“Sad ću vam reći zašto volim Konavljane. Jutros u 4 i 30 dobijem vožnju do Zvekovice, dvije djevojke s maturalne i dok ih vozim pita me jedna cura mogu li je odvesti doma, da treba produžiti do Stravče, ja kažem – nema problema. I tako, vozimo se uzbrdo, vidim ja bijeli put pomalo poviše Uskoplja. Da se ne lažemo, u 48 godina mog života nikad gore nisam bio, ali tek slijedi avantura”,započinje svoju priču.
“Došli pred selo, bijelo sve, snijeg pravi, 20, 30 centimetara. Ona kaže – dundo, da sam znala, ne bih vas tražila da me vodite, ostala bih kod prijateljice. Ja kažem – ma nema problema, i krenemo taman malo u neku udolinu i njena kuća lijevo na vrhu sela. Nema šanse izaći, uglavnom zaglavim se, ni naprijed ni nazad. Pitam – ima li u selu koj vozač Libertas autobusa, kontam ako ima da ga zovem jer sam sa svima bio ok. Ona kaže da nema. Kažem ja – ajde ti curo doma, ja ću ostati i čekati da se razdani da netko naiđe. Ona kaže kako neće da me ostavi, osjeća krivicu, pošteno dijete sa sela. Ja izvadio tapit da stane na njega vanka u cipelicama za maturalnu, uporno je gonim da ide doma, da se ne sekira, a ona, svaka joj čast, nazove oca koji dođe u 5 sati s lopatom, odgrne snijeg i nekako se ja iskoprcam, on me navodi da se okrenem”, piše taksist dodavši kako se otac, inače iz Stravče, predstavio, dao mu broj i rekao da ga zove ako se što opet dogodi i nešto mu zatreba.
“Hvala, gosparu, tebi i tom dragom djetetu poštenom, mogla je cura samo poći doma, a ona probudi oca još u ta doba da mi pomogne. Ima ljudi na ovome svijetu još dobrih i dok je ovakve mladosti nema straha”, poručio je, na kraju.
