Drogira li se stvarno 10 posto sudaca, političara, tužitelja, doktora, konobara, kuhara, profesora, novinara? Je li Franković ima dokaz za to što se usudio reći? Je li računao aritmetičku sredinu kad je iznosio ovaj postotak? I najvažnije, kako ćemo sada izračunati 10 posto od 19 ministara, jer to je 1,9; pa je li to jedan ili dva ministra? Ako je jedan, što s ovih 0,1 ostatka? Ako su dva, je li to znači da ovaj drugi šmrče samo na zabavama da se ispravi, pa zato nema puni postotak kao ovaj prvi koji šmrče i na sjednici Vlade?
Hoćemo li se zaista sada svi početi pretvarati da subotom u kafani možemo ući u zahod pišati, bez čekanja na red dok se unutra vuče? Hoćemo li se sad praviti da ormarići zahoda u kafanama nisu postali najskuplja platna za crtanje bijelim?
Franković je možda pretjerao s postotcima, možda i nije, ali to zaista u ovom trenutku nije bitno. Jedino što je bitno jest da su reakcije koje su uslijedile jasan prikaz sramote društva koje će pričati o prevenciji i deklarativno ohrabrivati ovisnike na liječenje, a u isto vrijeme glasno negirati problem kako se ne bi narušio ugled nekog suda, Ministarstva ili bolnice.
Šmrkanje je folklor
Nakon Frankovićeve izjave uslijedile su reakcije, od Udruge hrvatskih sudaca iz Dubrovnika, pa do ministra pravosuđa Damira Habijana. Svi iz svoje pozicije, svi sa svojim argumentima, a svi s potpuno pogrešnim motivom – pranje imidža umjesto prihvaćanje ponuđene ruke da se o ogromnom problemu počne govoriti s najviše razine i rješavati ga.
Franković jest iznio podatak za koji nije predočio nikakvo istraživanje ni konkretne dokaze, je li to 5, 8, 10, ili 20 posto manje je bitno u ovoj priči. Ako prestanete biti licemjerni, i poslušate ljude u kafićima ili restoranima, ljude u društvima različitih profesija, pa čak i one koji se sad zgražaju nad činjenicom da ‘Franković toliko zna o šmrkanju’, čut ćete da svatko od njih zna nekoga tko konzumira i svi su se više puta našli u situaciji u kojoj je šmrkanje folklor. Kao svadbe recimo. Nekad se žderalo, pilo i plesalo, sad se ne ždere, ali se pije, pa se šmrče da se može još popiti i tako u krug.
Odnese brojne, neke na jednu, druge na drugu bandu
Koliko je takvih ljudi, ne znamo. Ne znamo je li riječ o deset posto, dvadeset posto ili nekom drugom postotku. Ne znamo koliko je onih koji konzumiraju povremeno, koliko redovito, a koliko je razvilo tešku ovisnost. Točne podatke o broju konzumenata nema nitko, ni liječnici, a kamoli Franković. Najbolje podatke ima onaj tko se kreće u širokom društvu i sluša ljude. Zaštitar najjačeg dubrovačkog kluba pao je jer je prodavao kokain, jedan poznati dubrovački ugostitelj u svom je lokalu uhvaćen s freško napudranim nosom, ima i onih što ih odnese u skroz suprotnom smjeru pa podučavaju o životnim filozofijama. Svi znate ime svakoga od ovih, i onda vam treba dokaz kad vam to isto kaže Mato Franković?
Deset posto je možda drastična, možda i preblaga procjena. Možda je u nekoj instituciji koju je Franković naveo taj udio nula, a u drugoj znatno veći. Možda je među nekim profesijama konzumacija češća, među drugima rjeđa, ali je činjenica da je droga sveprisutna i da je postotak ljudi koji se drogiraju alarmantan. Dok se Frankovićev stranački kolega, ministar pravosuđa Damir Habijan bavi pranjem ugleda pravosuđa, možda bi trebao razmisliti koliko je sustav kojem je na čelu uopće sposoban prepoznati dionike unutar njega koji su konzumenti, ovisnici? Pa zaboga, to su ljudi koji odlučuju o životima. Što ako je Franković u pravu, što ako se konzumacija događa na radnim mjestima? To su pitanja koja bi trebala zanimati ministra. Osim toga, možda bi mogao objasniti Frankoviću, koji se čudom čudi zašto dileri hodaju ulicom nakon što su uhićeni, da ih suci puštaju na slobodu jer su cinkali veće od sebe kako bi spasili guzicu od zatvora.
Ako mrzite sve što izađe iz usta nekog HDZ-ovca (razumljivo), poslušajte doktore
Dubrovački gradonačelnik nerijetko završi u nacionalnim medijima sa svojim kontroverznim izjavama, onda ćete pročitati da je to „izjavio HDZ-ov gradonačelnik“ i nakon toga slijedi bura negativnih komentara, jer dobar dio građana zgadit će se na bilo kakvu izjavu koja izađe iz usta jednog HDZ-ovca. I to je razumljivo. Nažalost, tako je i kada ta izjava društvu može biti korisna.
Pa, ako vam se gade HDZ-ovci, istu su stvar rekli i neki dubrovački doktori koji nisu članovi političkih stranaka. Naime, rijetka svjetla točka u cijeloj priči je dubrovački kardiolog Pero Markunović koji nije zabio glavu u pijesak, nego je poručio kako je Franković u pravu, u društvu ima previše droge. Tako komuniciraju oni koji na svoje oči vide posljedice konzumacije. Dok su iz Udruge sudaca s pravosudnim čekićem zahtijevali dokaze za izjave o drogiranim sucima, Markunović im je jasno poručio kako ne postoji registar šmrkača kokaina, ali kako on u svojoj karijeri nerijetko liječi one koji strastveno tegle.
Slično je komentirala i voditeljica Odjela za mentalno zdravlje u Dubrovniku Irena Primorac-Bošnjak koja je za Dubrovački dnevnik izjavila da ne postoji istraživanje o postotku drogiranih političara, ali da je droga zaista sveprisutna u društvu i da je toliko normalizirana da je čak i mladima danas normalno piti i drogirati se kao vid zabave. O tome možete više čitati u petak u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika.
Frankovićev najveći krimen u ovoj situaciji je što nekad nema pojma o terminima koje spominje. Tako uporno izjavljuje ‘kokain i drugi opijati’, a riječ je o potpuno različitim drogama. Opijati su heroin i fentanil, oni djeluju na opioidne receptore i uglavnom usporavaju središnji živčani sustav. Kokain, s druge strane, pripada psihostimulansima i oni povećavaju budnost, energiju i osjećaj samopouzdanja. Nije dobro u istu rečenicu svrstavati Dubrovnik, kokain i opijate zato što ovisnika o opijatima (srećom) imamo zaista jako malo, i ne treba raditi ‘slučaj’ tamo gdje ga nema. Ali zato s kokainom i speedom problem imamo.
Iza početnog zanosa konzumiranja droge i ideje da je riječ o bezazlenoj vikend zabavi, nerijetko uslijede one najgore posljedice koje razore život, ne samo osobe koja konzumira drogu nego i njezine obitelji. Brojna djeca ostaju bez sabranih roditelja koji bi bili uz njih kroz razvoj, kao što i brojni roditelji gube svoju djecu jer konzumacija droge mijenja osobu. Iako se o tome iz etičkih razloga ne izvještava, iza brojnih samoubojstava također stoji konzumiranje droga.
Dosta je licemjerja
Zato je gadljivo to jeftino zgražanje nad Frankovićevim izjavama o kamionima kokaina i 10 posto drogiranih. Jasno je svima da brojka nije dokazana, ali to društvu ne daje za pravo da se od problema ograđuje. To ne daje za pravo nikome od nas da se pravimo kako problem ne postoji i kako ne znamo što se s društvom događa. Jedini problem je što se o ovome godinama govorilo šapatom, a sad je to netko na visokoj poziciji izgovorio naglas, i svi su se odjednom uhvatili pranja ugleda institucija.
Ugled se, međutim, ne čuva tako da se problem negira. Ne čuva se ni tako da se traži dokaz za svaku rečenicu, a pritom se ne postavi nijedno pitanje o tome što se uistinu događa i što se poduzima. Ako su tvrdnje o konzumaciji u pravosuđu neutemeljene, neka ih se pobije činjenicama. Izvadite na tim sudovima, DORH-u, u Ministarstvima, policiji i bolnicama testove. Pokažite nam da Franković nije u pravu.
Problem je što ne možete. Onda ga barem priznajte i rješavajte. Prestanite glumiti da vas je iznenadilo ono što godinama gledate. Ova rasprava o 10 posto će završiti za pet dana, ali pitanje što ćemo s drogom koja se normalizirala u našem društvu ostaje. Na to pitanje, za razliku od Frankovićeve procjene, ne možete odgovoriti podsmijehom.
