“Gradonačelnik Franković pita gdje će živjeti naša djeca. To je pravo pitanje i postavljam ga i ja godinama. Ali odgovor koji nudi, odnosno ograničavanje privatnog smještaja i poticanje dugoročnog najma, mladu obitelj ne vodi do doma. Vodi je u podstanarstvo.
1. Podstanarstvo nije šansa, nego ovisnost
Podstanarstvo za mlade ljude nije prijelazna stepenica, nego dugotrajna, često doživotna ovisnost o vlasniku, privatnom ili javnom.
Računica je jednostavna. Prosječna neto plaća u županiji je oko 1.450 eura. Uz najam od 800 eura mjesečno, mlada obitelj kroz 30 godina plati oko 290.000 eura. To je tržišna cijena stana od 60 m² u Dubrovniku. Nakon trideset godina ona nema ništa, a vlasnik ima i stan i otplaćen kredit.
Za trideset godina današnja mlada dubrovačka obitelj, je pred mirovinom, a nema stan, kao ni njihova djeca.
Ovisnost o privatnom vlasniku znači ugovor na godinu dana, poskupljenje kad on odluči i selidbu kad mu stan zatreba.
Ovisnost o javnom vlasniku nije ništa bolja. Znači bodovne liste, imovinske cenzuse, obnovu ugovora i ovisnost o tome tko je na vlasti i koliko je novca u proračunu.
Tko danas plaća pola cijene najmanine, sutra može plaćati punu, ili ostati bez stana kad mu plaća prijeđe cenzus.
Najteže je u starosti. Mirovina u Dubrovniku ne pokriva najam. Hrvatska je zemlja u kojoj oko 90 posto ljudi živi u svome, i to je naša najveća socijalna sigurnost. Tko danas mlade gura u najam, gura ih u siromašnu starost.
2. Apartmani nisu uzrok, a zabrane nisu rješenje
Dubrovački iznajmljivači nisu investitori. Stan od 300.000 eura kupljen na kredit radi turističkog najma donosi gubitak od oko 10.800 eura godišnje, a i kad obitelj sav posao radi sama, oko 6.000 eura. Iznajmljuju obitelji s naslijeđenim, otplaćenim ili vlastitim rukama izgrađenim prostorom, plodom rada dviju do triju generacija.
Gosti privatnog smještaja u Gradu godišnje potroše oko 350 milijuna eura. Vlasniku od toga ostaje oko deset posto. Taj posao daje oko 1.500 punih radnih mjesta samo u apartmanima i sobama, a s restoranima i majstorima oko 3.000. Nosi ga oko 4.930 obitelji i obrtnika. Svaka treća, od ukupno petnaest tisuća dubrovačkih obitelji.
Gradonačelnik spominje medicinske sestre, odgojitelje, vozače i konobare. Mnogi od njih upravo zahvaljujući nekoliko sati rada tjedno u apartmanu, taxi vożnji, na plaži ili restoranu po 20 eura neto na sat, mogu otplaćivati kredit i ostati u gradu. Zabrana nijednoj mladoj obitelji neće dati ključ. Uzet će dodatni prihod onima koji su ostali i ubrzati odlazak.
Zaštita susjeda postoji i već je propisana: za turističku djelatnost u stambenoj zgradi potrebna je suglasnost dviju trećina suvlasnika. Neka se taj zakon dosljedno provodi. Novi zakoni ni nove zabrane nisu potrebni. A kršenja javnoga reda i mira u zgradama skoro da i nema. Imamo pristojne i goste i vlanike i susjede.
Naučili smo jedni na druge. To je naš, Dubrovački Način života.
3. Tisuću stanova u vlasništvu: rješenje postoji i spremno je
Rješenje za Dubrovnik nije stambeni fond za podstanare, nego put mladih do vlasništva. Zemljište za to već imamo:
• Zaton – Vrtlar: 500 stanova
• TUP- GRUŽ: 200 stanova
• Libertas Komolac: 150 stanova
• TUP Komolac: 150 stanova
To je ukupno tisuću stanova na zemljištu u vlasništvu Grada Dubrovnika, a u Zatonu manjim dijelom i Republike Hrvatske. Sve te lokacije komunalno su opremljene svom infrastrukturom. Grad treba izgraditi samo dva dječja vrtića, jedan u Zatonu i jedan u Komolcu, na Libertasu.
Stanovi se grade kroz stambene zadruge. Grad daje zemljište, a obitelj gradi svoje. Kako se stan ne bi pretvorio u apartman, preprodaja je ograničena na 15 godina, a Grad ima pravo otkupa za sljedeću mladu obitelj.
Na javnom zemljištu takav stan stoji najviše 2.250 eura po kvadratu. Stan od 60 m² tako stoji oko 150.000 eura, sa namještajem, upola manje od tržišne cijene. Kredit na 30 godina uz kamatu od 3,8 posto znači ratu od oko 700 eura mjesečno. To je manje od najma, a nakon trideset godina obitelj ima svoj stan, ne tuđi.
Sljedeći korak: Pobrežje – Osojnik.
Stambena zona Pobrežje – Osojnik može se otvoriti preko pristupnih cesta koje su Hrvatske ceste predložile prošli tjedan. U plan treba ugraditi i cestu Pobrežje – Nova Mokošica, kao dio pristupnih cesta koje financiraju Hrvatske ceste. Tako Grad dobiva novu stambenu zonu, a da cestu ne plaća iz svog proračuna.
4. Što još?
• Živi grad: s akademikom Vekarićem predložio sam 2015. fond iz dijela prihoda od zidina i Dubrovnik Passa za otkup i obnovu stanova u povijesnoj jezgri. Novac koji zarađuje stara jezgra trebao bi vraćati život u nju.
• Javni sektor: liječnici, sestre i odgojitelji trebaju stambeno rješenje kroz vlasništvo, uz potporu Grada, a ne gradski najam koji ih veže dok rade i ostavlja bez krova kad odu u mirovinu. I plaćanje dijela otplate kredita za svoje zaposlenike kako to radi privatni seltor za strane radnike.
Zašto strani radnici u Dubrovniku, APSOLUTNO SVI imaju plaćen smještaj često u stambenim zgradama , a domaća maldost to nema. Ni u privatnome ni javnome sektoru ??
• Stanovi građeni javnim novcem: slažem se da moraju ostati stanovi za život. Najbolje ih štiti vlasnik koji u njima živi, uz ograničenje preprodaje i pravo prvokupa Grada, a ne trajni podstanar.
Zaključak
Mato Franković kaže da mladi čovjek mora imati veću zaštitu od nečije želje za još jednim apartmanom. Slažem se da mladi čovjek mora biti prioritet. Ali zaštita mladog čovjeka nije ugovor o najmu s privatnim ili javnim vlasnikom.
Zaštita je vlastiti stan.
Tisuću stanova na javnom zemljištu, po najviše 2.250 eura po kvadratu, u vlasništvu mladih dubrovačkih obitelji, trajno je, priuštivo i dubrovačko rješenje.
Zemljište imamo. Infrastrukturu imamo.
Novaca od turističkoga prihoda, kroz Dubrovnikpass, zidine, žičaru, muzeje, Lokrum, Pile od turista u privatnome smještaju, hotelima, izletnika imamo više nego svi hrvatski gradovi na obali zajedno.
Trideset milijuna eura godišnje, a da nijednom gradjaninu Dubrovnik ne uzmemo ni euro više poreza, podignemo komunalne cijene i naknade, niti da ikome zabranimo poslovnu aktivnost na svojoj imovini, sukladno hrvatskim zakonima. Pa ni privatni smještaj.
I tako svake naredne godine do kraja vremena, najmanje trideset milijuna eura samo od gradske imovine.
Bez poslovnih prostora i javnih površina.
Pametno osmišljeni projekti i Gradske odluke pred 17 godina.
Za tisuću mladih dubrovačkih obitelji bez stana, skoro sve podstanare, za postati trajni vlasnici svoga stana, treba samo odluka Gradonačelnika Mata Frankovića i Gradskoga vijeća”, objavio je Vlahušić.
Sažmi
