je li to dovoljno za posao koji rade? Naravno da nije, ali je naša tužna realnost daleko ispod toga.
Grad zbog toga nije vaterpolskom klubu Jug ugasio pipu, već je samo povukao crtu zdravog razuma i odbio na silu krpati rupe profesionalnih ugovora. Posebno sad dok se klupske knjige listaju na sudu zbog sumnje da je uprava utajila preko milijun eura poreza isplaćujući plaće ‘na ruke’. S fiksnih 424.000 eura iz proračuna, Jug i dalje uživa kraljevski status u odnosu na Zagreb i Split. U Zagrebu sedmerostruki prvak Mladost dijeli mrvice proračuna s Dinamom i još 20 velikih klubova, proživljavajući stalne blokade. U Splitu moćni Jadran preživljava isključivo zahvaljujući privatnom kapitalu entuzijasta, dok gradski novac guta Hajduk. Jug, s druge strane, ima zajamčenu gradsku sigurnost za omladinski pogon, a najviše novca za skupe europske ugovore ionako ubire tamo gdje je jedino logično i marketinški opravdano. Od moćnih privatnih sponzora, koji kroz rezultate kluba dobivaju vrhunsku nacionalnu vidljivost.
Ipak, je li Grad mogao izvući još bolju marketinšku zaradu? Apsolutno da. Umjesto da sami plaćaju cijeli ceh rasvjete, mogli su primijeniti agresivniji zapadni model i kroz Turističku zajednicu zapakirati ‘sponzorske pakete blagdanskog sjaja’. Velikim hotelskim lancima, koji zimi spuštaju cijene i do 50 posto te drže otvorene luksuzne spa centre, moglo se ponuditi da izravno financiraju točno određene svjetlosne instalacije blizu svojih posjeda ili na ulazima u Grad u zamjenu za suptilnu, konzervatorski odobrenu promociju. Tako bi se privuklo još više zimskih trošitelja, a proračun bi ostao veći za nove vrtiće. Engleski model gdje velike i skupe robne kuće, banke, hoteli i luksuzni dućani plaćaju adventsku rasvjetu uz svoj svjetleći logo, u Gradu je nemoguć. Zbog onih šest važnih slova. UNESCO! Kako stvari stoje, Grad je u konačnici postupio pragmatično, napravio profitabilnu turističku priču i osigurao plaće javnim službama, a vrhunski sport time nije stavio na zasluženu dijetu dok ne nauči igrati po pravilima financijskog fair-playa. Zato ta priča ipak ima smisla. Eto vas.
