Objavljene su cijene za smještaj u novom Domu Ragusa u Gružu, a one su izazvale pravu buru u političkoj javnosti grada. Naime, budući korisnici će plaćati 1000 eura za dvokrevetnu sobu, 1200 za jednokrevetnu i 3000 za apartman. Na ove cijene dodatno se plaćaju pogled na more i balkon. Grad sufinancira veći dio cijene, pa je zapravo ekonomska cijena smještaja i preko 3 tisuće eura.
Ove su brojke uzburkale oporbu, pa su jučer i danas stigle brojne kritike na cijene Doma. Oglasili su se iz SDP-a, stranke Centar, Dustre, nezavisni vijećnici… Svi redom upućuju kritike na cijenu pitajući se – tko si to može priuštiti?”.
Cijena je gotova stvar, treba pričati o kvaliteti
Marino Torić, stomatolog koji je u dva mandata bio član poglavarstva za zdravstvo i socijalnu skrb u Županiji, ima nešto drugačiji pogled. On javnosti pak poručuje kako se previše pažnje usmjerilo prema cijeni, a nedovoljno prema usluzi koje domovi nude.
„Najlakše je reći da je nešto skupo i ovo zaista izgleda puno, ali cijena u ovom slučaju treba biti sporedna tema razgovora. Dom je izgrađen po cijeni po kojoj je izgrađen i to je gotova priča“, govori Torić i poručuje kako sada treba razgovarati o kvaliteti i koordinaciji usluga koje se nude u domovima na području Dubrovnika.
„Po objavama koje vidim u medijima, mislim da je oporba tukla na krivo mjesto. Cijena jest visoka, ali ona je takva kakva jest i za nju postoje objašnjenja zašto je takva. Nitko u ovom slučaju ne govori o modelu upravljanja, o jedinstvenoj koordinaciji, ne samo ovog doma, nego i budućeg u izgradnji i onih koje već imamo. Dakle ukupna, zajednička politika u smislu ove socijalne mjere je nešto što umirovljenička populacija treba“, napominje Torić pa dalje pojašnjava kako želi vidjeti tu temu kao fokus javnosti.
Nedostaje koordinacije
„Kada imamo čovjeka starijih godina koji će uskoro trebati dom, on mora kucati na četiri-pet vrata kako bi doznao sve informacije koje mu trebaju. Model koordinacije među svim postojećim domovima, Gradom i Županijom spriječio bi ‘kakofoniju’ koju sada imamo. Ljudima dakle nije jasno trebaju li se prijaviti u sve domove pa čekati koji će dobiti“, objašnjava i dodaje kako treba voditi politiku jednakih šansi i tako i upravljati, kroz jedno koordinirano tijelo.
„U tom dijelu postoji rupa i o tome treba progovarati i razgovarati. Cijena je takva kakva jest i tu se više ne može napraviti ništa. S druge strane, postoje otvorena pitanja i izazovi koji nas čekaju u budućnosti. Sve je više starije populacije i zato treba proaktivno razmišljati i djelovati. Oporba bi u ovom slučaju mogla promišljati o većem sufinanciranju Doma u Gružu dok se novi ispod Medareva ne izgradi, a ne samo kritizirati cijenu koja je takva kakva jest, a ona je da budem savršeno jasan zaista visoka i ne znam tko si to može priuštiti“, govori Torić.
Politika jednakih šansi
Naglašava kako je pitanje „politike jednakih šansi“ koja se postiže koordinacijom svih tijela osnova ove teme.
„Jača koordinacija Grada i Županije vodila bi do toga da postoji jedna kancelarija gdje bi čovjek mogao dobiti sve informacije, a ne kucati na pet vrata ili lobirati kod ravnatelja. Zajednički okvir se dobiva zajedničkom raspravom i uključivanjem svih sudionika, zato nastavak priče o Domu u Gružu vidim u ovom smjeru“, govori.
„Neosporna je opaska što se tiče cijene, taj novac je strašno velik i jasno je da svih plaši, a ono što javnost želi i treba vidjeti od gradskih vijećnika jest poruka da otvaranjem i radom domova budući korisnici moraju imati jednake šanse“ ističe i apostrofira kako se na ovim temama ne uzimaju politički poeni.
Predlaže da se promisli i o modelu u kojem bi grad financirao kućnu njegu u iznosu u kojem financira smještaj u domu, pa da više starijih ljudi ima brigu, ali i da može ostati u svojim kućama.
„Nas starijih je sve više. Kako pjeva Bebek – ‘lijepo je doživjeti stotu’, ali tu stotu treba i negdje doživjeti i moći si to priuštiti“, zaključuje.
