Djeca danas odrastaju potpuno drukčije nego prije. Uz ekrane, i nove tehnologije, sve se češće pitamo gube li djeca koncentraciju, samostalnost i sposobnost razmišljanja. Što se doista promijenilo u načinu na koji djeca odrastaju i kako na njihov razvoj utječu roditelji, škola i tehnologija. U novom podcastu Špica s Macanom gost je neuroznanstvenik i specijalist interne medicine Ranko Rajović.
Djeca danas odrastaju u bitno drugačijem okruženju nego prije. Što se najviše promijenilo?
Pogledajte parkove. Oni su prazni. Dođu roditelji s djecom od tri ili četiri godine, ali starije djece, od devet, deset ili dvanaest godina, gotovo da nema. Gdje su naša djeca? Za ekranima. Sporta, igrališta, trčanja, penjanja po drveću – toga je jako malo. I sad netko kaže: kako je bilo nama, tako će biti i našoj djeci. Ali čekajte, okruženje je drukčije. Niste vi više tu s djetetom, nego društvena mreža. Ako je dijete na društvenoj mreži, tko mu daje pohvalu? Tamo su tisuće nepoznatih ljudi. Dijete nešto objavi i dobije lajkove. To je za njega pohvala, kao kad je prohodalo pa su mu roditelji rekli: bravo, uspio si. Ali što se događa? Dijete za nešto lijepo, primjerice kada pere automobil s tatom, dobije nekoliko lajkova, a za nešto ružno ili opasno može dobiti njih dvjesto. I onda dobiva pohvalu za nešto što nije dobro. Nepoznati ljudi usmjeravaju ponašanje našeg djeteta. To se nikada prije u povijesti civilizacije nije događalo. Moramo shvatiti da se okruženje promijenilo i da ono formira živčane putove.
Zašto su mobiteli i videoigre toliko privlačni djeci i kako utječu na njihovu koncentraciju?
Dijete kada uzima telefon, ide u dopamin. Nešto iščekuje. Iščekuje lajkove ili da prijeđe prvi, drugi, peti nivo u igrici. I onda dobije nagradu. To se stalno ponavlja. Djeca danas prelagano dobivaju veselje i nagradu. Onda dođu u stvarni život i njima je sve dosadno. U školi ne mogu sjediti, ne mogu pratiti nastavu, a čim dođu kući, ponovno traže telefon ili igricu. Zato roditelji moraju postaviti granice. Ako ih mi ne postavimo, može li ih dijete samo sebi postaviti? Ne može. Moj je savjet da se s kupnjom telefona ne žuri, barem do dvanaeste godine. Ako dijete već ima telefon, ne bi smjelo spavati u sobi u kojoj se on nalazi. Telefon treba biti izvan sobe, a dva sata prije spavanja ne bi ga trebalo koristiti. I roditelji moraju kontrolirati vlastite navike jer djeci trebamo biti primjer.
Koliko je kretanje važno za razvoj dječjeg mozga?
Kretanje je osnova. Ne mislim pritom samo na hodanje, nego na trčanje, skakanje, prevrtanje, pomicanje ruku i glave, penjanje po drveću. Toga danas gotovo da nema. Učitelji već godinama upozoravaju na probleme. Djeca dolaze u prvi ili drugi razred i ne mogu sjediti, pisati, čitati ni pamtiti. Slaba im je i kontrola emocija. A problem nije nastao kada su krenula u školu, nego puno ranije, u razdoblju intenzivnog razvoja mozga, između druge i pete, šeste godine. Zato moramo razmišljati o tome što djeca rade u toj dobi. Ne možemo očekivati da će se njihov razvoj odvijati jednako kao prije ako im je svakodnevica potpuno drugačija i ako se sve manje kreću.
Što bi se trebalo promijeniti u obrazovanju kako bi djeca bolje učila i razvijala svoje sposobnosti?
Problem je što se i dalje previše oslanjamo na učenje napamet. Kada učimo napamet, dijete se ne zanima, to mu stvara stres i ne aktivira se dovoljno. A kada se dijete igra, tada je njegova pažnja najjača. Kada govorim o promjeni obrazovanja, objašnjavam to kroz tri regije mozga: retikularnu formaciju, amigdalu i dopamin. Retikularna formacija aktivira se kada je nešto zanimljivo. Amigdala je povezana s kontrolom stresa, a dopamin s fokusom. Kada dijete igra, fokus je najjači. A sliči li učenje napamet igri? Ne. Zato moramo mijenjati način na koji djeca uče. Trebamo ih zainteresirati, smanjiti stres i uključiti igru. Ne možemo očekivati dobre rezultate ako od djece tražimo samo da sjede i pamte.
