Igrao je za Square, Omblu, a kasnije je u trenerskim vodama vodio dubrovačku momčad, kojoj je s 26 godina bio najmlađi trener ikada. Vodio je i Omblu i Split, a tužna vijest zatekla nas je iz Poljske, gdje je već nekoliko sezona bio trener kluba Powiat Bochnia. Bio je i pomoćnik izbornika mlade reprezentacije Hrvatske. No, sve to nekako danas i pada u drugi plan….
Dok su svi pričali o nogometu, Antun je pričao o malom nogometu. Bio je pomalo fanatik kada je futsal u pitanju. Bio je jedan od omiljenih trenera Squarea ikada. Zato što mu je futsal bio život, ali i zato što je trenirao svoje prijatelje, suigrače, s kojima je gradio dubrovački klub i dubrovački futsal. Jedan od njih je i dugogodišnji bivši kapetan Squarea Hrvoje Cvjetković.
„Tuga je velika… Ne znam što bih rekao, bili smo dugo suigrači, kasnije mi je bio i trener. Uvijek smo imali super odnos. Prije svega, Toni je bio odličan čovjek, prijatelj, dobra duša,veliki radnik, uvijek spreman pomoći…Veliki zaljubljenik u ovaj sport, fanatik. Pred njim bilo još puno toga. U šoku sam…još ne vjerujem… Počivaj u miru prijatelju…Vidimo se na nekom boljem mjestu, nebeskim futsal terenima…” – kazao nam je Cvjetković.
Emotivnu poruku oproštaja na svom Instagram profilu objavio je i Duje Maretić, futsalski trener, Antunov kolega iz reprezentacije.
“Teško mi je pojmit da sljedeće okupljanje nećemo naučit neke nove dubrovačke riječi.. da nećemo slušat o pipunu, pantarulu, malim baricama ili čoko kupu… Koliko je igrača ostalo uskraćeno da ih učiniš boljima, koliko je trenera ostalo uskraćeno da im preneseš znanje koje si uvijek nesebično dijelio.. Hrvatski futsal je izgubija nemoguće blago i posljedice ćemo osjećat još dugo jer zaraznost s kojom si živija ovaj naš sport je bila baš to – zarazna…” – piše Maretić.
Toni, Bađo ili Baćo, kako ga se zvalo, uvijek je bio nasmijan, dobro raspoložen, uvijek spreman za razgovor o malom nogometu. Bilo pred kamerama i mikrofonima, bilo iza njih. Njegova energija bila je privlačna svima, zbog čega i jest ostao jedan od najomiljenijih pojava u Gospinom polju.
Nakon završene matematičke gimnazije, svoj je život odlučio posvetiti futsalu i obitelji. Radio je i mnoge druge poslove – sve kako bi mogao i dalje ostati u malom nogometu. Kako bi mogao raditi ono što je najviše volio.
Bio je često viđen gost raznoraznih ljetnih turnira po gradu. Nije mu ni tada bilo dosta malog nogometa. Zdušno je pratio i sve ostale dubrovačke sportove, čak i za vrijeme posljednjeg angažmana u Poljskoj.
Živio je sport, živio je futsal. U pitanju je bila čista strast i ljubav, ista ona koju je imao i prema svojoj obitelji, prijateljima, suigračima.
Dragi Toni, počivao u miru.
Rafael Barkiđija
