Američki predsjednik Donald Trump napokon je, nakon prvotnog odgađanja krajem ožujka zbog nepredviđenog tijeka pokrenutog američko-izraelskog rata s Iranom, stigao u službeni posjet Kini s brojnim izaslanstvom, koja uključuje i krug direktora velikih i moćnih američkih tvrtki i korporacija – od Boeinga, NVIDIA-e i Applea preko Tesle do banke Goldman Sachs i BlackRocka. S obzirom na sastav ekipe, a još više na činjenicu da Trumpov posjet ovaj put nije pripremao državni tajnik i savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Marco Rubio, nego ministar financija Scott Bessent, jasno je kako je fokus pregovora s kineskom stranom bio usmjeren na gospodarske teme, odnosno postizanje međusobno prihvatljivog trgovinskog sporazuma.
Ali to ukazuje i na to da su glavna geopolitička proturječja dviju država, od Južnog kineskog mora i Indopacifika preko Bliskog istoka i Afrike do Latinske Amerike, i dalje prevelika da bi se o njima u ovom trenutku primarno pregovaralo barem s ciljem smanjenja razlika u stavovima. S druge strane, trgovinski sporazum nije ključan samo za odnose dviju megadržava i njihovih ekonomija koje su i dalje uvelike međuovisne nego i za globalno gospodarstvo i stabilnost cijeloga svijeta. Ali kako su ekonomija i privatni biznis, odnosno interesi titulara vlasništva u međuvremenu postali inferiorni geopolitici, što itekako vidimo i u današnjoj Europi, jasno je da u razgovorima američke i kineske strane u Pekingu ipak ne mogu biti izostavljene ni vruće političke teme, od Irana do Tajvana.
Trump spominje kako su se dogovorili i o otvaranju Hormuškog tjesnaca i predaji iranskog obogaćenog uranija, ali za to zasad još nema službene kineske potvrde. Trump je u Peking želio stići kao novi svjetski car, za što je namjeravao, nakon novogodišnjeg preotimanja Venezuele iz kineskog i ruskog zagrljaja te prijetnji da će uskoro to isto učiniti i s Kubom, pokoriti i ključnu geostratešku zemlju Bliskog istoka i velikog kineskog i ruskog strateškog partnera, Iran.
Video: Trump i Xi načelno su se dogovorili o otvaranju Hormuškog tjesnaca
Predaja uranija
Iako je politički naglasak Washingtona u ratu s Iranom stavljen na njegov nuklearni program i obogaćeni uranij, ključni cilj rata bio je nešto sasvim drugo. Sam sukob trenutačno je u fazi ni rata ni mira. Reći ću odmah kako je glavni strateški cilj SAD-a bio uspostava američke kontrole nad iranskom naftom preko kontrole nad Hormuzom. I to nakon što je SAD pod Trumpom već de facto preuzeo nadzor nad Panamskim kanalom, kao ključnom pomorskom točkom koja spaja Atlantski i Tihi ocean, protjeravši iz njega Kineze. Slomom Irana i uspostavom demokratske vlade u Teheranu SAD bi automatski izbio i na Kaspijsko more, odnosno fizički penetrirao u kavkasku i srednjoazijsku geopolitičku regiju, odakle bi krenuo u daljnje potiskivanje Rusije i Kine i zapravo u njihovo okruženje: Rusije i s juga, a Kine sa zapada, odnosno s kopna.
Dosad ju je SAD nastojao blokirati samo s mora, a sad joj želi preoteti i Pakistan i srednjoazijske države nastale raspadom SSSR-a i time uspostaviti kontrolu nad kineskom kopnenom trgovinom s Europom. U tome važnu ulogu ima i “otimanje” Armenije Rusiji. Rat s Iranom u sebi je, osim visokih rizika, nosio i goleme dividende zbog kojih ga je vrijedilo pokušati pokrenuti. Zapravo je ovo bio posljednji trenutak za takvu mogućnost jer bi poslije bilo prekasno. Rusija je zaokupljena ukrajinskim ratom već petu godinu, a Kina je uzdrmana gubitkom Venezuele, iako se nije usudila učiniti baš ništa da ga spriječi, usprkos golemim financijskim ulaganjima u tu zemlju.
Upravo je to bio javni signal Trumpu da se Peking boji njegove nepredvidljivosti i odlučnosti u primjeni vojne sile ako je smatra nužnom, poglavito u zapadnoj hemisferi, koju je Trump u listopadu prošle godine u novoj nacionalnoj sigurnosnoj strategiji definirao, kolokvijalno rečeno, kao “američko dvorište” u kojem druge sile nemaju što tražiti, pozivajući se na čuvenu Monroeovu doktrinu iz dvadesetih godina 19. stoljeća.
Pogrešan smjer
Međutim, posve neočekivano za strateške planere, sve se u tom ratu okrenulo u pogrešnom smjeru, suprotnom od željenog, pa je sada nastalo stanje ni rata ni mira. Svojevrsna pat-pozicija, šahovskim žargonom rečeno. To je zapravo “mat” koji spominje osnivač i ikona američkih neoconsa Robert Kagan, veliki zagovornik američkih globalnih vojnih intervencija, posebno na Bliskom istoku. On je prošloga tjedna u mediju The Atlantic objavio tekst pod naslovom “Checkmate in Iran”, u kojem, između ostalog, govori o katastrofalnim i nepovratnim globalnim geopolitičkim posljedicama za SAD zbog pokretanja ovog rata.
Koliko bi slom Irana bio važan za SAD u borbi za novu globalnu dominaciju protiv Kine, svjedoči i činjenica da potonja iz Perzijskog zaljeva uvozi nešto više od 30 posto nafte i 30 posto ukapljenog plina za svoje potrebe. A sad je ostala i bez nafte iz Venezuele. Iako se slom Irana još nije dogodio, Trump je u Peking stigao naizgled samouvjeren i odlučan da postigne “dobar posao”. U svom je stilu rekao da je “počašćen” što može biti prijatelj Xi Jinpinga, da će “odnos između Kine i Sjedinjenih Država biti bolji nego ikad prije” i da dvije zemlje imaju “fantastičnu zajedničku budućnost”.
Sve to neovisno o njegovim prošlogodišnjim izjavama kako će slomiti Kinu carinama od 150, 200, 500 posto, da će ga Kinezi na koljenima moliti za milost i što sve ne, tijekom pokrenutog carinskog rata protiv Pekinga radi postizanja za Ameriku povoljnih novih trgovinskih sporazuma. Xi, naravno, sve to dobro pamti, pa Trumpa, sigurno na njegovo veliko iznenađenje, nije osobno dočekao u zračnoj luci, čime je odaslao jasan signal što misli o njegovoj politici ne samo prema Kini, a i Xijeva uvodna retorika bila je znatno drukčija.
Slonovsko pamćenje
Rekao je kako je zadovoljan posjetom američkog predsjednika u trenutku u kojem se “svijet nalazi na novom raskrižju” i izrazio uvjerenje da obje zemlje trebaju biti “partneri, a ne suparnici”, jer to nije korisno samo za njih nego i “za cijeli svijet”. Istaknuo je da je tajvansko pitanje “najvažnije u odnosima Kine i SAD-a” i da bi, ako se ono ne riješi, mogao izbiti rat. “Ako se s tim postupa pravilno, odnosi između dviju zemalja moći će ostati stabilni. Ako ne, dvije će se države sukobiti ili čak doći u otvoreni konflikt”, rekao je kineski vođa, kojega je citirala Kineska središnja televizija. Rekao je i kako je “težnja za neovisnošću otoka nespojiva s održavanjem mira i stabilnosti u regiji”.
Iz sveukupnog američko-kineskog pregovaračkog kompleksa u Pekingu prošloga tjedna izdvaja se nekoliko ključnih točaka. Rješavanje spornih trgovinskih pitanja, s obzirom na navedenu međusobnu ovisnost, SAD-a o kineskim rijetkim zemnim metalima, a Kine o američkim najsuvremenijim mikročipovima, poglavito nakon što je SAD prije nekoliko godina prebacio njihovu proizvodnju iz Tajvana u Ameriku jer ih je Tajvan najviše izvozio upravo u Kinu. Budući da ovdje postoji obostrani interes, vrlo je vjerojatno postizanje određenog napretka, čak i potpisivanje konkretnih sporazuma. Ali ti će sporazumi, s obzirom na otvorenu geopolitičku borbu dvaju divova za dominaciju na globalnoj razini, biti privremenog karaktera.
To jest vrijedit će do trenutka kada dvije zemlje prevladaju ili barem minimiziraju međuovisnosti. U tom smislu Kina danas grabi bržom dinamikom – u svojim znanstvenim institutima diljem zemlje već uvelike radi na pokretanju proizvodnje najsuvremenijih vrsta mikročipova. Amerikanci isto tako ubrzano traže modalitete zaobilaženja potpune ovisnosti o kineskim prerađenim rijetkim zemnim elementima, pa intenziviraju suradnju s Australijom, a planiraju i otvaranje vlastitih prerađivačkih kapaciteta. Pritom i jedna i druga zemlja nastoje ovladati ključnim rudnim nalazištima tih elemenata – od Južne Amerike i Afrike do srednje Azije.
Goruće pitanje
Dakle, sumirajmo: američko-kineska trgovinska suradnja održavat će se do prestanka međuovisnosti, nakon čega slijedi oštra konkurencija i gruba borba za globalnu dominaciju, koja može uključivati i klasične trgovinske ratove kao posljednju fazu prije pokretanja onog fatalnog – gorućeg, za što se nadamo da se nikada neće dogoditi. To će ovisiti o tome hoće li postojati strateška vojna ravnoteža, koja pak ovisi o ovladavanju budućim blagodatima visoke tehnologije. Pritom je, nažalost, već sada razvidno da se stvara čvrsta simbioza između najvećih IT tvrtki i obrambene industrije – dakle visoka tehnologija koristit će se najprije za proizvodnju sofisticiranih oružja budućnosti, a ne u civilne svrhe, što će pak morati pričekati bolja vremena.
To onda daje mračnu perspektivu i razvoja i budućnosti svijeta. Prednost se daje utrci u naoružanju, što je potpuno u skladu s konstatacijom, iznesenom na početku ovoga teksta, o prevlasti geopolitike nad ekonomijom i partikularnim interesima bogatih tvrtki, u svrhu osiguranja dominacije jedne države nad onom suparničkom ili više njih. Druga je točka Iran. Trump je vjerojatno želio angažirati Peking da mu pomogne postići sporazum s Teheranom o završetku rata u zamjenu za ukidanje američke pomorske blokade.
Trenutačno je ta blokada dvostruka: Teheran ne dopušta isplovljavanje tankerima u vlasništvu zemalja koje je proglasio neprijateljskima, a to je de facto cijeli Zapad, dok je SAD blokirao iranske luke i ne dopušta da se iranskom naftom opskrbljuju Iranu prijateljske zemlje u nadi da će to dovesti do sloma njegove ekonomije. Ovo se potonje pokazuje, barem kratkoročno, ako ne i srednjoročno, nemogućim, jer Iran ima velike zalihe nužnih potrepština za civilne potrebe, a izvoz nafte kroz Hormuz sada djelomično kompenzira prijevozom željeznicom do pakistanskih južnih luka i cestovno, cisternama – što, iako je gledano ukupno riječ o puno manjoj količini nafte od izvoza supertankerima, ipak donosi svježi novac u državnu riznicu.
Dvostruka blokada
Moguće je da će Kina u tom smislu Trumpu htjeti olakšati s obzirom na to da je i za nju SAD ipak prevažna i preozbiljna zemlja da bi je dodatno gurala uza zid odbijanjem pomoći koju traži. Ali Peking to sigurno neće učiniti na štetu Irana. Naime, Teheran je samo dan uoči Trumpova susreta sa Xijem Washingtonu uručio pet točaka za završetak rata, među kojima su i one maksimalističke, za SAD posve neprihvatljive. Uopće ne isključujem mogućnost da je to učinio u koordinaciji s Kinom, gdje je nedugo prije boravio iranski šef diplomacije, a sve kako bi Peking onda imao prostora za kompromis s Trumpom, uklanjajući one ionako neprovedive iranske zahtjeve, a ostavljajući one za Teheran ključne – u zamjenu za deblokadu Hormuza.
Naime, Teheran ni prije rata nije kontrolirao tjesnac, a njegova blokada koristila mu je isključivo za niveliranje svoje potpune vojne inferiornosti SAD-u prebacivanjem pozornosti na globalnu razinu zbog energetske krize koja prisiljava Trumpa da prekine rat. Sasvim sigurno, Kina nema baš nikakva interesa sudjelovati u slabljenju iranskih pozicija. Jači Iran koristi joj jer slabi američke pozicije na Bliskom istoku, što pak stvara dodatnu perspektivu za još intenzivniju suradnju Pekinga s ključnim arapskim zemljama, poglavito u pitanju prijelaza u trgovini s petrodolara na petrojuan.
Mnogi su očekivali da će Trump i Xi u Pekingu razgovarati i o rješavanju ukrajinskog rata u kontekstu da se Kina aktivnije uključi u pregovore i izvrši veći pritisak na Vladimira Putina s obzirom na to da je Rusija, nakon trgovinskog odsijecanja od Zapada povijesno neviđenim sankcijama, sada uvelike gospodarski ovisna upravo o Kini. Iako su se razgovori o toj temi navodno vodili, smatram da tu ima najmanje izgleda za uspjeh. I to iz dva razloga.
Pritisak na Putina
Prvo, sam Trump ne želi da se netko sa strane miješa u mirovni proces kakvim ga je on zamislio i kako ga on vodi – i nakon kojega želi ugravirati “novi zarez” na “ploču” ratova koje je “uspio riješiti” u samo nešto više od godinu dana svog mandata. Osim toga, ulazak Kine u europski prostor kao zemlje koja može osigurati mir na kontinentu najmanje je što Trump želi u kontekstu uspostave potpune američke kontrole nad Europom i njezinim procesima. I drugo, iako je Rusija, nedvojbeno, gospodarski uvelike ovisna o Kini, vrijedi i obratno: Kina je uvelike ovisna o ruskim resursima, poglavito o nafti i plinu. Pogotovu nakon gubitka Venezuele i blokade Hormuškog tjesnaca.
No ovdje vrijedi upozoriti na još nešto. Kina uvijek naglašava kako joj nije u interesu da Rusija bude poražena od Zapada u ukrajinskom ratu. Ali Kina, što priznaje i ukrajinska strana, vrlo dobro zarađuje u tom ratu isporukama dronova i dijelova za njih i ruskoj i ukrajinskoj strani. Nije čudno stoga što su prošloga tjedna čak i pojedini ruski analitičari bliski Kremlju iznijeli mišljenje da bi u Pekingu kineski čelnici Putinu štošta trebali objasniti.
Oni idu još dalje pa tvrde da Europa čvrsto stoji uz SAD u ukrajinskom ratu koji je, nedvojbeno, američki projekt za slabljenje Rusije, dok Kina stoji uz Rusiju samo na političkoj razini i pritom zarađuje na jeftinim ruskim sirovinama koje su se sada premjestile s europskog na kinesko tržište. U tim sumnjama itekako ima istine, kao što je ima i u činjenici da su Moskva i Peking sinkronizirali svoje aktivnosti u vanjskoj politici i ključnim geopolitičkim temama na najvažnijoj međunarodnoj platformi – Vijeću sigurnosti UN-a.
Masovne isporuke
Ali Moskva dobro zna da svaka velika država ima svoje nacionalne interese i da se primarno ravna prema njima. Kini sigurno nije u interesu zaratiti sa SAD-om i Europom zbog rata koji je pokrenula Rusija, ma koliko ga Peking pravdao i tvrdio da je iznuđen te da ga Moskva nije mogla izbjeći. Isto kao što ni Rusija sigurno ne bi krenula u rat sa SAD-om na strani Kine kad bi ona s njim zaratila zbog Tajvana. Samo bi joj pružala političku i ekonomsku pomoć u određenoj mjeri.
Međutim, nedvojbeno je da bi Rusija i Kina jedna drugoj pomagale masovnim isporukama oružja ako bi se jedna od njih našla pod prijetnjom vojnog poraza, jer bi u opasnosti bila nacionalna sigurnost obiju zemalja. Primjer da se i Rusija i Kina rukovode primarno svojim nacionalnim interesima jest i već spomenuta Venezuela te sada Iran, kojima nisu pružili neposrednu vojnu pomoć. I, naravno, bitna je činjenica da dvije susjedne megadržave i nisu klasični vojni saveznici pa da bi imale bilo kakve obveze ratovati u zajedničkim vojnama. Ali kako god bilo, ima u svemu tome još nešto važno. Više nitko nikomu ne vjeruje, ili barem ne vjeruje slijepo. SAD Kini, Kina SAD-u; Europa SAD-u, SAD Europi; Rusija, dobro opečena, već odavno puše i na hladno.
Tako vjerojatno u određenoj mjeri i na Kinu, o čemu svjedoče i navedene sumnje – zasad samo određenih analitičara, a vrijedi i obratno. Kina zadržava pravo na sumnje o nekom mogućem velikom američko-ruskom dealu s ciljem potiskivanja njezinih globalnih interesa, iako, objektivno, u takvo što nitko ozbiljan ne vjeruje ni u Pekingu ni u Moskvi, ni u Washingtonu. Za neku američko-rusku renesansu jednostavno je prekasno. Previše se mulja u međuvremenu u njihovim odnosima nakupilo i teško će se uskoro moći očistiti.
Strah velikih
Zapravo, svijet se našao u začaranom krugu suprotstavljenih interesa i brzorastućeg nepovjerenja među ključnim državama, što mu ne daje nimalo svijetlu perspektivu. Zasad svijet od novoga globalnog rata i kataklizme, paradoksalno, čuva još jedino strah velikih sila od međusobnog uništenja razornim nuklearnim oružjem koje posjeduju. No hoće li taj strah izdržati ako količina suprotstavljenih interesa unutar ključnog globalnog geopolitičkog trokuta postane preteška pa netko od njih ipak krene u konačni obračun na sve ili ništa jer će smatrati da ionako više nema što izgubiti?
Vjeruje se da će Donald Trump spriječiti naoružavanje Tajvana
Tajvan je za Kinu pitanje nad svim pitanjima i Peking ne želi ni s kim ulaziti u kompromise kada je riječ o konačnom strateškom cilju, stavljanju otoka pod svoju jurisdikciju. Međutim, usprkos bapskim pričama da će Trump predati taj otok Kini u zamjenu za nešto, to se sigurno još neće dogoditi. SAD sada nije zainteresiran za naglo regionalno jačanje Kine u takvu scenariju. Uz opasno zapinjanje američkih kotača u Iranu, sadašnja predaja Tajvana Kini potpuno bi smanjila utjecaj SAD-a u svijetu. Kina bi za tako velik američki ustupak morala dati nešto veliko. Ali kako je to za nju previše rizično u smislu projekcije njezine globalne moći koje bez Irana na Bliskom istoku više ne bi bilo – do toga sigurno neće doći.
Naime, u tom bi slučaju SAD kinesku projekciju moći lako stopirao pritiskom na Arape, koji tradicionalno nisu spremni na bilo kakav značajniji otpor, a kamoli onaj iranske vrste. Osim toga, Peking računa kako će se upravo s padom američkog utjecaja u svijetu i sam Tajvan s vremenom odlučiti na povratak kontinentalnoj Kini prema potvrđenom hongkonškom modelu “jedna zemlja, dva sustava”. Zato je ono u što vjerujem neki kompromis ili balans – i oko Tajvana i oko Irana. To temeljim na činjenici da Trump nije izgovorio ni jednu riječ kritike o stanju kineske demokracije i kineskom političkom ustroju, što u političkom miljeu SAD-a sada mnogi čine, a redovito su činile sve prethodne administracije.
Preciznije, vjeruje se da će Trump zamrznuti već ranije dogovorene američke isporuke oružja Tajvanu u vrijednosti od 10 milijardi dolara s obzirom na to da bi provedba tog dogovora predstavljala golemi iritans za Xija i potpuno bi paralizirala bilo kakvu suradnju dviju država, a moguće je da bi ih dovela i na rub sukoba. Dakle, stopiranje isporuke oružja Tajvanu u zamjenu za kinesku deblokadu Hormuškog tjesnaca, a moguće i nekakvu pohranu iranskog obogaćenog uranija u nekoj Iranu prijateljskoj državi, što je već ranije Trumpu predlagala Moskva. Svakako su različite opcije u igri. Kako je globalno geopolitičko stanje previše složeno, a nitko ne želi armagedon – ništa se ne može i ne smije isključivati. Ono što je jučer bilo nezamislivo, već sutra može postati stvarnost.
I Putin se požurio u Kinu
Koliko god bio važan održani summit u Pekingu, američko-kineski geopolitički sukob neće nestati. U takvim okolnostima nemoguće je očekivati promjenu smjera Pekinga prema Moskvi, pogotovu kad se ima na umu kineska strateška vojna ovisnost o Rusiji kao, uz SAD, najvećoj nuklearnoj velesili. Doći će samo do daljnjeg jačanja odnosa. O tome svjedoči i dolazak Vladimira Putina u Peking, do kojega je došlo već 19. svibnja.
Na neki se način kineska prijestolnica pretvara u središte razgovora za konačno definiranje dugoročnijih odnosa unutar tog ključnog globalnog geopolitičkog trokuta. Preciznije, za utvrđivanje pravila ponašanja kako ne bi došlo do nekontrolirane eskalacije koju istinski ne želi nijedna strana u ovoj velikoj geopolitičkoj igri, što je, uostalom, pokazao i summit u Pekingu.
