Petar Mišo Mihočević danas, 17. studenoga, slavi 77. rođendan. Producent, prevoditelj, nekadašnji ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, dragovoljac Domovinskog rata i pričuvni pukovnik Hrvatske vojske, životom je povezao umjetnost, međunarodne susrete i neke od najtežih trenutaka dubrovačke povijesti. Danas živi u Zagrebu, kamo se preselio iz Dubrovnika.
Rođen 1949. u Kninu, Mihočević je život i najveći dio svojega rada vezao uz Dubrovnik. Završio je dubrovačku gimnaziju i studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a obrazovanje nadograđivao stipendijama u inozemstvu. Znanje jezika, koje je desetljećima koristio u kulturi i prevođenju, tijekom rata postalo je posebno važno u komunikaciji Dubrovnika sa svijetom.
Njegov profesionalni put teško je svesti na jednu funkciju. Sedamdesetih je radio u svijetu visoke mode, kao maneken i fotomodel, a potom i kao osobni tajnik u glasovitoj talijanskoj modnoj kući Brioni. U njegovoj biografiji tako se, uz kazališne pozornice i koncertne dvorane, nalaze i rimske modne adrese.
S Dubrovačkim ljetnim igrama povezan je još od srednjoškolskih dana. Počeo je obavljajući pomoćne poslove, radio kao kurir u press-uredu, prevoditelj i suradnik u organizaciji, upoznajući festival iznutra. Od 1986. do 1991. bio je direktor programa. Uz njegov se producentski rad vežu gostovanja Montserrat Caballé, Zbora bečkih dječaka i londonskoga National Theatrea s Danielom Day-Lewisom u ulozi Hamleta, kao i velika produkcija Brittenova „Ratnog rekvijema“.
Početak općeg napada na Dubrovnik, 1. listopada 1991., zatekao ga je u uredu Igara. Čuvši da se priprema konferencija za novinare s međunarodnim promatračima, sjeo je na Vespu i otišao ponuditi pomoć u prevođenju. Tako je, prema njegovu svjedočanstvu za Hrvatski vojnik, počelo njegovo uključivanje u obranu Grada.
Uslijedili su dani prevođenja, pripremanja izvješća, praćenja međunarodnih promatrača i sudjelovanja u pregovorima s predstavnicima JNA i Crne Gore. Bavio se pitanjima primirja, opskrbe i zaštite stanovništva, a preko stranih izaslanstava, novinara i kontakata iz kulturnog svijeta pomagao je da informacije o razaranju Dubrovnika dođu do međunarodne javnosti. Pratio je i posjete Margherite Boniver i Bernarda Kouchnera, upoznajući ih s posljedicama napada i sudbinama prognanika.
Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima 26. svibnja 1992., dan oslobođenja Mokošice. U objavi koju je Dubrovački dnevnik prenio u svibnju ove godine prisjetio se kako je ondje bio na razgovorima o civilnim pitanjima, brodskoj vezi s Gradom i zdravstvenoj zaštiti stanovništva.
U školi u kojoj je bila smještena komanda okupacijskih snaga obaviješten je da vojska odlazi. Među naoružanim vojnicima vladala je napetost, a jedan mu je ročnik, prisjetio se, govorio da se povlače iz Igala. Mihočević je telefonom održavao vezu s Dubrovnikom, pokušavajući razjasniti okolnosti povlačenja.
Prema njegovu svjedočanstvu, kada je vidio da gori vrtić, zaustavio je automobil zapovjednika i zatražio intervenciju, nakon čega je naređeno gašenje. Potom je sa Slobodanom Vlašićem javio Radio Dubrovniku da je Mokošica slobodna.
„Najponosniji dan mog malog života“, napisao je, opisujući trenutak koji ni desetljećima poslije nije izgubio na snazi.
Njegov vojni angažman trajao je do kraja 1999. godine. Radio je kao časnik za vezu s međunarodnim misijama, a 1996. završio je školovanje za vojne promatrače Ujedinjenih naroda u Beču.
Među brojnim susretima sa svjetskim uglednicima posebno je mjesto dobio onaj s tadašnjim princem od Walesa, današnjim britanskim kraljem Charlesom III. Mihočević mu je bio domaćin tijekom posjeta dubrovačkom području 1996., u veljači i ponovno u kolovozu.
Iz prvoga susreta ostala je anegdota koju je poslije više puta prepričavao. Tijekom obilaska Grada počela je kiša, britanska pratnja brzo je donijela kišobran, a Charles ga je primio i njime zaklonio i svojega domaćina. Tako je budući kralj Mišu Mihočevića štitio od kiše na putu prema Stradunu.
Za drugoga posjeta zajedno su plovili prema Mljetu. Mihočević se prisjećao i razgovora u salonu jahte na povratku, kada su razgovarali o sreći i šalili se na račun toga što su obojica rođeni u znaku Škorpiona.
Charlesovo zanimanje za Dubrovnik, prema Mihočevićevim sjećanjima, nadilazilo je protokol. Posebno ga je potresla sudbina slikara Iva Grbića i njegova spaljenog doma i atelijera. Želio je zastati, razgovarati i čuti što je slikar proživio.
Nakon vojnog razdoblja Mihočević se vratio vođenju kulturnih projekata. Gradsko vijeće Dubrovnika imenovalo ga je ravnateljem Dubrovačkih ljetnih igara 23. siječnja 2001. godine. Uz njegovo se ime veže i pokretanje projekta „Julian Rachlin & Friends“, koji je potom nastavio djelovati kao samostalan festival komorne glazbe.
Od 2004. do 2009. bio je ravnatelj Kazališta Marina Držića. Istodobno je nastavio producentski i prevoditeljski rad, a publika ga je mogla vidjeti i pred kamerama, među ostalim u ulozi Jacka u televizijskoj seriji „Kud puklo da puklo“.
U javnim istupima ostao je izravan i kritičan, osobito kada govori o kulturi, Dubrovniku i položaju branitelja. U razgovoru za Dubrovački dnevnik upozoravao je na potrebu konkretnije pomoći braniteljima, obnove tvrđave Imperial i dostojnog smještaja Muzeja Domovinskog rata. Zalagao se i za veći prostor mladim umjetnicima, zborovima, klapama i kulturnim društvima.
Gosparu Mišu, sretan 77. rođendan!
