Danas je održano još jedno ročište u tom predmetu u kojem roditelji zapravo ponovno, i po tko zna koji put, prolaze svoju traumu i govore kako su se osjećali kad su izgubili najdraže što su imali. Postupak naknade štete pokrenut je 2020. godine, a obitelji Pozniak i Maškarić zastupa poznata odvjetnica Doris Košta. Ona kritizira kriterije Vrhovnog suda prema kojima se vrši isplata minimalnog zagarantiranog iznosa u ovim slučajevima.
KAD VIDIM ‘HEP’ NA DRESOVIMA SPORTAŠA, POVRAĆA MI SE!
„Iznos za taj nekakav nesporni iznos štete iznosi tek 300 tisuća kuna po oštećenoj obitelji. Kad ga rasporedite na 25, 30 godina, on iznosi sramotnih 100-tinjak eura mjesečno. To je posebno nelogično i u kontekstu Dubrovnika gdje je sve skuplje, pa i cijena ukopnog mjesta, izrada nadgrobnog spomenika… Gospođi Maškarić su upravo ti troškovi ‘pojeli’ trećinu isplaćenog minimalnog iznosa. Teško je, naravno, uopće raspravljati o količini duševne boli tih obitelji“, kazala je Košta dodavši kako smatra da bi Hrvatska, kad je riječ o iznosima tih isplata, trebala slijediti praksu Europskog suda i kriterija novčanih naknada u okviru EU.
„Sramotno je da se Hrvatska po ovom pitanju nalazi tek na 28. mjestu, ‘pod ruku’ s Rumunjskom i Bugarskom“, komentirala je.
Također, naglašava kako je vrlo važno uzeti u kontekst tko je štetnik te koji prihod on ostvaruje. U ovom slučaju, to je HEP Proizvodnja, tvrtka kći HEP-a.
„Naknada mora biti pravična, razmjerna doprinosu i financijskim mogućnostima štetnika. U ovom konkretnom slučaju, nepobitno je da HEP donira sredstva. Iz javno dostupnih podataka je vidljivo kako je U 2021. donirao u visini od preko 260 milijuna kuna, a znamo kako je do same nesreće došlo jer se nije postupalo sukladno Zakonu, a tako se postupalo kako bi se izbjegli veći troškovi. Bit ću iskrena, kad vidim na dresovima naših sportaša natpis ‘HEP’, meni se povraća“, govori Košta.
‘REPUBLIKA HRVATSKA JE NAJGORI POSLODAVAC’
Zato za obitelj Maškarić traži dodatnih 250 tisuća eura, a za obitelj Pozniak 450 tisuća.
„Tko bi izgubio dijete za 50 tisuća eura? I to nije ‘samo’ dijete, to je i gubitak unuka jer se radi o gubitku jednog normalnog razvitka obitelji, pa i gubitku normalne svakodnevice. Nadam se kako će Sud prihvatiti naš prijedlog i kako neće biti rob isplaćenih minimuma koji su, kao što sam već rekla, sada praktički 100 eura mjesečno. Ista stvar je vrlo bitna i za neke druge i buduće procese, pa i recimo slučaj stradalih djelatnika Jadrolinije. Nadam se kako će se ta dosadašnja loša praksa promijeniti“, kazala je Košta dodavši kako je u Splitu već imala jedan slučaj u kojem se Sud nije držao minimalnih propisanih naknada, pa su oštećenicima isplaćene naknade u iznosima od preko milijun kuna.
„Najgori poslodavac po isplati plaća i po ulaganju u sigurnost je Republika Hrvatska. To je tragedija! Ovdje je poslodavac HEP, dakle državna firma. Imali smo nedavno slučaj tragedije koja se dogodila u Jadroliniji, isto državna firma“, prokomentirala je Košta dodavši kako je ‘žalosno što obitelji stradalih moraju tražiti ono što im zapravo pripada’.
SVAKI DOLAZAK NA SUD – NOVA TRAUMA
Na Sudu je svoje rane ponovno otvorila majka stradalog Davora Pozniaka, Božena.
„Svaki dolazak ovdje je nova trauma, otvaranje istih rana, proživljavanje traume. Otkad ustanemo dok navečer opet ne legnemo, mi živimo tu tragediju. Ali je proživljavamo intimno i u krugu najbližih. Ovdje si ogoljen ispred tuđih ljudi, nekakvih svjedoka, nekakvih sudaca, odvjetnika… Ogoliš svoju bol, intimu, tugu… Nije nam ništa lakše, a nema pomaka ni što se tiče suđenja. Bol je velika. Ljudi su pošli dalje sa svojim životima, a mi smo ostali ukopani u tom 10. siječnju 2019. godine i silnim, groznim danima koji su uslijedili. Vazda kažem kako smo na neki način doživotno stigmatizirani kao ‘oni roditelji koji su izgubili dijete’“, kazala je Pozniak, dodavši kako su svjesni kako nijedna naknada zapravo neće vratiti njihovu djecu.
„Tko meni može reći koliko vrijedi život mog stradalog djeteta?“, dodala je.
Što se tiče drugog postupka koji se vodi pred Županijskim sudom u Dubrovniku, sada je na potezu u tom slučaju zapravo Visoki kazneni sud koji odlučuje o nezakonitim dokazima čije je izdvajanje zatražila obrana.
„Kad postoji puno okrivljenika, kao u ovom slučaju, mislim kako bi rasprave trebale biti u bloku. Dakle, da u periodu od pet raspravnih dana, tijekom svih pet dana budu uključeni i dokazi u tom predmetu. U protivnom, imam osjećaj kako ćemo se ovdje, u ovoj zgradi, viđati još 10 godina. A kao odvjetnica koja se bavi kaznenim pravom, mogu reći kako vrijeme za okrivljenike puno znači. Jer vrijeme tupi oštricu, izgubi se realnost u odnosu na djelo i znaju se, iz mog iskustva, naposljetku dogoditi i neke blaže sankcije“, zaključuje Košta.