Još naivnije, očekivali su odgovore na pitanja o zagađenju. Ali umjesto odgovora na neugodna pitanja, dobili su samo promociju vlastitih zasluga. Svi se slažu da premijer čini fintu da ne zna kako Vlada, po Ustavu, odgovara Saboru, a da je svrha postojanje opozicije kritiziranje vladajućih, jer su zato izabrani. Nije Sabor EU parlament pa da on mora odgovarat na njihova pitanja o problemima zagađenja. Oporba je onda, nezadovoljna takvim razgovorom gluhih, demonstrativno napustila sabornicu. Premijer je na to posegnuo za narodnom mudrošću o bacanju bisera – pred svinje.
Očito je odavno ‘ko su za njega svinje, ali je ostalo nejasno na koje je bisere mislio. Kako ih nije pobliže imenovao, javnosti je preostalo da sama sastavi bisernu ogrlicu. A imena Ćorić, Žalac, Pleslić, Kuščević, Vučković, Horvat, Piletić, Mikulić, Tolušić, Banožić, Beroš, Dabro, nekako su se sama nanizala. Toliko bisera na jednom mjestu da bi zlatar Plenković za takvu ogrlicu morao otvorit poseban izlog. Građani su, naravno, ostali u čudu. Ako su biseri doista tako dragocjeni, zašto ih se stalno mora opravdavat, branit ili skidat s političke ogrlice? Možda zato što ovi biseri nisu začeti u osobito dragocjenim – japanskim školjkama.
U međuvremenu se Sabor, prema nekim kritičarima, sve više udaljava od parlamentarne rasprave, a približava krčmi u kojoj svatko govori što hoće, a ni’ko nikoga ne sluša. Ljevica pritom ima vlastite brige koje ne znaju riješit. A svima je jasno da Hajdaš Dončić, čak ni sa iznenadno otkrivenim talentom za stand-up komičara, nema šansu vodit ozbiljnu stranku, a kamoli pobijedit na izborima. Zato su sve češće poruke ljevici da se probudi ili udalji s političke scene jer će ovako sljedećih 10 godina čamit u opoziciji. Osim ako im je plaća utjeha za – čamotinju.
Na kraju, sasvim očekivano, nepovjerenje Vladi još jednom – nije izglasano. HDZ je navrijeme zaslužio ljubav manjinaca, DP-ejce i još neke tzv. nezavisne zastupnike, koji će tamo do penzije dizat ruke za 4000 do 6000 eura mjesečno! Ko i ne bi?
Demokracija je, dakle, odradila još jedan radni dan. Premijer je sačuvao Vladu, oporba sačuvala pravo na prosvjed, a građani dobili novu lekciju: biseri su možda rijetki u prirodi, ali ih u politici očito ima dovoljno da se njima godinama ukrašava sve dulja ogrlica.
Još jedan trijumf hrvatske pravne države! Josip Škorić, bivši predsjednik Uprave Hrvatskih cesta, priznao je krivnju za primanje mita, potpisao sporazum s pravosuđem i dobio pravomoćnu presudu. Jedanaest mjeseci zatvora, zamijenjenih radom za opće dobro, petnaest tisuća eura novčane kazne i oduzimanje oko šest tisuća eura imovinske koristi. Pravda je zadovoljena, država je pokazala zube, a korupcija neka sad pati i oporavlja se od pretrpljenog šoka.
Javnost je doduše vjerovala kako da će osuđenik barem upoznat ćeliju, zatvorski jelovnik i život sa svojom vrstom, makar i kraće vrijeme. Ali u Hrvatskoj postoji nedostatak radne snage pa se, eto, zatvor može zamijenit radom za opće dobro. Što je prilično edukativno, a i kolika je korist od čovjeka iza rešetaka? Ovako, okajavajući svoj grijeh među običnim ljudima, svojim rukama može vratit društvu barem djelić onoga što mu je oduzeo. Istina, neki bi očekivali da su bivšeg čelnika Hrvatskih cesta zadužili za lopatu. Mogo bi, primjerice, popravljat udarne rupe na cestama, i to bez natječaja, provizije i dodatnih troškova nadzora. A uz to je lopata na neki način i srž njegove branše.
A na društvenim mrežama našlo se još prikladnije rješenje: guljenje patata u pučkoj kuhinji. Posao je jednostavan, društveno koristan i simbolički savršen. Čovjek koji je, prema pravomoćnoj presudi, počinio kazneno djelo primanja mita, mogao bi se tako iskupljivati uz vreću patata i kuhinjski nož. Nema tu kompliciranih natječaja, javne nabave ni milijunskih investicija. Ali neki su i tu našli kvaku; privilegirani osuđenik oguli nekoliko kila patata, oguljene gomolje odnese doma, a korisnicima pučke kuhinje ostavi – kore.
Naravno, to je samo dosjetka, a ne tvrdnja da će Škorić fakat tako postupit. Ali kad građani samo povjeruju da je takav završetak moguć, onda nije zakazao humor, nego povjerenje u – institucije.
Jer ako pravnoj državi nakon korupcijske afere najviše straha izaziva mogućnost da će osuđenik morati gulit krumpire, onda se pravna država doživljava ko – kulinarska emisija.
Kad Hajdukovi navijači počnu s ustaškim i nacističkim budnicama, Hrvatska se iznova probudi i pita: ‘ko je odgojio te mlade ljude? Roditeljima danas nije lako izać na kraj i s mlađim tinejdžerima, škola nije nadležna za kućni odgoj, nogometni klub prodaje ulaznice, a ne Bonton za djecu i mlade, a policija i sudstvo postupaju baš u skladu sa zakonom. Na koncu, Vlada koja smišlja zakone, izrazi zabrinutost, odgovornost uredno prebacuje s jednih na druge, dok na kraju opet ne dođe do – roditelja.
A roditelji? Njihova je odgovornost neupitna. Ako dijete kod kuće nauči da je nacistički pozdrav prihvatljiv oblik domoljublja, teško će ga škola uvjeriti da je riječ o sramoti.
Ali bilo bi previše jednostavno svu krivnju svaliti na roditelje. Tu je i desna vlast, koja zbog brige za naše opće dobro, nije stigla jasno povući granicu između domoljublja i veličanja zločinačkih ideologija.
A Hajduk? Klub bi možda trebao uvesti novu navijačku obavezu: svi Torcidini navijači trebali bi završit kratki tečaj povijesti i jedino uz svjedodžbu, kupit kartu za utakmicu. Ko padne na ispitu, gubi pravo dolaska na stadion, dok ne popravi ocjenu.
Možda treba potaknuti profesore naše domoljubne škole da njihovim učenicima pomognu razlikovat ljubav prema Hrvatskoj, od ljubavi prema njezinim najmračnijim povijesnim zabludama. Jer, na sportskim tribinama se povijest ne uči, ona se ponavlja. Uz sve bolji razglas.
Naši građani ovih su dana doživjeli neugodno iznenađenje. Stigli novi računi za vodu, a iznosi za 40 posto skuplji! Čovjek bi pomislio da je u međuvremenu Ombla data u koncesiju, postala privatni izvor, pa se voda puni u boce s oznakom luksuznog proizvoda. Ali nije i nema razloga za paniku. Vodovod je lijepo objasnio da se radi o usklađivanju s europskom direktivom i Zakonom o vodnim uslugama. Dakle, nije to njihova samovolja, nego Europa tako traži. A kad Europa nešto traži, nema se što građanin bunit. Nego otvorit takulin i zahvalit na europskim standardima uz uvjerenje da je članstvo u Europskoj uniji skupo, ali da barem – imamo vodu. Naša su čeljad fakat razmažena i sebična. Bune se umjesto da šute i solidarno plaćaju, kako bi Grad i dalje bio među rekorderima po količini izgubljene vode. Ako je vjerovat službenim izviješćima, gubici vode u sustavu Vodovoda Dubrovnik iznose preko – 40 posto. A građani bi danas, ko i davnih godina, trošili hektolitre vode tuširajući se svaki dan, zalijevajući ruže i pomadore, i ne mareći uopće za to što se od deset litara zahvaćenih na Ombli, čak četiri litre negdje usput izgube, a samo šest stigne do naših rubineta. U stilu stare narodne poslovice: ‘ko ne zna rupe pokrpati, zna cijenu poduplati. Ili suvremenim jezikom: zašto bi Vodovod popravljao cijevi, kad je lakše popravit cjenik? A naša Ombla, njome je svejedno; i tako će iscurit u more.
